Zapis u povodu 50-te godišnjice kontinuiranog rada
novinara i publiciste Pašage Durića
1.
Pola stoljeća kontinuiranog rada novinara i publiciste Pašage Durića (1926) – prvi je zlatni novinarski pir u povijesti Tuzle. Ta znamenita kulturološka činjenica, dakako, mnogo je više od samog podatka da je jedan tuzlanski novinar premašio pedeset godina aktivnog rada u ovom iscrpljujućem poslu. Prema jubileju se valja odnositi sa strahopoštovanjem, ali novinarski opus Pašage Durića zaslužuje više od formalnog pijeteta.
Zapravo, riječ je o DJELU. To djelo je značajno za Tuzlu. To djelo živi s nama, a da ga i nismo svjesni. Živi kroz bogatstvo tuzlanskog identiteta, u čiju građevinu je Pašaga Durić uzidao veliki broj svojih tekstova i radova o tuzlanskim znamenitostima. Živi kroz puninu javnog i medijskog života, kao kontinuiteta, u čijim počecima je sudjelovao, ili ih i sam pokretao – Pašaga Durić.
Zbog toga se opiremo pukom formalističkom fokusiranju ovog značajnog jubileja tuzlanske kulture. Tih pola stoljeća jesu prošli vremenski prostor, ali su mnogo više današnji, i budući. Pašaga Durić je u tom periodu posijao sjemenje čiji će plodovi pratiti Tuzlu i u budućnosti. Skloniji smo pet decenija rada Pašage Durića posmatrati kroz prizmu sadašnjice, čiji bitak je, kao i sve, zametnut nekada prije.
2.
Novinarski usud je poput glumačkog. Oba liče na kaktusov cvijet, što zrači krasotom za jedan dan. Liče na neponovljivi salto mortale zvijezde padalice. Kreativni plamen oplemeni tek trenutak u vremenskom oceanu bez imena i prezimena. Spoznaja da je djelić dana ostao zabilježen u prašini (o)sjećanja, nagoni ove rezbare riječi da sa istom strašću ponovo otimaju život od prolaznosti. U prašnjavim rafama gdje u tišini iskre ukoričena godišta novina, gdje se događaju požutjele fotografije – tu žive razasuti kristali truda, koji je u jednom danu, u nekom njegovom satu ili minuti, značio život. Carpe diem! Osvoji dan! – kažu stari Latini. Samo novinarstvo osvaja dan u njegovom odlasku sa ovoga svijeta. Samo ga ono, svojim sidrom, veže za nas. Događaj je poput napuštene barke u olujnom moru, sve dok ga Posejdon ne izvuče na dogled svjetionika.
Tuzla je grad čija je hronika 20. stoljeća još uvijek razasuta po nepreglednim prostranstvima periodične i arhivske građe. Možda će nekad postojati volja da se retroaktivno ispišu ljetopisi Tuzle. Da saznamo atmosferu Tuzle iz neke 1959. ili 1966. godine, da spoznamo da je nekad u ovom gradu, u nekim vidovima, bilo više grada nego što ga danas ima. Da li Tuzla danas zna za svoj Veliki jazz orkestar, da li zna ko je Tihomil Marković, da li zna ko je bio fudbaler Zadel? I, opet, hiljade puta da li zna ono što ne zna, a što bi kroz spomeničku vrijednost učvrstilo njen identitet… Ako se ikada dogodi realizacija ovog kapitalnog projekta, novinarska ostavština Pašage Durića će biti jedno od najsnažnijih faktografskih izvorišta za (publicističko) ispisivanje tuzlanske povijesti u drugoj polovici 20. stoljeća.
Pašaga Durić je prvi Tuzlak koji je, zahvaljujući stvaralačkoj i životnoj energiji, uspio da u polustoljetnom kontinuitetu ostavi pisane tragove o životu Tuzle. Pored velikog broja značajnih publicistikih radova, gdje je tematski obradio određene pojave, Pašaga Durić je stvorio planinu novinarskih tekstova o događajima koji su, u svome danu, činili aktuelni trenutak Tuzle.
