Sabah

Svake dvije godine Predsjednik BiH bi se birao iz drugog naroda

INICIJATIVA : Može li BiH dobiti jednog Predsjednika države?

Predlažemo sljedeće – da se Predsjednik BiH bira svake dvije godine od strane svih bh. građana sa pravom glasa, a da u svakom narednom mandatu Predsjednik bude iz reda drugog, odnosno trećeg naroda. Naša je zamisao da se u ovom krugu predvidi i jedan mandat za predstavnika tzv. četvrtog naroda, odnosno tzv. ostalih. Tako bi se, recimo, nakon svakih šest godina na funkciju Predsjednika BiH birao Bošnjak, odnosno Srbin, odnosno Hrvat, odnosno Bosanac iz reda tzv. ostalih. Bila bi potpuno isključena mogućnost da na funkciju Predsjednika BiH dospije nekakav Paravac, ili ma koji nacionalni ekstremist, jer bi glasovi iz druga dva naroda spriječili takvu mogućnost.

Na talasu priče o nužnosti ustavnih promijena – kako bi se Izborni zakon prilagodio evropskim standardima – pojavila se ideja o ukidanju Predsjedništva BiH i o uspostavi institucije Predsjednika BiH. No, ideja nije makla s mrtvog slova. Tako je onomad tarlahano sa idejom o tzv. trećoj republici, za koju je rečeno da će je ustanoviti građani, spontano, možda i u prirodi, u vrbaku, uz neku od bh. rijeka. Izumitelji ovih ideja redovno nemaju put za njihovu realizaciju, već računaju samo na kičerajski sjaj trenutka u kome lijepa ideja zagrije srca poniženih bosanskih ljudi.

Halabuka o tzv. trećoj republici

Dejtonski sistem hipokrizije i profiterstva stvorio je sintetički duhovni ambijent, koji nalikuje na matematičku bh. državnu zastavu. U toj pustahiji je logično da se zatvaraju Zemaljski muzej, Historijski muzej, Nacionalna biblioteka, i drugi simboli državnosti, a da se gradi tzv. Prešernov park usred Sarajeva, da Ministarstvo kulture dadne 230.000 maraka za bočarski klub u nekoj hercegovačkoj zabiti, da se finansiraju kojekakvi čendži-mendži-stejdžovi, dok sve bosansko u kulturi skapava i nestaje.

Deterdžentski klimatski uvjeti su podatni za bujanje ničega, neidentiteta, neintelektualizma, neduhovnosti, nemorala, pa se gibanje života usmjerava ka svim mogućim nekrozama Bosne i bosanskoga. U skladu s tom intencijom zabunluka, logično je da se ispaljuju razne ideje i inicijative, bez smisla i pokrića, da sve i svako izgleda najpametniji, jer se više ne zna šta je šta, jer se sve pobrkalo, i vrijeme i bezvrijeme, i planine i nizine, i stihovi i psovke, i heroji i kukavice, i slobode i zatočeništva, pa u toj papazijaniji razne irelevantnosti zvone k’o relvantnosti, i obratno, i ukrug.

Zato se pojavljuju, i ostaju na javnoj površini, bez kritičkog suda, razne ideje koje nemaju logičkog ili moralnog pokrića. E tako je, iz jednog halugarskog ambijenta, izletjela ideja o tzv. trećoj republici. Svi mediji su danima trubili o tome, vazili su ugledni intelektualci, a da se niko nikad nije zapitao – pa, dobro, kako ćemo napraviti tu tzv. treću republiku? Kad bi grupe građana, kakva je ona iz Kruga 99, mogle rušiti ustave i mijenjati zakone kako se kome ćejfne, svijetom bi vladao haos. Niko nije htio razumjeti da se tzv. treća republika ne može napraviti – nikako, te da je riječ o totalnoj budalaštini.
Zapravo, BiH je moguće vratiti u stanje republičkog uređenja, ali putem Tužbe BiH protiv SCiG, putem poništavanja poustavljenih rezultata agresije i genocida… Ali, progresivci su danas protiv Tužbe, oni su za istinu i pomirenje, a cijena je zaborav i nagrada za zločinačke projekte. Što će nam uopće tzv. treća republika, ako imamo Republiku BiH za koju su glasali građani na Referendumu o suverenitetu? Nije li odveć sumnjivo kad neko pored jedine legalne i legitimne volje bh. građana, na kojoj se zasniva realna mogućnost povratka u republičko uređenje BiH, odjednom instalira minu o tzv. trećoj republici, iza koje ne stoji niko, izuzev instrumentalizirane grupice intelektualnih i patriotskih blećaka?

