Kulturološko vrijeme je u Bosni i Hercegovini sazrelo do truleži i iziskuje jedinstvenu reakciju svih uposlenika u kulturi, ali i svih koji razumijevaju da je kultura ono po čemu se razlikujemo od biljnog i životinjskog svijeta.
Iako već godinama trpimo barbarski odnos svih naših politika prema kulturi, dosad se nije dogodio ni jedan konkretan pomak u smislu jedinstvenog nastupa pisaca, glumaca, slikara, muzičara i inih stvaralaca u kulturi i umjetnosti.
Kad se zatvara Zemaljski muzej, kao centrište našeg kulturnog identiteta, onda mislimo da je to problem onih nekoliko uposlenika kojima fale plate. Kad se govori o krizi u Sarajevskom ili Tuzlanskom pozorištu, onda mislimo kako se to ne događa u našoj avliji, pa i ne reagiramo. Kad bismo analizirali stanje u svim institucijama kulture u BiH, teško da bismo našli i jedan podnošljiv primjer. To znači da sve što živi u kulturi, skapava u nekulturi divljeg političkog ambijenta, koji jednostavno ne razumije razliku između Šabana Šaulića i Dževada Šabanagića.
Poststrukturalistička čitanja kulture odveć su razotkrila uzročno-posljedičnu vezu između politike i kulture. U savremenoj teoriji i kulturologiji politika je ta koja determinira kulturu. Stoga je politika ključni krivac za umiranje naše nekad respektabilne kulturne scene, koju danas u finansijskom i medijskom prostoru zamjenjuju razni trivijaliteti.
Zašto onda nema jedinstvene reakcije kulturnjaka i umjetnika? Valjda zato što razumiju da i ono malo crkavice koju dobijaju iz budžeta dolazi od te i takve politike, a ako bi se politici zamjerilo, ili politiku prozvalo za sve što ona u barbarskom smislu jeste – moglo bi se ostati i bez te malo infuzije zbog koje mislimo da smo ipak živi.
No, nije sve u našem javnom prostoru ovisno od politike. Eto, imamo razne nevladine organizacije, koje finansiraju strani donatori. Čudno je kako neka od ovih organizacija nije pokrenula i finansirala istraživački projekat koji bi svjedočio o poratnom kulturocidu kojeg je počinila narodnjačka politika.
Ili su, pak, donatorske pare tačno adresirane na projekte koji nemaju veze sa bosanskohercegovačkim identitetom, i koji treba da liče na geometrijsku estetiku naše državne zastave?! U zadatoj političkoj i ustavnoj realnosti sve što je činilo naš kulturni identitet više ne biva validna moneta. U igri su hibridne tantavice, poput podizanja spomenika Brus Liju u Mostaru, ili Greti Garbo u Tuzli. Za ove provincijalne manifestacije se uvijek nađe para, jer naša orvelovska novokultura treba da svjedoči sve što mi nismo – a kako bi to svjedočila ako neće zatirati sve što mi jesmo.
Stoga su sazreli uvjeti da se u jednom istraživačkom projektu sakupe i analiziraju sve postratne pojave koje ukazuju na kulturocidni odnos dejtonskog društva prema znakovima našeg kulturnog identiteta. Dakako, tome treba suprotstaviti pokazatelje kulturnog života iz predratnih vremena, kada je država vodila računa o svojoj, makar i blago ideologiziranoj kulturi. Sigurno bismo naišli na ogromne razlike u moralnom i materijalnom tretmana Zemaljskog muzeja prije i poslije rata, te da ne nabrajamo sve one institucije koje su zakinute procvatom divljeg kapitalizma i iste takve demokratije.
Ako bismo i dobili jedan takav rad, pitanje je gdje bismo ga mogli objaviti. Naša informativna, naučna, stručna i kulturna periodika dijeli sudbinu nasušnog kulturocida. Časopisi koji su činili kulturni identitet naše zemlje, ili su ugašeni, ili se gase, ili se ne zna da li postoje ili ne postoje. Primjerice, oni koji se zaklinju u državnost Bosne i Hercegovine, i pri tome raspolažu budžetskim parama, možda nikad i nisu čuli za časopis Odijek. A pošto nisu nikad čuli, oni i ne znaju da se upravno na stranicama Odijeka, u vrijeme dok je ovu instituciju od časopisa vodio Čedo Kisić, 60-tih godina, afirmiran i profiliran bosanski duh. Oni ne mogu razumjeti da je Odijek bio rodno mjesto svih naših uspona, od književnih, preko olimpijskih i sportskih, do muzičkih i filmskih. Grupa sarajevskih intelektualaca je 60-tih godina na stranicama ovog časopisa odvažno krčila put kulturne samosvojnosti naše zemlje. U jednoj normalnoj zemlji, časopis Odijek bi imao spomeničku vrijednost, i ne bi bilo važnije stvari od života i prisustva takvog časopisa. U sličnom kontekstu možemo govoriti i o časopisu Život, ili o časopisu Lica, odakle je 80-tih godina grunula erupcija bosanskog kulturološkog samopoštovanja u južnoslavenskim relacijama. Jer, da nije bilo ovog zidarstva, ne bi bilo ni krova koji je na bosansku kuću metnut u martu 1992. godine, pa opet skinut u dejtonskom inovacijskom preduzeću.
Dakako, politika od koje ovisi život kulture, a time i periodike, nosi naslijeđe totalitarnog zloduha, jer razumijeva da je sigurna samo ona misao koja je pod ideološkom kontrolom. Znamo da se tu i tamo finansiraju kojekakvi projekti koji ne nude mogućnost slobodnog i kritičkog dijaloga o stvarnosti.
Stoga treba razmišljati o alternativnim oblicima otpora kulturocidu, o ustanovljavanju jedinstvenog fronta kulturnih radnika koji bi konačno morali svaki nasrtaj na svaku kulturnu činjenicu razumijevati kao agresiju na svoj kulturni teritorij. Bez ikakve dvosmislenosti, zalažemo se za kulturni otpor nekulturi vladajuće i kvaziopocione politike. Zalažemo se za jedinstveno pisaca, slikara, muzičara, izdavača, kulturnih menadžera, dakle, svih koji odveć znaju da nas renesansa političkog primitivizma, kao pojedince, i kao društvo, svodi na vašersku egzistenciju. Jednostavno rečeno – zalažemo se za otpor.
Federalni radio, 4. VI 2005.