Ahamed Kameel Mydin Meera: “Islamski Zlatni Dinar”
Bosansko izdanje popularno pisane ekonomske studije “Islamski Zlatni Dinar”, malezijskog univerzitetskog profesora Ahameda Kameela Mydina Meerae, značajno je za etabliranje savremene ekonomske kulture u bošnjačkom i bosanskohercegovačkom duhovnom prostoru. Dakako, mi bismo bh. pojavu ove knjige mogli promatrati i u općem, informativnom kontekstu, jer su u BiH objavljuje mnoštvo knjiga koje se ne tiču BiH, već za znatiželjne čitaoce bivaju slika nekih dalekih svjetova i razmišljanja. Svaka knjiga ima svoga čitaoca, pa bi ga našla i ova.
No, knjiga prof. Meerae previzalizi taj kontekst, jer se u njoj nalazi znanje za kojim vapi bosanska, a posebno bošnjačka stvarnost. Iako knjiga nije pisana s namjerom da poduči isključivo Bošnjake ekonomskoj kulturi, mi je želimo takvom tumačiti, budući da u našem kulturnom prostoru nemamo knjiga iz ekonomske oblasti koje su namijenjene običnom čitaocu. Knjiga prof. Meerae se ni u jednom dijelu ne dotiče Bosne, ali se sve što ona donosi tiče Bosne i Bošnjaka, kao zemlje i naroda koji nestaju u galopu ekonomskih aspekata globalizacije. Otud bosansku izdanje ove knjige želimo promatrati u primjenjivom, prosvjetiteljskom kontekstu. Naša je namjera da bosansko izdanje “Islamskog Zlatnog Dinara” ima bosansku misiju, u bošnjačkom narodu, a ne da završi kao specijalistička literatura na policama nekolicine sakupljača ekonomske literature. Ovaj je knjiga namijenjena bošnjačkoj javnosti, u onom sloju koji ima moć da utiče na stvarnost, a koji bi trebao imati dostatan nivo ekonomske educiranosti u političkim i javnim poslovima kojima se bavi.
Pojavu ove zanimljive studije nužno je akceptirati u kontekstu sveukupne demokratske i ekonomske zapuštenosti bošnjačkog naroda. Desetljeća, ako ne i stoljeća, stranog ili ideološkog tutorstva, u Bošnjacima su nataložila genetsku indolenciju spram obaveze da se brigom o sebi svjedoči nacionalna samoodrživost. Bošnjačka zemlja, i imovina, predmet su velikodržavne otimačine od strane Srbije i Hrvatske, kao zemalja čiju opstojnost ne ugrožava ni jedan faktor. Srbi i Hrvati će opstati po inerciji, ma koliko u kritičnoj masi poznavali ili ne poznavali ekonomska pravila opstanka. Bošnjaci su u nezavidnoj poziciji, jer im opstanak bukvalno ovisi od aktivnog razumijevanja političkih i ekonomskih procesa koji ugrožavaju nacionalni suverenitet.
Preživljavanje Bošnjaka, muslimana, na evropskim prostorima, nakon povlačenja Turske Carevine, splet je različitih okolnosti. Ni jedna od tih okolnosti danas ne postoji. Sa raspadom Jugoslavije, sa slomom socijalizma, sa nestankom Titove politike nesvrstanosti, u kojoj je briga prema jugoslovenskim muslimanima imala značenje vize za uticaj u “trećem svijetu”, itd, itd. – Bošnjaci su izgubili posljednja uporišta nade da oni nekome na ovim prostorima trebaju, onako, sami po sebi. Danas, kada su bestidno očitovani genocidni i hegemonistički planovi bošnjačkog susjedstva, Srbije i Hrvatske, kada je globalna politika zainteresirana za izmišljanje tzv. islamskog terorizma i u bošnjačko-muslimanskom narodu, i napose, kada globalizacijski proces vodi pustošenju bošnjačke ekonomske moći – Bošnjaci se nemaju u šta drugo uzdati osim u svoju sposobnost da prepoznaju kritične tačke na kojima moraju braniti svoj suverenitet.
Nije nikakva tajna da Bošnjaci danas nemaju razvijene institucije koje bi strateški promišljale bošnjačku budućnost. Paradoksalno je što Bošnjaci imaju izuzetne intelektualne i ekspertne potencijale, ali razazute po individualnim postignućima. Nekoliko institucija koje slove kao bošnjačke i muslimanske dosad nisu pokazivale afinitet da iniciraju stvaranje akademskog servera otakle bi se strateški analizirali procesi koji ugrožavaju bošnjački opstanak, a s druge strane, projicirali projekti za učvršćivanje prava na budućnost.