Ozakonjena diskriminacija

Valjalo se podsjetiti ove storije o tzv. trećoj republici kako bismo imali rezervu prema istim izvorištima jedne nove ideje – ideje o Predsjedniku BiH. Hronični filozofi i progresivci opet nemaju pojma o putu kojim je moguće doći do ovog rješenja. Oni tek znaju da “Predsjednik BiH” dobro zvuči, kao i “treća republika”, te da bi mnogi normalni građani bili zadovoljni da to tako i bude. Zabrinjavajuće je što ove ideje cepaju univerzitetski profesori, ponekad i akademici, pa se sa stanovišta proste logike može posumnjati da na našim fakultetima stoluju razni idioti.

Jer, u protivnom, logično je – ako neko plasira neku ideju, morao bi i ponuditi rješenje za njenu realizaciju. Kazati, tek tako, kako bi BiH trebala imati “Predsjednika BiH”, i kako bi to trebalo ugraditi u izmjene Izbornog zakona – jeste misaoni angažman na razini svake domaćice. Dakako, BiH bi trebala, umjesto Predsjedništva, dobiti jednog Predsjednika, ali u specifičnim okolnostima bh. multietničke tradicije i stvarnosti, kao i ratne i dejtonske traume, realizacija ove ideje zahtijeva debele, prolazne argumente. U narednom se pitanju ruši šupljina te ideje bez pokrića: A zašto bi ma koji Srbin, ili ma koji Hrvat, prihvatio da mu predsjednik države četiri godine bude Bošnjak?!! I tako, u krug.

Hronično zaboravljamo da je BiH – jedna i jedina – i da se u BiH ne može hadžijati k’o u svim drugim, mononacionalnim državama. Posebnost BiH proizilazi iz njenog multietničkog bitka, a što podrazumijeva da svako sistemsko rješenje mora voditi računa da zadovolji jednakopravnost sva tri bh. naroda, ali i onih građana koji se ne osjećaju isključivim pripadnicima jednog od tri naroda. Dejtonsko je rješenje dovelo u diskriminirajući položaj sva tri naroda, a potpuno je diskriminiralo građanska opredjeljenja i osjećaje. Neko ko se osjeća samo građaninom BiH, ni Srbinom, ni Hrvatom, ni Bošnjakom, ili ko je možda porijeklom Jevrej, ili Talijan, ne može biti predsjednikom naše države.

Ovakvi su u političkom životu BiH prispjeli jedino među ostale, što je diskriminirajući položaj, s obzirom da ma koji Bošnjak-Srbin-Hrvat nema ništa više prava na BiH nego ma koji “mješanac” koji je rođen u istoj mahali, imao isto djetinjstvo, i ima istu ličnu kartu kao ma koji konstituent, “čiste krvi”. Ako taj što je tzv. ostali želi da sudjeluje u političkom životu BiH, da se kandidira za Predsjedništvo BiH, on se mora odreći cijelog ili jednog dijela svog identiteta. Građanin koji potiče iz mješovitog braka mora birati, hoće li maminu, ili babinu naciju, mora postati jedno, iako, haman, potiče od oba roditelja; time se ovaj građanin ponižava, i diskriminira, jer u svojoj rođenoj zemlji ne može biti ono što jeste – Bosanac.

Prije nekoliko godina su vođene rasprave o uvrštavanju u ustav i zakone tzv. četvrte nacije, koja bi bila ravnopravna sa tri konstitutivna naroda. Umjesto toga, ponovili smo kategoriju tzv. ostalih, koja po zakonskom tretmanu dođe k’o zakrpa na krpi, jer punopravnim suvlasnicima BiH odriče jednakopravnost, i stavlja ih u podređen položaj u odnosu na svakog Srbina, Hrvata ili Bošnjaka.

Iako je najteža diskriminacija uspostavljena prema tzv. četvrtoj naciji, na udaru diskriminacije se nalaze i konstitutivni narodi. Primjerice, isključivo Srbin iz RS može biti član Predsjedništva BiH, a isključivo Bošnjak i Hrvat iz Federacije. Isti mehanizam važi i za izbor 15 članova Doma naroda. Kakva Odluka o konstitutivnosti i kakvi bakrači?! Ni Izborni zakon nije uvažio konstitutivnost. Zato su Srbi, politički, do daljnjeg, podstanari u Federaciji, a Bošnjaci i Hrvati u RS. Ako politički sistem generira diskriminaciju, ne može se očekivati od zastupnika i funkcionera u izvršnoj vlasti da se ponašaju drukčije.