Gotovo nepregledni niz informacija, vijesti i napisa čini neispisanu hroniku Tuzle. Uz znatan trud na pronalaženju u periodici svih Durićevih potpisa pod tekstove, dala bi se, nedvojbeno, složiti dobrano cjelovita faktografska priča o tuzlanskih pet decenija. Naročito su prve tri decenije Durićevog rada obilježene informativnim izražajem; taj period, u odnosu na 80-te i 90-te godine 20. stoljeća, svakako je siromašniji izvorima građe. Samo djelić dobre volje nas dijeli od mogućnosti da se novinarski rad Pašage Durića preoblikuje u hroniku grada, za vrijeme od pola stoljeća. Tada bi ta višedecenijska energija bila otrgnuta od gore pomenutog novinarskog usuda, dobila bi vanvremenski, tuzlanski značaj, a novinar Pašaga Durić bi djelom bio ono što stvaralaštvom jeste – tuzlanski Bašeskija.
Drugi tas novinarskog stvaralaštva Pašage Durića je – publicistika. Stotine Durićevih reportaža, desetine feljtona, predgovora za monografije, serioznih faktografskih i analitičkih radova – tematski obrađuju dotad neispisana poglavlja društvene, političke, kulturne, antifašističke, ekonomske i privredne povijesti grada Tuzle. Durićev publicistički opus značajan je višestruko: historiografija se ne dotiče pojava čija je primarna osobenost emotivni naboj; od nauke, za razliku od publicistike, ne možemo očekivati da zadire u sočnost jezika i atmosfere, kojima je, recimo, Durić ispisao feljton o tuzlanskim majkama hrabrosti; Durićevim opusom se popunjuju praznine memorije grada o znatnom broju tematskih oblasti koje su do tada bile neistražene ili nedovoljno poznate široj javnosti. Bibliografija publicističkih radova Pašage Durića čini značajan dio tuzlanske historiografije.
3.
Zahvaljujući razumijevanju gradonačelnika Tuzle Selima Bešlagića iznašla su se sredstva za pripremu i štampanje jedne obimom manje knjige, koja bi pokušala dati kroki prohod kroz pet decenija stvaralaštva Pašage Durića. Odlučili smo se da sačinimo izbor tekstova, uglavnom reportaža, i da ih podijelimo u pet poglavlja. Ispred svakog poglavlja, koje donosi nekoliko tekstova iz jednog desetljeća, dati su kratki biografski zapisi o Pašagi Duriću, ilustrirani fotografijama iz tog perioda.
No, krenimo redom.
4.
Pašaga Durić je u novinarstvo ušao prije nego što je postao profesionalni novinar. Bilo je to u vrijeme intenzivnih radova na obnovi zemlje i neponovljivog svenarodnog entuzijazma. Tokom 1948. godine Durić je prve vijesti i informacije objavljivao u “Frontu slobode”. Kao mladić je radio u omladinskim komitetima (prvo Okružnom, zatim u Gradskom komitetu), i bio je svjedokom te mitske atmosfere poleta i optimizma; ne samo omladine koja je gradila pruge i puteve, već i radnika koji su danonoćno obnavljali fabrike, elektrane i druge industrijske objekte. Rudari su bili istrajni na sanaciji jama koje su bile zatrpane i poplavljene. Pozitivna energija je na širem planu dobijala svoju umjetničku, muzičku i poetsku artikulaciju, a dakako, i novinarsku. Na tim vibracijama Pašaga Durić počinje da piše i objavljuje svoje prve tekstove, u listu omladine BiH – “Omladinska riječ”, koja je izlazila u Sarajavu. Iste godine učestvuje u Pragu na XI svesokolskom sletu, odakle šalje svoju prvu reportažu. Pionirske brigade su čistile i uređivale grad zajedno sa frontovskim brigadama. Tuzla je u to vrijeme bila uzavreli grad: smjenjivale su se radne akcije, gradili se i otvarali novi objekti, organizirale su se razne kulturno-zabavne manifestacije. Tuzla je živjela u radnoj i vedroj užurbanosti. Radilo se i subotama i nedjeljama.
Iznenada, dogodiće se Informbiro. Tito biva optužen za “izdaju i priklanjanje imperijalističkom bloku”. Izvršena je totalna ekonomska blokada Jugoslavije. Umjesto straha, rađa se inat. Dolazi do nezapamćenog talasa raznovrsnih narodnih akcija. Formiraju se frontovske brigade koje odlaze na sječu šume, a od ostvarenog prihoda nabavlja se oprema za nove fabrike. Rudari, solari, metalci i ostali radnici kreću ka povećanju proizvodnje. Sve je bilo u pokretu. Čak je formirana i brigada tuzlanskih gimnazijalaca koja je nerijetko po cijelu noć kopala ugalj u oknima rudnika Moluhe i Bukinje; ujutro bi učenici, onako umorni, sjedali u školske klupe.