Aspekt zapuštenosti ekonomske kulture u Bošnjaka ubjedljiva je slika sveukupne bošnjačke izgubljenosti u vremenu i prostoru. U bošnjačkom društvu, u apsolutnoj mjeri, ne postoji razumijevanje da se suverenitet u globaliziranom svijetu mjeri ekonomskom potencijom nacionalnog subjekta. U Bošnjaka se još uvijek misli da su samo kultura i samo vjera znakovi postojanja i garant opstanka. Zaboravlja se da i Cigani imaju kulturu, doduše stvaranu van institucija, ali da im ta kultura ne obezbjeđuje nacionalni suverenitet. Zaboravlja se, uz to, da kultura ne nastaje sama od sebe, i da je za kulturu nužna ekonomska podrška, koju su Bošnjaci, silom prilika, kako-tako, uživali u prethodnim političkim ambijentima. Ako se kultura, kao istureni znak identiteta, ne bude imala od čega hraniti, to će nužno dovesti do izgladnjivanja identiteta, i vremenom, do njegovog nestanka. Direktno kazano, ako se dogodi da ekonomskim tokovima na bh. prostorima gdje su Bošnjaci u većini bude strujao isključivo strani, i uz to hegemonistički kapital, Bošnjaci će svoju kulturu, kao znak identiteta – izgubiti. Ne samo zbog toga što je neće imati čime prehranjivati, već mnogo više zbog toga što će se raspušteni bošnjački um naći na udaru stranih medijskih, obrazovnih, kulturnih i jezičkih uticaja koji će sa osvajačkim zadovoljstvom imati ekonomsku podršku. I politika, i kultura, kao istureni znakovi nacionalnog identiteta, i suvereniteta, uslovljeni su isključivo ekonomskom podlogom. Ako iza jedne politike, i jedne kulture, ne stoji ekonomska moć, onda su ovi faktori suvereniteta, i identiteta, osuđeni na propast.
Ponavljamo – kod Bošnjaka u apsolutnoj mjeri ne postoji ovakvo razumijevanje faktora na kojima se zasniva nacionalni opstanak. Primjera je mnogo, a navest ćemo jedan: privatizacija. Pod ucjenjivačkim pritiscima međunarodnih organizacija u BiH na silu je sprovedena brzinska privatizacija. Kazano je da BiH ne može biti evropski partner, dobiti međunarodnu finansijsku pomoć, da će ostati na repu globalnih događaja, ako se po svaku cijenu ne sprovede tranzicija vlasništva, odnosno privatizacija nekadašnje društvene imovine. Za obezvrijeđene certifikate, koje su građani dobili kao naknadu za tranziciju vlasništva, otkupljivane su fabrike, poslovni prostori, napose, društvena imovina koju su Bošnjaci decenijama gradili. Ali, tu imovinu nisu otkupili Bošnjaci! Bošnjačku imovinu dominatno su otkupili Hrvati, Slovenci, pa i Srbi. Bošnjaci su većinom svoje certifikate ulagali u slovenačke privatizacijske fondove, koji su spremno dočekali proces privatizacije u stranoj državi.
Šta je uzrok ovoj priči? To što ni jedna bošnjačka ili muslimanska institucija nije našla za shodno da napravi makar jedan okrugli sto na kome će sakupiti bošnjačke ekonomske eksperte, koji će bošnjačkom narodu preporučiti gdje i kako da uloži certifikate. Ili, to što nije formiran bošnjački nacionalni privatizacijski fond koji bi se pobrinuo da Bošnjaci otkupe imovinu koju su decenijama sticali. Umjesto toga, dogodilo se da za cijenu od 3%, ili manje, od nominalne vrijednosti, strani privatizacijski lobiji otkupe, a zapravo opljačkaju, bošnjačku imovinu. Na žalost, u Bošnjaka ne postoji ni spremnost da se analitičkim pristupom sagledaju rezultati, po mnogima, kriminalne privatizacije, kojom se dovršavaju ciljevi oružane agresije na Bosnu i Bošnjake. Po nezvaničnim izvorima, na bh. teritoriji sa bošnjačkom većinom, hegemonističkim su kapitalom, za bezvrijedne certifikate, otkupljeni svi vredniji privredni subjekti, uključujući i vrednije poslovne prostore. Apokaliptična slutnja da će Bošnjaci biti ekonomska manjina na prostorima gdje su fizička većina, izgleda da je – postala stvarnost. Bit će tragično ako se Bošnjaci tuđom, a ne svojom voljom uvjere u konkretne efekte značenja ekonomskog suvereniteta. Kako? Tako što će fabrike privatizirane, recimo, hrvatskim kapitalom, otpuštati bošnjačke radnike, a upošljavati Hrvate. Tako što će nacionalna ekonomska moć kapitala određivati politička i kulturna strujanja, pa će bošnjačka politika, i kultura, biti podstanar u nekadašnjoj svojoj kući. Ukoliko bi, pak, Bošnjaci nastojali da razumiju ekonomsku suštinu suvereniteta, možda bi mogli nešto i promijeniti, dok još mogu, u smislu pokretanja procesa za rušenje kriminalnih privatizacija, u smislu ekonomskog samoorganiziranja i sl. Na žalost, dok ovo pišemo, Bošnjaci i dalje nemaju ekonomsku viziju, što se vidi i po činjenici da su sva mjesta u vladi koja se resorno bave ekonomijom i finansijama nastavili predvati Hrvatima i Srbima. Bošnjaci se jagme za funkcije koje nemaju nikakvog uticaja na očuvanje i razvijanje ekonomskog suvereniteta. Vremenom će i te funicije potpasti pod ekonomski uticaj onoga ko je moćniji, što znači da će u konačnici sadašnji znakovi bošnjačkog suvereniteta imati dimenziju lutkarskog pozorišta.
