Ako bismo pristali na Lovrenovićevu zamisao da je sevdalinka uslovljena “majstorski ispečenom rakijom”, tada bismo alkoholizam uvažili kao nacionalnu vrlinu, što bi dugoročno stvorilo armiju Bošnjaka koji u opijanju vide ispunjenje svoga identiteta. Alkohol je samo zlo, i ne postoji varijanta po kojoj bismo ovo bespuće prihvatili kao kulturološki i nacionalni kompas.
Osnivač Instituta sevdaha Omer Pobrić reagirao je na nekoliko netačnih kvalifikacija koje je Ivan Lovrenović napisao u pregovoru svom izboru 200 najljepših sevdalinki. Jedna od tih netačnosti glasi: “Ozbiljni znalci i uživaoci, međutim, i danas znaju da prave pjesme nema bez akšamluka i bez majstorski ispečene rakije”. Omer Pobrić je lucidno upitao Lovrenovića: “Znači li to da je samo pijan musliman mogao napraviti sevdalinku?”, te je ironično dodao: “Kakve bismo tek sevdalinke pravili u jačoj ekstazi, uz kokain”.
Rakijska tekstualnost
Lovrenovićevo farbanje sevdalinke rakijom nije slučajno, jer on i u daljem tekstu pripovijeda o “blagodetima” rakije koja se – “razlijeva blaženo po želucu i udovima, hvata polako i drži dugo”. Ovo je prvi put da se jedan predgovor nekom izboru pjesama oslanja na alkoholičarske faktore. Da li je to Lovrenović rodonačelnik novog pravca u kulturnoj i književnoj teoriji, koja će se zasnivati na uticaju rakije na tekst? I gdje baš da se kola slome na sevdalinci? Valjda je inspirativno pečat bošnjačke kulture opečatiti rakijom. Ozbiljan priređivač bi se bavio književnim i muzičkim značenjima sevdalinke, a ne bi sevdalinku uslovio “majstorski ispečenom rakijom”. Zamislite kad bi neki priređivač izbora, jal šansone, jal kancone, napisao kako ovih pjesama ne bi bilo bez konjaka, jer je obandačenost pameti uslov i za stvaranje i za slušanje?! Preferiranje rakijskog diskursa u kulturnim teorijama razorilo bi znanstvenost, jer bi se ispostavilo da se relevantnost stvaranja i konzumiranja bazira na opijenosti poruke, pošiljaoca i primaoca. Da li je Lovrenović baš tako slučajno lupio ovu budalaštinu?
Sistem vrijednosti u našem društvu određen je stepenom provokacije bošnjačkih i muslimanskih vrijednosti. Zato je Lovrenović u svome predgovoru rezervirao prostor za provokaciju, e, kako bi mi sada o tome pisali, a kako bi on bio na udaru tzv. islamskih ekstremista. Armija raznih intelektualaca čezne da bude kritikovana od muslimanskih institucija i časopisa, jer je ta kritika danas neka vrsta putovnice za karijeru. Ako te ne kritikuje reis Cerić, “Saff”, “Preporod” ili neki “kultni ekstremista”, ne možeš se smatrati progresivnim i multikulturnim. Otud je velika jagma za “ekstremističkom” kritikom. Vjerovatno postoje ljudi koji bi golemo platili samo da ih reis kritikuje. Jer, ta kritička preporuka otvara vrata okupiranih bh. institucija i relevantnih instanci, a odatle se vide pašnjaci honorara, upravnih odbora, slikanja po novinama i tv…
U javnom prostoru je mnoštvo ovih ciljanih provokacija. Eto, prije mjesec-dva, Enver Kazaz, o čijem je navodno lažnom i prepisanom doktoratu “Ljiljan” objavio feljton, imao je intervju u “Danima”, a u naslovu je izvučeno da je “Andrić najveći bošnjački pisac”. Kazaz je bezbeli očekivao kako će se naći u centru nekakve polemike, kao glavni lik, heroj, ali o tom njegovom cirkusu nigdje nije objavljeno ni slovo. Propala investicija. Nedavno je, tako, u nekakvom intervjuu, Nerzuk Ćurak opisivao kako mu se grči stomak kad vidi reisa Cerića, k’o biva, muka mu, gadi mi se, takva je “pogan” taj reis. Eto, i njegovo je cirkuzanje prošlo bez odjeka, a baš se ponadao kako će mu se osmijehnuti sreća, pa će ga napadati sa svih strana, a on će dostojanstveno trpiti udarce “ekstremista”, žrtvujući se u ime evropskih ideala, jal slobode, jal demokratije. Tropa.