Bilo je to vrijeme kome pisaći stroj nije mogao odoliti.
1949-1959
Pašaga Durić je prvo zaposlenje dobio početkom februara 1949. godine, kao novinar u “Omladinskoj riječi”. Obilazio je gradilišta novih objekata i izvještavao o izgradnji hidroelektrane na Jablanici, o izgradnji puta Konjic-Jablanica, zatim sa velikog gradilišta budućeg giganta, metalurškog kombinata Zenica, sa udaranja temelja prvoj koksari u zemlji, u Lukavcu, sa izgradnje hidroelektrane Zvornik… U svojim izvještajima, koji su uvijek imali i nanose reportažnog zapisa, Durić osvjetljava likove graditelja, naglašavajući da će, nakon izgradnje ovih objekata, doći do otvaranja novih radnih mjesta i boljeg života.
Početkom aprila 1949. Pašagu Durića pozivaju da iz Sarajeva dođe u Tuzlu i primi prvo društveno priznanje: Medalju zasluga za narod. Ovo visoko priznanje za njega biva snažan podsticaj da ostane u profesiji. Ispisuje seriju reportaža o graditeljskim, privrednim i ekonomskim uspjesima, fokusirajući život i razmišljanja radnika, seljaka, običnih građana. Tada, kako kaže, postaje zarobljenik novinarskog poziva, kao što čovjek biva zarobljenih svoje sudbine.
U prvoj deceniji svog stvaralaštva Pašaga Durić piše i neke analitičke teme, istražuje prošlost i bliski karavakat Drugog svjetskog rata.
U reportaži “Posljednji sepetari” piše o vremenima stare Jugoslavije kada je Tuzla bila puna “ljute sirotinje”. Da bi osigurali koru kruha, brojni siromasi sa periferije grada noću su, kradom, kopali ugalj, trpali ga u sepete i prodavali na “drvenoj pijaci” koja se nalazila uz Jalu, preko puta današnje robne kuće “Domaćinstvo”. Nije se znalo ko je bio veći siromah: onaj što je ilegalno kopao ugalj, i jeftino prodavao, ili onaj što ga je kupovao. Malo se ko, u starim memljivim kućicama, mogao ugrijati od sepeta uglja. Sepetara i drvene pijace nestalo je 1945, kada su mnogi otišli u partizane.
Zanimljiv je i zapis pod naslovom “Noć kada su se u Tuzli pekle halve” objavljen u “Frontu slobode” 7. novembra 1957. godine. Autor priču pamti još iz 1943, kada su partizanske jedinice oslobodile Tuzlu. Njemačke jedinice su počele da iz pravca Doboja nadiru prema Tuzli. Stigli su do Bukinja. Partizani su svi do jednog napustili stražarska mjesta pored skladišta hrane, i odjurili prema Bukinju da spriječe njemački prodor u grad. U međuvremenu, narod je navalio na vojne magazine; nosili su kućama pune vreće šećera, makarona, brašna, griza, kante zejtina, dok su iznad glava fijukale granate i meci. Partizani su uspjeli da zaustave Nijemce. To veče cijelom Tuzlom se osjetio miris halvi i uštipaka. Gladan narod se nahranio. I slavio pobjedu.
U periodu od 1949. do 1959. godine Pašaga Durić je boravio u Grčkoj i Turskoj, a putopise je objavio u “Frontu slobode” i “Omladinskoj riječi”. Putopisne reportaže objavio je i sa putovanja po Italiji, Francuskoj, Austriji, Njemačkoj, Sovjetskom Savezu, Mađarskoj i Švajcarskoj.
Pašaga Durić ostaje u “Omladinskoj riječi” do 1. decembra 1953, kada prihvata poziv iz Tuzle da preuzme dužnost urednika govornog programa Radio-Tuzle. U ljeto 1954. biva imenovan za direktora Radio-Tuzle. Narednih godina dolazi do kadrovskog jačanja i tehničkog osavremenjavanja Radio-Tuzle: instalira se desetostruko jači odašiljač (2000 W), nabavlja se savremena studijska oprema na kojoj se prave i prvi snimci muzičkog, govornog i dramskog programa, angažiraju se reditelji, lektori…
U ovom periodu Pašaga Durić je bio član Uprave RSD “Sloboda”, gdje je dobio zaduženje da pokrene osnivanje košarkaškog kluba. Za prvog predsjednika Košarkaškog kluba “Sloboda” imenovan je 1957. godine.