Uvod koji smo napravili u pristupu bosanskom izdanju knjige Ahameda Kameela Mydina Meerae “Islamski Zlatni Dinar” bio je nužan zbog kontekstuiranja mogućeg uticaja ovog djela na formiranje bošnjačke nacionalne svijesti o egzistencijalnoj bitnosti ekonomske kulture. Ova knjiga u bošnjački javni prostor dolazi poput kiše u sahari. Jedini je problem da li će od žeđi onemoćale bošnjačke biljke imati snage da spaze kišu, i njenim kapima natope svoj život.
Činjenica je da bh. izdavaštvo, a posebno izdavaštvo iz bošnjačkog kulturnog kruga, nije imalo afiniteta da objavljuje ekonomsku literaturu koja bi se lahko čitala, i koja bi bila namijenjena širim čitateljskim slojevima. Ekonomska literatura dosad je uglavnom objavljivana u malim tiražima, u specijaliziranim bibliotekaka, i bila je namijenjena univerzitetskom tržištu, dakle, ljudima od ekonomske struke. To je posve logično, s obzirom da politički i duhovni autoriteti u Bošnjaka nisu, kao što smo vidjeli, imali nikakve strategije, niti afiniteta, u pogledu razvijanja ekonomske nacionalne svijesti. Da ne budemo pogrešno shvaćeni, u Bosni i Hercegovini postoji dostatna ekonomska stručna literatura, postoje i ekonomski pismeni ljudi, postoje ekonomske akademske institucije, no, sve to biva ojalovljeno kroz nemanje političke vizije za bitnost ekonomske kulture, a u bošnjačkom slučaju – ekonomskog prosvjetiteljstva. To je isključivi razlog zbog kojeg dosad ekonomski eksperti u BiH nisu pokušavali ekonomsku nauku, jezički i stilski, približiti našem čovjeku, i tako je staviti u djelatnu, prosvjetiteljsku, konkretnu funkciju stvaranja ekonomski pismenog građanina.
Eto, dogodilo nam se da prvo štivo ove vrste dolazi od jednog uglednog univerzitetskog profesora iz prijateljske Malezije. Profesor Meera je knjigu pisao za globalno čitateljsko tržište, pa makar i islamsko, iako on u više navrata naglašava da se model “Islamskog Zlatnog Dinara” ne mora ticati isključivo muslimanskih zemalja. Budući da su žrtve ekonomske globalizacije sve zemlje, i svi narodi, koji nisu u poziciji da diktiraju aktuelni i akutni ekonomski model, knjiga prof. Meerae se jednako tiče svih koji imaju snage da razumiju kako su žrtve ekonomskog modela koji im se nameće imperativom poštivanja svjetskih standarda, a što se može čitati i tumačiti i kao prisila. U bosanskom slučaju, recimo, uvjeti koje postavlja MMF (Međunarodni monetarni fond), ne ostavljaju nimalo prostora za ma kakav drukčiji, kreativan, a zašto ne i bolji pristup ekonomskom sistemu. Bosni i Hercegovini bi možda mogla ekonomski proći bolje u nekom drugom sistemu, sa nešto više suverenog odnosa prema svojim ekonomskim projektima, ali je naša zemlja, kao i sve druge zemlje globaliziranog “trećeg svijeta”, prinuđena da prihvata uvjete koje diktira MMF, ili ma koja druga međunarodna organizacija. Primjerice, neki bosanski autori smatraju da je multietnička BiH morala u svome zakonskom bižu zadržati neke blage obrise socijalističke ekonomije, posebno u pogledu socijalne politike,budući da instalacija divljeg kapitalizma vodi otuđenju unutar samih bh. naroda, a time i među sva tri bh. naroda. Divlji kapitalizam je, po ovim autorima, suprotstavljen političim interesima bh. države. No, o tome, u brzinskoj i traljavo izvedenoj privatizaciji, niko nije razmišljao.
U čemu je, dakle, suština? U tome da međunarodni serveri političke i ekonomske moći diktiraju svoje uvjete, koji njima odgovaraju, koristeći se ucjenom po kojoj će svaka slabija ekonomija izgubiti njihovu varljivu podršku ako ne pristane da bude dio sistema u kome će uvijek biti u podređenom ekonomskom, a time i svakom drugom položaju.
Profesor Meera ubjedljivo objašnjava funkcioniranje međunarodnog ekonomskog sistema, zasnovanog na fiducijarnom novcu, ideološki utemeljenom na globalizaciji, a što sve ukupno, u prevodu, ima suštinsko značenje vladavine svjetskih ekonomskih velesila nad slabijim nacionalnim ekonomijama. Značenje globalizacije, koja je u ideološkom marketingu tumačena kao prostor jednakosti i slobode, zapravo se dovodi do paradoksa, jer se razumijeva da se u Svijetu nije promijenilo ništa, uzuzev što su jaki postali još jači, i ujedinjeniji, a slabi, još slabiji, i razjedinjeniji. Dakako, tom ekonomskom iznurivanju je potrebna adekvatna šminka, kako bi se sakrila suština globalizacijske ideje. Otud se procesi iznurivanja nacionalnih ekonomija, poglavito u “trećem svijetu”, odvijaju pod logotipom svjetske standardizacije ekonomskih tokova, globalizacije, slobode, itd, itd. Zapravo, čini se da ove nacionalne ekonomije, koje su žrtve međunarodnih standarda, i nemaju nikakvog izbora osim da budu u lancu u kome njihova opstojnost ovisi od uskog kruga svjetskih ekonomskih gospodara koji diktiraju pravila koja isključivo odgovaraju njima.