A to zašto Izborni zakon dosad nije uvažio Odluku o konstitutivnosti – ne treba da čudi, jer ni tzv. ustavne promjene nisu u punom smislu uspostavile jednakopravnost bh. naroda. Zašto je to tako, valjda je jasno: separatistički projekti u BiH, potpomognuti krstaškim lobijima po Evropi, i dalje preferiraju razorenu BiH nad multietničkom BiH u kojoj bi nekakavi muslimani bili, boženassačuvaj, jednakopravni.

Jaje sa tri oka

Temeljna greška bosanske politike jeste što se pod pritiscima genocidne agresije i međunarodne podrške genocidu još 1992. preimenovala u bošnjačku politiku i što je time pristala da zarezuje i šljivi kriminalne vizije Bosne. To je isto kao kad bi se pošten čovjek počeo pravdati pred klevetama da je lopov, pa bi od tog šupljeg pravdanja začas stvorio utisak da jeste lopov; čim se pravda. Bošnjačka politika se tako mutavim uvažavanjem separatističkih i kriminalnih projekata upetljala u saučesništvo nad razaranjem Bosne, i zaigrala jednu defetističku igru u kojoj biva samo primatelj konačnih informacija. Mutavost seže dotle da ova politika nije u stanju potražiti ni ljekarski savjet, e kako bi možda preokrenula tokove stvarnosti u korist Bosne i bosanskoga.

Ova politika otud neće prihvatiti potencijal ideje o mogućnosti da BiH ima jednog Predsjednika. Šta će tad radit Tihić, ili neki drugi Tihić, ako ne bude Tihić, ili i Tihić?! Ovako razmišljaju i druga dva oka u trookom jajetu. Na žalost, ta bošnjačka politika, koja pravi ekskurzije prema bosanskim atributima, pa se nikad ne može ufatit ni za jedno, ni za drugo oko, u ovom povodu nije prihvatila i podržala ideju o jednom Predsjedniku, čija bi realizacija, nesporno je, ojačala državni kredibilitet BiH u regionu, i u Svijetu.

Svaki patriota se osjeća jednako poniženim kada sluša himnu bez teksta, i kad vidi kako našu zemlju predstavljaju trojica tulipana, naspram uvijek jednog državnika, jal Njemačke, jal Turske, jal Pakistana… Bezbeli je to smiješno i tim državnicima, i stranjskim javnostima, kad vide trojicu Daltonovih kako, iz nužde, k’o u magarećoj klupi, idu da predstavljaju državu kakve nema ni u cirkuzu.

Zato drogirani ublehaši koji spavaju na jastucima marihuane, i koji tandaraju razne ideje, imaju uvaženo mjesto u vizionarskom, futurističkom budžaku ove zemlje. Da ne znamo kako se radi o plaćenicima srpske i hrvatske hegemonije, mogli bismo i povjerovati u patriotsku iskrenost ovih pojava. Dakle, jedan je par cipela to šta se krije iza moguće srpsko-hrvatske ambicije da se u BiH uspostavi jedan Predsjednik, a drugi je par naša nepostojeća patriotska ambicija da dobijemo jednog Predsjednika. Razlika je u tome što iza s&h varijante ne stoji nikakva vizija o realitetnoj izvedivosti te ideje, a što opet iza ove naše ideje ne stoji ništa. Počinjemo, dakle, od nule.

E ‘vako bi to bilo…

…Nacionalni ključ. Sintagma ismijavana, i prognana. K’o biva, došla je demokratija, i više nam ne treba ključ za nacije, pa da nas komunisti postrojavaju – jedan ‘vaki, jedan ‘naki – sad ćemo mi da se postrojavamo: Alija će glasat za Biljanu, Biljana za Fikreta, Fikret za Radovana, hodže za popove, popovi za fratre…

Pobjedom nacionalnih stranaka 1990. suverenitet je sa radničke glase prešao na nacije, a mogao je preći na građane da su pobjedile građanske stranke, ili da je SDA, u nesuđenoj građanskoj nakani, koalirala sa građanskim strankama, i time išla za ostvarenjem bošnjačkog nacionalnog interesa. Pošto je bilo kako je bilo, to je uslovilo i dejtonsko rješenje, po kome je ovo (p)ostala država konstitutivnih nacija, umjesto da bude građanska država u kojoj žive jednakopravni narodi i građani. Logički, nemaju se šta ljutiti tzv. ostali, jer su suverenitet ostvarile nacionalne, a ne multinacionalne vlasti.