1959-1969
Pašaga Durić je gotovo punih osam godina obavljao dužnost direktora Radio-Tuzle. U maju 1961. imenovan je za glavnog i odgovornog urednika “Fronta slobode”, gdje je ostao godinu dana.
Istinsko novinarsko sazrijevanje, kako kaže, doživio je kao dopisnik, a kasnije i urednik u listu “Oslobođenje”, gdje je ostao od maja 1962. do oktobra 1976. godine. – Najbolja novinarska škola je dnevna redakcija gdje novinar mora biti spreman da izvršava sve predviđene i nepredviđene zadatke – kaže Durić.
Među prvim zapaženim člancima koje je objavio u “Oslobođenju” bili su “Ljubav starog rezbara” i “Sumrak petrolejki”. Rezbar je bio poznati učesnik Husinske bune, Jure Kerošević, koji je izrađivao štafetne palice za Tita. Tema o sumraku petrolejki odnosila na ubrzanu elektrifikaciju sela i naselja.
U to vrijeme, najstariji rudnik u Tuzli – Moluhe, počeo je da odumire, jer su bile iscrpljene gotovo sve količine lignita. U svečanom broju “Oslobođenja” Durić objavljuje reportaža “Moluhe ‘umiru’ uspravno”, te reportažu o rudaru Šabanu koji je prvi dobio Oktobarsku nagradu. Ostala su zapažena i još dva priloga. Prvi o čovjeku koji je bio tokar, ali je upornim učenjem postao inžinjer, pa magistar nauka. Druga reportaža nosi naslov “Nije više zelena tušanjska dolina”, a priča o otvaranju rudnika soli “Tušanj”.
Zanimljiva su i dva članka Pašage Durića koje je objavio u novembru 1966. godine, odnosno 20. decembra 1967. godine: “Oteti od smrti” i “Drugi rođendan dvojice Krekinih kopača”. U jami su zatrpana dvojica rudara. Činilo im se da im nema spasa. Dogovorili su se: ako nas komorati spase, taj ćemo dan ubuduće zajedno slaviti kao drugi rođendan. Spašeni su. I zaista, u decembru naredne godine, zajedno su slavili svoj drugi rođendan.
Pašaga Durić je 1962. godine izabran za člana Savjeta za kulturu Tuzlanskog sreza, te za člana Predsjedništva Općinskog odbora SSRN, gdje je proveo dva mandata. Iste godine dobija Oktobarsku plaketu grada Tuzle.
U ovom periodu Pašaga Durić u “Oslobođenju” objavljuje svoje prve feljtone.
1969-1979
Ovo je bila najplodnija stvaralačka decenija Pašage Durića. Nastala je tada serija nezaboravnih reportaža o Krekinim rudarima. Durić ih je zvao “garavim junacima”. U njegovom sjećanju iz djetinjstva ostale su urezane slike rudara koji svakodnevno iz svojih sela pješice odlaze do udaljenih rudnika. Bili su u svojim nošnjama. Svaki je nosio karbitnjaču i kanticu s hranom. Umorni od pješačenja, radili su u jamama po 10-tak sati i vraćali se kućama po komadić topline i sna. Durić je bio svjedokom vremena u kome nije više bilo takve dehumanizacije rudarskog posla. To ga je ponukalo da u svečanom, prvomajskom broju, napiše reportažu pod naslovom “Vita humana”. U svečanim brojevima “Oslobođenja” objavljene su reportaže iz rudnika Lukavac pod naslovom “Sedam rudara – sedam Kurtića” i “Heroj na bageru”. Kada je uvedeno da se rudarima daje čaj na radnom mjestu, objavio je reportažu “Čajdžinica na mjesečini”. Među Durićevim reportažnim opusom o rudarima, izdvajaju se i naslovi “Ugalj zlatom sija” i “Gospodari vatre”.