Izbor postoji! On se zove sistem “Islamskog Zlatnog Dinara”. On bi bio baziran za zlatu, a ne na fiducijarnom novcu, frakcionoj stopi obavezne rezerve i kamatnoj stopi. On bi bio baziran i na izvornoj islamskoj ideji. On bi mnogim nacijama, dakako, i onim nemuslimanskim, obezbijedio mnogo bolje ekonomske pozicije nego što ih imaju danas. Profesor Meera brojnim primjerima objašnjava razlike između jednog i drugog sistema, a za ubjedljiv primjer uzima malezijsku finansijsku i ekonomsku krizu iz 1997. koja je upravo uzrokovana finansijskim modelom koji danas vlada Svijetom, i koji na isti način podređene mu nacionalne ekonomije dovodi do problema nezaposlenosti i inflacije, a poslije i do gubitka političkog i kulturnog suvereniteta.
Znakovit je posljednji pasus iz Zaključka ove knjige, i otud ga citiramo: “Slabija nacija nije u mogućnosti da se potpuno oslobodi inostrane dominacije sve dok ne uvede sistem poput zlatnog dinara, koji je potreban iz ekonomskih, socijalnih, kulturnih, političkih i vjerskih razloga. Do tada, islamska ekonomija, bankarstvo i finansije ostaju samo u obliku snova”.
Imponira iskrenost prof. Meerae, koji ne zazire da pretpostavi kako će njegova vizija oslobođenja “slabijih nacija” od izrabljivačkog tutorstva globalizacijskih standarda ostati “samo u obliku snova”. …”Dok (se) ne uvede sistem poput zlatnog dinara”. Da li je to uopće mnoguće pod snažnim pritiskom “trenutnog finansijskog sistema koji odgovara maloj grupi ljudi koja ga kontrolira”? Da li je to moguće u razjedinjenoim Islamskom svijetu? Nedvojbeno, ako bi Islamske zemlje imale neovisnu političku volju da se pobrinu za svoj zajednički ekonomski boljitak, i to principom pozitivne globalizacije u Islamskom svijetu, mogao bi biti dokinut sistem izrabljivanja Istoka od strane Zapada. No, ratovi se danas izmišljaju i zbog mnogo manjih finansijskih koristi, pod izgovorom borbe protiv tzv. islamskog terorizma, a kako bi se tek izmišljali ako bi se Islamski svijet odlučio otrgnuti iz smrtonosnog ekonomskog “zagrljaja” Zapada?
To ne znači da bi trebalo odustati od promišljanja boljeg, iako je to bolje definirano mnogo prije nego što je i zasnovan sadašnji ekonomski sistem. Futuristička vizija prof. Meerae, bazirana na islamskim temeljima, nije ni prva ni posljednja blagodet bez koje će ostati civilizacija usljed interesa manje, ali moćnije grupe profitnih lobija. Pokušaj prof. Meerae je ravan pokušajima ekoloških eksperata da civilizaciji ukažu na opasnosti globalnog zagrijavanja, stvaranja efekta “staklene bašte”, katastrofičnih klimatskih promjena, a do čega dolazi usljed profitnih interesa manje grupe svjetskih moćnika, koji svojom gramzivošću ugrožavaju život planete Zemlje, danas i sutra. Jednako tako, aktuelni finansijski model ugrožava mnoštvo nacionalnih ekonomija, ali su te ekonomije nemoćne da se odupru tzv. svjetskim standardima, pod kojima se krije, u suštini, isključivi profitni interes globalnih moćnika, u čijoj je službi i globalna politička moć.
Sve to dakako ne znači da nekada civilizacija neće dosegnuti tačku oslobođenja od lošijih globalnih modela, ka boljim. Napose, sva su carstva propadala na vrhuncu moći, a čini se da se ovaj vrhunac zapadnog ekonomskog carstva primakao uočljivom apsurdu. U takvim situacijama alternativa biva od posebne važnosti. Posebno ako je bolja, funkcionalnija i pravednija od prethodnog modela. Prof. Meera mnogoštvom primjera dokazuje da je sistem “Islamskoj Zlatnog Dinara” upravo kvalitetna, i za civilizaciju pravedna alternativa ovom modelu koji proizvodi siromašenje “slabijih nacija” i bogaćenje globalnih ekonomskih gospodara Svijeta. Dakle, svjetska se ekonomija ne nalazi u bezizlazu. Ona ima put koji će se širom otvoriti onda kada se stekne kritična masa uvjerenja da je sadašnji sistem izgubio svaki civilizacijski smisao.