Teško je vjerovati da je bošnjačko društvo prozrelo ove investicije, pa na njih ne reagira. Mada, takav bi ishod bio najbolji. Prije će biti da se bošnjačko društvo zabavilo o svojoj muci, pa svako sebi bašču hašovi jer vidi da nema haira od kolektivnog razumijevanja baštovanstva, kao nacionalne discipline. Šta je koga više briga što je nekakvom doktoru književnosti “Andrić najveći bošnjački pisac”, i što se nekakvom magistru politologije povraća od reisa? Ova nezainteresiranost Bošnjaka za sebe uzrokuje ozbiljan problem između ponude i potražnje na tržištu certifikata kojima se danas određuje moralno-politička podobnost. Mnogi se jagme za reakcije “bošnjačkih ekstremista”, pa u toj jagmi bljuju maštovite blasfemije, a Bošnjaci nimuekaet – prestali izdavati potvrde…
S čvarkom u Evropu
Ivanu Lovrenoviću je lahko. On je već doajen. No, njegovo poganjenje sevdalinke rakijom otvara nam jedan zanimljiv temat o socijalnoj kulturi kritične mase Bošnjaka koji uistinu razumijevaju sedvalinku kao rakijsku pjesničku formu. Riječ je o prostacima, neobrazovanim i poslanjinjenim muslimanima, čije nepismeno shvaćanje sevdaha ne može biti okvir za publicističko i naučno valoriziranje našeg muzikološkog otiska prsta. No, Lovrenović upravo kroz pijanduraške estetske podrume nastoji umanjiti umjetnička prostranstva sevdalinike. Nije netačno da se sevdalinka u mnogih Bošnjaka veže za akšamluk, što je lažno ime za alkoholizam, ali je netačno da se njena umjetnička vrijednost nužno mora vezati za “majstorski ispečenu rakiju”. Da je Lovrenović pisao o aspektima socijalne kulture kod Bošnjaka, pa ispostavio tezu kako se mnogo Bošnjaka opija pod logotipom akšamluka i sevdaha, lažno predstavljajući svoj alkoholizam i turbo-folk afinitete, ne bi mu se, vala, imalo šta odbiti. No, on je navodno pisao kritičkoanalitički tekst, a teoretski alat za tumačenje mu je bio taj rakijski diskurs.
Gdje je opasnost ovakvog šminkanja alkoholizma u Bošnjaka? U tome što će mnogi Bošnjaci razumjeti da svome identitetu, što sevdalinka jeste, mogu pripadati samo preko “majstorski ispečene rakije”. Uz to će se osjećati kulturnim, uzvišenim, jer pripadaju nečemu čemu se divio, jal Gete, jal Lorka, molim te lijepo. Lovrenovićeva patka je samo paradigma jednog obrasca koji u raznim formama i varijantama svjedoči o prevaspitavanju muslimanskog identiteta u Bošnjaka. Tako je stvoren akšamluk, kao originalna budalaština u maskiranju alkoholičarske navike. Kao, akšamlije nisu pijandure, iako loču kao i pijandure. To je isto kao kad si pederi nadjenu stranjsko ime gej, pa k’o biva više nisu pederi.
Mnogi su Bošnjaci danas ponosi na svoj “evropski islam” koji na prvu loptu definiraju kao koegzistenciju žderanja rakije i ramazanskog posta. Ta posebnost ih ushićuje. Može se postiti, ići u džamiju, ali se može i peći rakija i akšamlijski lokat. Kao što je krkanje krmetine bilo i ostalo najlakši test za bošnjačku političku validnost, u komunizmu i ovom neokomunizmu, tako je i lokanje rakije ostalo osnovni simbol “evropskog islama”. Ako taj islam i postoji, kao evropski, onda bi ga trebalo tumačiti kroz vrednije osobenosti, a ne kroz ove trivijalne rakijske i krmeće dramatičnosti granica i razlika. Zar se baš sveukupnost “evropskog islama” svodi na spremnost muslimana da pojede čvarak i popije rakiju?
Zadah crkotine
Nema dobre rakije. Kao ni bezopasne kocke. Svaka insana “hvata polako i drži dugo”. Insan se pohajvani, upesniti, zaugursuzi. Može se u parefemu kupati, ali iz njega vonja kiselost. Taj smrad koji se osjeti u kućama alkoholičara, nalik je na onaj koji se osjeti u kućama gdje se hrana sprema na krmećoj masti. (Doduše, ja sam vegeterijanac već deset godina, pa meni svako meso smrdi, a krmeće posebno, jer zaudara na crkotinu.) Ako alkoholičar može usmrditi čitavu kuću, i svoj smrad useliti u zidove, tepihe, namještaj, kakve li se tek hemijske baruštine gibaju u njegovoj glavi. Pamet je hemija. Bistrina uma ovisi od prohodnosti i gipkosti krvnih puteva i sokaka. Kad to zakrčite i umrtvite alkoholom, jednom insanu, a kamo li kritičnoj masi ljudi u jednom društvu, onda se životno okruženje svede na kiselkaste baruštine, koje vonjaju po gluposti i ništavilu. Nesreća se razmnožava, kao i sreća. Podsvijest prati vrtlog energije u koji je ubačena voljom insana ili društvene zajednice. Kad jednom društvu alkoholizam nametnete kao vrlinu, kao identitet, ono će to pratiti po inerciji. Bošnjaci su posljednjih decenija preuzeli mnoge obrasce socijalnog ponašanja od svojih susjeda, te se u kritičnoj masi i kod nas alkohol smatra korisnim, ako se, bejagi, konzumira umjereno. Budući da je bjelodano da nema umjerenog alkoholisanja, jer alkohol stvara naviku i traži sve prisnije veze, jasno je da se radi o zlu koje kao i svako zlo treba u korijenu sasijecati. Zato ne postoji varijanta po kojoj bismo alkoholizam prihvatili kao vrlinu, ili kao kulturološku činjenicu, kako je to pokušao proturiti Lovrenović uz sevdalinku. Alkohol je samo zlo, i ništa više. Sevdalinka je komad našeg kulturnog identiteta. Naša budućnost uslovljena je našim identitetom. A u budućnost ne možemo s alkoholom. Jer je alkohol suprotstavljen budućnosti. Alkohol vodi odumiranju.
Broj 136, 15. I 2005.