Vrijedi pomenuti još neke reportaže. “Gosti A kategorije” je naslov reportaže o najboljim rudarima koje su Titovi rudnici nagradili upućivanjem na odmor u hotel “Asterea” u Mline. Za ovu reportažu, Direkcija Titovih rudnika je Pašagu Durića nagradila statuetom Husinskog rudara. Ubrzo poslije toga, Durić je pozvan u Njemačku, u Rursku oblast, da piše o radu naših rudara u njemačkim oknima. Tada je objavio reportažu pod naslovom “Susret na minus 2000 metara”. Uslijedila je reportaža pod naslovom “Između soli i hljeba” o “bijelim rudarima” Rudnika soli ‘Tušanj’”. Slijede zapisi o koksarima, sodarima, livcima… Teško da je i jedan autor sa toliko ljubavi i upornosti uspijevao radničku Tuzlu približiti javnosti, intimizirati je i, na svoj način, institucionalizirati kao jedan od stubova tuzlanskog identiteta.
Brojni su Durićevi hroničarski i historiografski tekstovi, kojima istražuje za Tuzlu značajne datume i pojave. U svečanom broju “Fronta slobode” od 7. novembra 1973. godine napisao je veći članak pod naslovom “Radosti jednog hroničara”, gdje donosi vrijedne podatke o otvaranjima i životu značajnih privrednih, kulturnih, zdravstvenih, komunalnih i sportskih objekata u Tuzli.
U oktobru 1976. Pašaga Durić napušta “Oslobođenje” i prelazi u SOUR “Umel” na mjesto koordinatora poslova informisanja, gdje pokreće list “Umel”. U ovom preduzeću će ostati do odlaska u penziju, u februaru 1987. U tom periodu mnogo putuje po službenoj dužnosti, i piše reportaže o našim radnicima u Njemačkoj i Austriji. Ostvaruje stalnu saradnju sa nekoliko novina i časopisa, gdje objavljuje feljtone, reportaže i intervjue. Piše uglavnom za “Oslobođenje” i “Front slobode”, za list sindikata SFRJ “Rad” (feljton “Rudari novog doba”), te list SUBNOR-a Jugoslavije “4. juli” (feljtoni “Kad su Sremci i Bosanci krenuli” i “Garava rudarska vojska”).
U ovom periodu počinje Durićev plodonosan rad na pripremi i objavljivanju tematskih materijala o pojavama značajnim za Tuzlu.
Durić objavljuje knjigu “70 godina tuzlanskog vodovoda”, gdje je istražio historijat vodosnadbijavanja grada, od najstarijih vremena, do 70-tih godina 20. stoljeća.
Kao znak priznanja za sveobuhvatan društveno-politički i novinarski rad, kao i za dvije decenije predavčke djelatnosti u Marksističkom centru, Pašaga Durić je 1974. godine izabran za delegata Društveno-političkog vijeća Skupštine opštine Tuzla.
U periodu 1974–1978. Pašaga Durić je obavljao dužnost predsjednik Radničkog kulturno-umjetničkog društva “Mitar Trifunović Učo”. Tada je priredio knjigu u povodu 25-te godišnjice ovog Društva.
Uprkos tome što su ga za najveće tuzlansko priznanje – Oktobarsku nagradu, predložili Titovi rudnici uglja i Mjesna zajednica Centar, koja je tada brojala oko 20.000 ljudi, Pašaga Durić nije dobio ovu Nagradu, mada je po ocjeni Komisije za priznanja ispunjavao predviđene kriterije.
Ordenom rada sa srebrnim vijencem odlikovan je 1974. godine, a Orden mu je uručen u redakciji “Oslobođenja”.
1979-1989
Stvaralački entuzijazam i 80-tih godina krasi djelo Pašage Durića. Neumorno piše reportaže i feljtone. Iz 1981. godine pamti se reportaža pod naslovom “Remark među solarima”, o biblioteci u tuzlanskoj Fabrici soli. List “Borba” ubrzo u cjelini prenosi ovu reportažu. Slijedi priča o radnicima TE “Tuzla”, pod naslovom “Vruć tuzlanski Đerdap”. U više listova objavljuje i pet reportaža o našim radnicima u Njemačkoj. Piše o montažerima, variocima, građevinarima, ljekarima, medicinskim sestrama… Svoju novinarsku poetiku zasniva na vjerovanju da je svaki čovjek tema, ako se njegova priča valjano oblikuje i ponudi čitaocima.