Fatmir Alispahić, prof.
Bosansko izdanje popularno pisane ekonomske studije “Islamski Zlatni Dinar”, malezijskog univerzitetskog profesora Ahameda Kameela Mydina Meerae, značajno je za etabliranje savremene ekonomske kulture u bošnjačkom i bosanskohercegovačkom duhovnom prostoru. Dakako, mi bismo bh. pojavu ove knjige mogli promatrati i u općem, informativnom kontekstu, jer su u BiH objavljuje mnoštvo knjiga koje se ne tiču BiH, već za znatiželjne čitaoce bivaju slika nekih dalekih svjetova i razmišljanja. Svaka knjiga ima svoga čitaoca, pa bi ga našla i ova.
No, knjiga prof. Meerae previzalizi taj kontekst, jer se u njoj nalazi znanje za kojim vapi bosanska, a posebno bošnjačka stvarnost. Iako knjiga nije pisana s namjerom da poduči isključivo Bošnjake ekonomskoj kulturi, mi je želimo takvom tumačiti, budući da u našem kulturnom prostoru nemamo knjiga iz ekonomske oblasti koje su namijenjene običnom čitaocu. Knjiga prof. Meerae se ni u jednom dijelu ne dotiče Bosne, ali se sve što ona donosi tiče Bosne i Bošnjaka, kao zemlje i naroda koji nestaju u galopu ekonomskih aspekata globalizacije. Otud bosansku izdanje ove knjige želimo promatrati u primjenjivom, prosvjetiteljskom kontekstu. Naša je namjera da bosansko izdanje “Islamskog Zlatnog Dinara” ima bosansku misiju, u bošnjačkom narodu, a ne da završi kao specijalistička literatura na policama nekolicine sakupljača ekonomske literature. Ovaj je knjiga namijenjena bošnjačkoj javnosti, u onom sloju koji ima moć da utiče na stvarnost, a koji bi trebao imati dostatan nivo ekonomske educiranosti u političkim i javnim poslovima kojima se bavi.
Pojavu ove zanimljive studije nužno je akceptirati u kontekstu sveukupne demokratske i ekonomske zapuštenosti bošnjačkog naroda. Desetljeća, ako ne i stoljeća, stranog ili ideološkog tutorstva, u Bošnjacima su nataložila genetsku indolenciju spram obaveze da se brigom o sebi svjedoči nacionalna samoodrživost. Bošnjačka zemlja, i imovina, predmet su velikodržavne otimačine od strane Srbije i Hrvatske, kao zemalja čiju opstojnost ne ugrožava ni jedan faktor. Srbi i Hrvati će opstati po inerciji, ma koliko u kritičnoj masi poznavali ili ne poznavali ekonomska pravila opstanka. Bošnjaci su u nezavidnoj poziciji, jer im opstanak bukvalno ovisi od aktivnog razumijevanja političkih i ekonomskih procesa koji ugrožavaju nacionalni suverenitet.
Preživljavanje Bošnjaka, muslimana, na evropskim prostorima, nakon povlačenja Turske Carevine, splet je različitih okolnosti. Ni jedna od tih okolnosti danas ne postoji. Sa raspadom Jugoslavije, sa slomom socijalizma, sa nestankom Titove politike nesvrstanosti, u kojoj je briga prema jugoslovenskim muslimanima imala značenje vize za uticaj u “trećem svijetu”, itd, itd. – Bošnjaci su izgubili posljednja uporišta nade da oni nekome na ovim prostorima trebaju, onako, sami po sebi. Danas, kada su bestidno očitovani genocidni i hegemonistički planovi bošnjačkog susjedstva, Srbije i Hrvatske, kada je globalna politika zainteresirana za izmišljanje tzv. islamskog terorizma i u bošnjačko-muslimanskom narodu, i napose, kada globalizacijski proces vodi pustošenju bošnjačke ekonomske moći – Bošnjaci se nemaju u šta drugo uzdati osim u svoju sposobnost da prepoznaju kritične tačke na kojima moraju braniti svoj suverenitet.
Nije nikakva tajna da Bošnjaci danas nemaju razvijene institucije koje bi strateški promišljale bošnjačku budućnost. Paradoksalno je što Bošnjaci imaju izuzetne intelektualne i ekspertne potencijale, ali razazute po individualnim postignućima. Nekoliko institucija koje slove kao bošnjačke i muslimanske dosad nisu pokazivale afinitet da iniciraju stvaranje akademskog servera otakle bi se strateški analizirali procesi koji ugrožavaju bošnjački opstanak, a s druge strane, projicirali projekti za učvršćivanje prava na budućnost.