Grešku su počinili komunisti 1990. kada su, u ime demokratije, tobejarabi, dozvolili ustoličavanje apartheidske i segregacijske logike – jer se nije smjelo legalizirati formiranje mononacionalnih stranaka. Greška se čini i danas, kada Odluka o konstitutivnosti pruža dovoljno prostora da se BiH vrati u svoje prirodno političko stanje, a što bi podrazumijevalo: ukidanje mononacionalnih stranaka, u smislu da sve stranačke liste moraju biti multietničke i povratak nacionalnog ključa na pijedestal prvorazrednog državnog pravila.

U prvi mah nekom će se učiniti da je uvođenje međunacionalnih pro-porcija suprotstavljeno demokratiji i slobodi. Možda bi, doduše, tako moglo biti u Srbiji ili Hrvatskoj, gdje bi zaista zabranu mononacionalnog organiziranja jal Srba jal Hrvata moglo razumjeti kao ugrožavanje sloboda. Međutim, u BiH, mononacionalnost je suprotstavljena jednakopravnosti, koja je ostvariva samo preko multietničkih pravila i zakona. Nacionalni ključ se otud nameće kao isključivi princip koji može sve bh. narode i građane zaštititi od oblika diskriminacije i segregacije.

Kako bismo, dakle, konkretno, mogli ostvariti izbor jednog Predsjednika BiH, a da time budu zadovoljni svi bh. narodi, i svi bh. građani iz kategorije tzv. ostalih? Valjda je jasno da se taj izbor ne može vršiti kao u svim drugim, mononacionalnim državama u Svijetu. Šta učiniti? Predlažemo sljedeće – da se Predsjednik BiH bira svake dvije godine od strane svih bh. građana sa pravom glasa, a da u svakom narednom mandatu Predsjednik bude iz reda drugog, odnosno trećeg naroda. Naša je zamisao da se u ovom krugu predvidi i jedan mandat za predstavnika tzv. četvrtog naroda, odnosno tzv. ostalih. Tako bi se, recimo, nakon svakih šest godina na funkciju Predsjednika BiH birao Bošnjak, odnosno Srbin, odnosno Hrvat, odnosno, iz reda tzv. ostalih.

Moglo bi se precizirati da se pod pojmom tzv. ostali mogu kandidirati svi bh. građani, a to bi mogao biti začetak normalnih izbora za normalnog Predsjednika BiH. Vremenom bi se svi nacionalni mandati mogli prošarati mogućnostu da se kandidiraju svi koji to žele, bez obzira na naciju. Ko zna, možda bi i danas više Bošnjaka glasalo za Bogića Bogićevića nego za Harisa Silajdžića?!

E sad dolazimo do ključne kvalitete ovakvog vida izbora. Čini se da bi mogla biti potpuno isključena mogućnost da na funkciju Predsjednika BiH dospije nekakav Paravac, ili ma koji nacionalni ekstremist, jer bi glasovi iz druga dva naroda spriječili takvu mogućnost. Kandidat koji bi postao Predsjednik BiH nedvojbeno bi morao dobiti simpatije iz druga dva naroda, a te se simpatije nemaju čim drugim zadobiti nego kvalitetnom, neokaljanom ličnom biografijom, te opredjeljenjem za toleranciju i komšiluk.

Antrfile
Prethodne inicijative Fatmira Alispahića

UKIDANJE MONONACIONALNIH STRANAKA Još 2001. naš kolumnist je predložio da se u Izbornom zakonu naloži obaveza formiranja multietničkih stranačkih listi, u skladu sa popisom iz 1991. godine. Time bi vlast u svome izvorištu postala multinacionalna. Kao što je naloženo da se na listama mora naći trećina žena, moglo se naložiti i da svaka stranka sastav svojih kandidata uskladi sa potpisom stanovništva. Primjerice, u Tuzli bi svaka stranka morala na listi imati po 15 odsto Srba i Hrvata, a što bi jednako, prema procentima popisa, važilo, recimo, za SDS u Banjoj Luci, ili HDZ u Tomislavgradu.

UKIDANJE POSLANIČKIH PAUŠALA U avgustu ove godine Alispahić je pozvao Visokog predstavnika da ukine plaće za 6000 raznih zastupnika u raznim bh. parlamentima i parlamentarnim komisijama, čime bi građani BiH postali godišnje bogatiji za 60 miliona maraka. Volonterski angažman u parlamentima očistio bi škart iz bh. politike i ostavio nacionalizam bez osnovnog motiva postojanja. Neprofitna pozicija bi omogućila provođenje inicijative o ukidanju entiteta i kantona. Zastupnici volonteri ne bi imali šta izgubiti, jer nisu ništa ni dobili.

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 08.12.2004.

Na današnji dan

Kalendar

Decembar 2004
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  

Arhiva

Kategorije