Na 40-tu godišnjicu oslobođenja Tuzle, Durić traga za sugrađanima koji su rođeni 2. oktobra 1943. Pronašao je dvije osobe i napisao tekst pod naslovom “Rođeni sa slobodom”. Pod naslovom “Svi zmajevi od Bosne” Durić po prvi put objedinjuje historiografske činjenice koje potvrđuju kontinuitet slobodarskog i civilizacijskog bića Tuzle.
Kako kaže, bilo je slučajeva kada mu redakcija “Oslobođenja” nije objavljivala neke članke. Takav je slučaj sa društvenom hronikom pod naslovom “Rudari su umorni”. Tema teksta je bila iscrpljivanje rudara kroz imperativ prebacivanja norme; nerijetko je u takmičarskoj vatri dolazilo do povreda, pa i do i pogibija. Tekst je završio riječima: “Bojim da tone uglja nisu važnije od ljudi”.
U neobjavljenom članku “Ceh plaćaju solari” Pašaga Durić je prvi dotakao pojavu višedecenijske (zlo)upotrebe Tuzle od strane glavnih gradova. Povod je bilo istraživanje iz 1972. godine kada se zaključilo da je moguće tuzlansku so koristiti i za dobijanje niza novih proizvoda, te da je čak moguće i proizvoditi ravno staklo. Od zamisli nije bilo ništa, tako da su solari ostali kratkih rukava. Ovaj članak nikada nije ugledao svjetlost dana.
U ovom periodu Pašaga Durić objavljuje veliki broj feljtona: “Od zapisa do modernih klinika”, “100 godina proizvodnje uglja u tuzlanskom bazenu”, “Tuzla između rata i mira”, “Tuzlanske Majke Hrabrost”…
U zasluženu mirovinu, nakon 40 godina rada, Pašaga Durić odlazi 1987. godine, sa mjesta koordinatora za informisanje u “Umelu”.
1989-1999
Kročeći u petu deceniju kontinuiranog novinarskog rada, iako u mirovini, Pašaga Durić s vremena na vrijeme objavljuje članke u više listova, uređuje stalne i prigodne biltene, aktivan je u više institucija…
Kada je 1991. godine došlo do obnavljanja Bošnjačkog kulturno-umjetničkog društva “Preporod”, izabran je u Izvršni odbor ove institucije, gdje će narednih osam godina voditi sektor informisanja. Urednik je prvog “Preporodovog” Informatora i koautor “Preporodovog” Godišnjaka.
Na početku rata u BiH, u maju 1992, postao je član Biroa za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, gdje je vodio poslove informisanja. Biro ubrzo prerasta u Državnu komisiju za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima.
U jesen 1992. godine u listu “Armija ljiljana” Durić objavljuje feljton u devet nastavaka o ratnim zločinima u okrugu Tuzla. Kao koautor objavljuje i dvije knjige o ratnim zločinima. Četiri godine proveo je na dužnosti u ovoj Državnoj komisiji. Udruženje novinara BiH je 1995. u knjigu “Perom protiv zla” uvrstilo i Durićev tekst o ratnim zločinima.
U povodu 50-te godišnjice Elektrodistribucije Tuzla Pašaga Durić je 1996. priredio knjigu, gdje je obuhvatio period razvoja elektrodistrubucije u Tuzli, od pojave prvih sijalica 1906. godine, pa do danas.
Zlatnu plaketu Udruženja novinara BiH dobio je 1996. godine.
Krajem 1997. Univerzitetsko klinički centar ga angažira na mjestu šefa Službe za informisanje i urednika glasila, gdje je objavio veliki broj tekstova i reportaža o značajnim pomacima u razvoju zdravstva. U jubilarnoj godini Pašaga Durić je, sa saradnicima, priredio dio materijala za izdavanje monografije o tuzlanskom zdravstvu, pod naslovom “Od Hastahane do Kliničkog centra”.
Dok se priprema na ovoj knjizi privodila kraju, Pašaga Durić je završavao dva feljtona koja će objaviti u toku 2000. godine. Prvi istražuje podatke o tome kako su, kroz historiju, završavali ratni zločinci. Drugi nosi naslov “Heroji i mučenici nauke i umjetnosti”.
– Novinarstvo je za mene tako magično, tako neodoljivo privlačno, da ni u jednom drugom pozivu ne bi našao toliko radosti i zadovoljstva – kaže Pašaga Durić.
Carpe diem!