Aspekt zapuštenosti ekonomske kulture u Bošnjaka ubjedljiva je slika sveukupne bošnjačke izgubljenosti u vremenu i prostoru. U bošnjačkom društvu, u apsolutnoj mjeri, ne postoji razumijevanje da se suverenitet u globaliziranom svijetu mjeri ekonomskom potencijom nacionalnog subjekta. U Bošnjaka se još uvijek misli da su samo kultura i samo vjera znakovi postojanja i garant opstanka. Zaboravlja se da i Cigani imaju kulturu, doduše stvaranu van institucija, ali da im ta kultura ne obezbjeđuje nacionalni suverenitet. Zaboravlja se, uz to, da kultura ne nastaje sama od sebe, i da je za kulturu nužna ekonomska podrška, koju su Bošnjaci, silom prilika, kako-tako, uživali u prethodnim političkim ambijentima. Ako se kultura, kao istureni znak identiteta, ne bude imala od čega hraniti, to će nužno dovesti do izgladnjivanja identiteta, i vremenom, do njegovog nestanka. Direktno kazano, ako se dogodi da ekonomskim tokovima na bh. prostorima gdje su Bošnjaci u većini bude strujao isključivo strani, i uz to hegemonistički kapital, Bošnjaci će svoju kulturu, kao znak identiteta – izgubiti. Ne samo zbog toga što je neće imati čime prehranjivati, već mnogo više zbog toga što će se raspušteni bošnjački um naći na udaru stranih medijskih, obrazovnih, kulturnih i jezičkih uticaja koji će sa osvajačkim zadovoljstvom imati ekonomsku podršku. I politika, i kultura, kao istureni znakovi nacionalnog identiteta, i suvereniteta, uslovljeni su isključivo ekonomskom podlogom. Ako iza jedne politike, i jedne kulture, ne stoji ekonomska moć, onda su ovi faktori suvereniteta, i identiteta, osuđeni na propast.
Ponavljamo – kod Bošnjaka u apsolutnoj mjeri ne postoji ovakvo razumijevanje faktora na kojima se zasniva nacionalni opstanak. Primjera je mnogo, a navest ćemo jedan: privatizacija. Pod ucjenjivačkim pritiscima međunarodnih organizacija u BiH na silu je sprovedena brzinska privatizacija. Kazano je da BiH ne može biti evropski partner, dobiti međunarodnu finansijsku pomoć, da će ostati na repu globalnih događaja, ako se po svaku cijenu ne sprovede tranzicija vlasništva, odnosno privatizacija nekadašnje društvene imovine. Za obezvrijeđene certifikate, koje su građani dobili kao naknadu za tranziciju vlasništva, otkupljivane su fabrike, poslovni prostori, napose, društvena imovina koju su Bošnjaci decenijama gradili. Ali, tu imovinu nisu otkupili Bošnjaci! Bošnjačku imovinu dominatno su otkupili Hrvati, Slovenci, pa i Srbi. Bošnjaci su većinom svoje certifikate ulagali u slovenačke privatizacijske fondove, koji su spremno dočekali proces privatizacije u stranoj državi.
Šta je uzrok ovoj priči? To što ni jedna bošnjačka ili muslimanska institucija nije našla za shodno da napravi makar jedan okrugli sto na kome će sakupiti bošnjačke ekonomske eksperte, koji će bošnjačkom narodu preporučiti gdje i kako da uloži certifikate. Ili, to što nije formiran bošnjački nacionalni privatizacijski fond koji bi se pobrinuo da Bošnjaci otkupe imovinu koju su decenijama sticali. Umjesto toga, dogodilo se da za cijenu od 3%, ili manje, od nominalne vrijednosti, strani privatizacijski lobiji otkupe, a zapravo opljačkaju, bošnjačku imovinu. Na žalost, u Bošnjaka ne postoji ni spremnost da se analitičkim pristupom sagledaju rezultati, po mnogima, kriminalne privatizacije, kojom se dovršavaju ciljevi oružane agresije na Bosnu i Bošnjake. Po nezvaničnim izvorima, na bh. teritoriji sa bošnjačkom većinom, hegemonističkim su kapitalom, za bezvrijedne certifikate, otkupljeni svi vredniji privredni subjekti, uključujući i vrednije poslovne prostore. Apokaliptična slutnja da će Bošnjaci biti ekonomska manjina na prostorima gdje su fizička većina, izgleda da je – postala stvarnost. Bit će tragično ako se Bošnjaci tuđom, a ne svojom voljom uvjere u konkretne efekte značenja ekonomskog suvereniteta. Kako? Tako što će fabrike privatizirane, recimo, hrvatskim kapitalom, otpuštati bošnjačke radnike, a upošljavati Hrvate. Tako što će nacionalna ekonomska moć kapitala određivati politička i kulturna strujanja, pa će bošnjačka politika, i kultura, biti podstanar u nekadašnjoj svojoj kući. Ukoliko bi, pak, Bošnjaci nastojali da razumiju ekonomsku suštinu suvereniteta, možda bi mogli nešto i promijeniti, dok još mogu, u smislu pokretanja procesa za rušenje kriminalnih privatizacija, u smislu ekonomskog samoorganiziranja i sl. Na žalost, dok ovo pišemo, Bošnjaci i dalje nemaju ekonomsku viziju, što se vidi i po činjenici da su sva mjesta u vladi koja se resorno bave ekonomijom i finansijama nastavili predvati Hrvatima i Srbima. Bošnjaci se jagme za funkcije koje nemaju nikakvog uticaja na očuvanje i razvijanje ekonomskog suvereniteta. Vremenom će i te funicije potpasti pod ekonomski uticaj onoga ko je moćniji, što znači da će u konačnici sadašnji znakovi bošnjačkog suvereniteta imati dimenziju lutkarskog pozorišta.
Uvod koji smo napravili u pristupu bosanskom izdanju knjige Ahameda Kameela Mydina Meerae “Islamski Zlatni Dinar” bio je nužan zbog kontekstuiranja mogućeg uticaja ovog djela na formiranje bošnjačke nacionalne svijesti o egzistencijalnoj bitnosti ekonomske kulture. Ova knjiga u bošnjački javni prostor dolazi poput kiše u sahari. Jedini je problem da li će od žeđi onemoćale bošnjačke biljke imati snage da spaze kišu, i njenim kapima natope svoj život.
Činjenica je da bh. izdavaštvo, a posebno izdavaštvo iz bošnjačkog kulturnog kruga, nije imalo afiniteta da objavljuje ekonomsku literaturu koja bi se lahko čitala, i koja bi bila namijenjena širim čitateljskim slojevima. Ekonomska literatura dosad je uglavnom objavljivana u malim tiražima, u specijaliziranim bibliotekaka, i bila je namijenjena univerzitetskom tržištu, dakle, ljudima od ekonomske struke. To je posve logično, s obzirom da politički i duhovni autoriteti u Bošnjaka nisu, kao što smo vidjeli, imali nikakve strategije, niti afiniteta, u pogledu razvijanja ekonomske nacionalne svijesti. Da ne budemo pogrešno shvaćeni, u Bosni i Hercegovini postoji dostatna ekonomska stručna literatura, postoje i ekonomski pismeni ljudi, postoje ekonomske akademske institucije, no, sve to biva ojalovljeno kroz nemanje političke vizije za bitnost ekonomske kulture, a u bošnjačkom slučaju – ekonomskog prosvjetiteljstva. To je isključivi razlog zbog kojeg dosad ekonomski eksperti u BiH nisu pokušavali ekonomsku nauku, jezički i stilski, približiti našem čovjeku, i tako je staviti u djelatnu, prosvjetiteljsku, konkretnu funkciju stvaranja ekonomski pismenog građanina.
Eto, dogodilo nam se da prvo štivo ove vrste dolazi od jednog uglednog univerzitetskog profesora iz prijateljske Malezije. Profesor Meera je knjigu pisao za globalno čitateljsko tržište, pa makar i islamsko, iako on u više navrata naglašava da se model “Islamskog Zlatnog Dinara” ne mora ticati isključivo muslimanskih zemalja. Budući da su žrtve ekonomske globalizacije sve zemlje, i svi narodi, koji nisu u poziciji da diktiraju aktuelni i akutni ekonomski model, knjiga prof. Meerae se jednako tiče svih koji imaju snage da razumiju kako su žrtve ekonomskog modela koji im se nameće imperativom poštivanja svjetskih standarda, a što se može čitati i tumačiti i kao prisila. U bosanskom slučaju, recimo, uvjeti koje postavlja MMF (Međunarodni monetarni fond), ne ostavljaju nimalo prostora za ma kakav drukčiji, kreativan, a zašto ne i bolji pristup ekonomskom sistemu. Bosni i Hercegovini bi možda mogla ekonomski proći bolje u nekom drugom sistemu, sa nešto više suverenog odnosa prema svojim ekonomskim projektima, ali je naša zemlja, kao i sve druge zemlje globaliziranog “trećeg svijeta”, prinuđena da prihvata uvjete koje diktira MMF, ili ma koja druga međunarodna organizacija. Primjerice, neki bosanski autori smatraju da je multietnička BiH morala u svome zakonskom bižu zadržati neke blage obrise socijalističke ekonomije, posebno u pogledu socijalne politike,budući da instalacija divljeg kapitalizma vodi otuđenju unutar samih bh. naroda, a time i među sva tri bh. naroda. Divlji kapitalizam je, po ovim autorima, suprotstavljen političim interesima bh. države. No, o tome, u brzinskoj i traljavo izvedenoj privatizaciji, niko nije razmišljao.
U čemu je, dakle, suština? U tome da međunarodni serveri političke i ekonomske moći diktiraju svoje uvjete, koji njima odgovaraju, koristeći se ucjenom po kojoj će svaka slabija ekonomija izgubiti njihovu varljivu podršku ako ne pristane da bude dio sistema u kome će uvijek biti u podređenom ekonomskom, a time i svakom drugom položaju.
Profesor Meera ubjedljivo objašnjava funkcioniranje međunarodnog ekonomskog sistema, zasnovanog na fiducijarnom novcu, ideološki utemeljenom na globalizaciji, a što sve ukupno, u prevodu, ima suštinsko značenje vladavine svjetskih ekonomskih velesila nad slabijim nacionalnim ekonomijama. Značenje globalizacije, koja je u ideološkom marketingu tumačena kao prostor jednakosti i slobode, zapravo se dovodi do paradoksa, jer se razumijeva da se u Svijetu nije promijenilo ništa, uzuzev što su jaki postali još jači, i ujedinjeniji, a slabi, još slabiji, i razjedinjeniji. Dakako, tom ekonomskom iznurivanju je potrebna adekvatna šminka, kako bi se sakrila suština globalizacijske ideje. Otud se procesi iznurivanja nacionalnih ekonomija, poglavito u “trećem svijetu”, odvijaju pod logotipom svjetske standardizacije ekonomskih tokova, globalizacije, slobode, itd, itd. Zapravo, čini se da ove nacionalne ekonomije, koje su žrtve međunarodnih standarda, i nemaju nikakvog izbora osim da budu u lancu u kome njihova opstojnost ovisi od uskog kruga svjetskih ekonomskih gospodara koji diktiraju pravila koja isključivo odgovaraju njima.
Izbor postoji! On se zove sistem “Islamskog Zlatnog Dinara”. On bi bio baziran za zlatu, a ne na fiducijarnom novcu, frakcionoj stopi obavezne rezerve i kamatnoj stopi. On bi bio baziran i na izvornoj islamskoj ideji. On bi mnogim nacijama, dakako, i onim nemuslimanskim, obezbijedio mnogo bolje ekonomske pozicije nego što ih imaju danas. Profesor Meera brojnim primjerima objašnjava razlike između jednog i drugog sistema, a za ubjedljiv primjer uzima malezijsku finansijsku i ekonomsku krizu iz 1997. koja je upravo uzrokovana finansijskim modelom koji danas vlada Svijetom, i koji na isti način podređene mu nacionalne ekonomije dovodi do problema nezaposlenosti i inflacije, a poslije i do gubitka političkog i kulturnog suvereniteta.
Znakovit je posljednji pasus iz Zaključka ove knjige, i otud ga citiramo: “Slabija nacija nije u mogućnosti da se potpuno oslobodi inostrane dominacije sve dok ne uvede sistem poput zlatnog dinara, koji je potreban iz ekonomskih, socijalnih, kulturnih, političkih i vjerskih razloga. Do tada, islamska ekonomija, bankarstvo i finansije ostaju samo u obliku snova”.
Imponira iskrenost prof. Meerae, koji ne zazire da pretpostavi kako će njegova vizija oslobođenja “slabijih nacija” od izrabljivačkog tutorstva globalizacijskih standarda ostati “samo u obliku snova”. …”Dok (se) ne uvede sistem poput zlatnog dinara”. Da li je to uopće mnoguće pod snažnim pritiskom “trenutnog finansijskog sistema koji odgovara maloj grupi ljudi koja ga kontrolira”? Da li je to moguće u razjedinjenoim Islamskom svijetu? Nedvojbeno, ako bi Islamske zemlje imale neovisnu političku volju da se pobrinu za svoj zajednički ekonomski boljitak, i to principom pozitivne globalizacije u Islamskom svijetu, mogao bi biti dokinut sistem izrabljivanja Istoka od strane Zapada. No, ratovi se danas izmišljaju i zbog mnogo manjih finansijskih koristi, pod izgovorom borbe protiv tzv. islamskog terorizma, a kako bi se tek izmišljali ako bi se Islamski svijet odlučio otrgnuti iz smrtonosnog ekonomskog “zagrljaja” Zapada?
To ne znači da bi trebalo odustati od promišljanja boljeg, iako je to bolje definirano mnogo prije nego što je i zasnovan sadašnji ekonomski sistem. Futuristička vizija prof. Meerae, bazirana na islamskim temeljima, nije ni prva ni posljednja blagodet bez koje će ostati civilizacija usljed interesa manje, ali moćnije grupe profitnih lobija. Pokušaj prof. Meerae je ravan pokušajima ekoloških eksperata da civilizaciji ukažu na opasnosti globalnog zagrijavanja, stvaranja efekta “staklene bašte”, katastrofičnih klimatskih promjena, a do čega dolazi usljed profitnih interesa manje grupe svjetskih moćnika, koji svojom gramzivošću ugrožavaju život planete Zemlje, danas i sutra. Jednako tako, aktuelni finansijski model ugrožava mnoštvo nacionalnih ekonomija, ali su te ekonomije nemoćne da se odupru tzv. svjetskim standardima, pod kojima se krije, u suštini, isključivi profitni interes globalnih moćnika, u čijoj je službi i globalna politička moć.
Sve to dakako ne znači da nekada civilizacija neće dosegnuti tačku oslobođenja od lošijih globalnih modela, ka boljim. Napose, sva su carstva propadala na vrhuncu moći, a čini se da se ovaj vrhunac zapadnog ekonomskog carstva primakao uočljivom apsurdu. U takvim situacijama alternativa biva od posebne važnosti. Posebno ako je bolja, funkcionalnija i pravednija od prethodnog modela. Prof. Meera mnogoštvom primjera dokazuje da je sistem “Islamskoj Zlatnog Dinara” upravo kvalitetna, i za civilizaciju pravedna alternativa ovom modelu koji proizvodi siromašenje “slabijih nacija” i bogaćenje globalnih ekonomskih gospodara Svijeta. Dakle, svjetska se ekonomija ne nalazi u bezizlazu. Ona ima put koji će se širom otvoriti onda kada se stekne kritična masa uvjerenja da je sadašnji sistem izgubio svaki civilizacijski smisao.
Fatmir Alispahić, prof.