Inicijativa o kontroli mentalnog zdravlja bh. političara je totalna neozbiljnost, jer nisu manijaci u politici krivi što im je sistem dozvolio da isplivaju na površinu i da svoju bolest prikažu kao nacionalnu vrlinu.
U posljednje vrijeme su neki ozbiljni intelektualci u BiH izjavljivali kako bi konačno trebalo uvesti pregled političara kod neuropsihijatra, prije nego zasjednu na vlast. Tu ideju smatramo neozbiljnom, iz više razloga. Prvo, ako bi se takva praksa kontrole zdrave pameti uvela za političare, onda bi to podrazumijevalo kontrolu i mnogih drugih oblasti života i rada. Zašto kontroli zdrave pameti ne bi bili podvrgnuti profesori, vozači, ljekari, itd.?!! Drugo, i bitnije, smatramo da je sistem taj koji treba da kontrolira mentalno zdravlje političara. Tek u tom kontekstu vrijedi razmatrati ideju o mentalnom zdravlju osoba koje, kako-tako, vode našu zemlju.
Harakiri nad interesima BiH
Bilo bi pogrešno voditi rat protiv političkih manijaka. Kao što je pogrešno loviti sitne dilere u ratu protiv droge. Zmiju treba mlatnuti u glavu, a to je sistem koji generira negativne pojave. Primjerice, zašto 70-tih ili 80-tih godina u BiH nismo imali manijake u politici? Zato što je sistem uspostavio skalu vrijednosti po kojoj političar može biti samo pristojan, obrazovan, građanski opredjeljen pojedinac. Posljednjih 14 godina opsjedaju nas politički manijaci, koji nacionalizam i mržnju prema komšijama promoviraju kao vrlinu. To je rezultat sistema koji je lažno predstavio proces političke tranzicije.
U BiH ne može biti demokratije sve dok postoje mononacionalne stranke! U drugim zemljama, možda, može, jer u Srbiji, Hrvatskoj ili Francuskoj živi apsolutna većina jednog naroda. Ali, BiH je specifikum i stoga je ovdje antinacionalizam jedina mjera demokratije i progresa.
Politički manijak je u BiH ustoličen onog časa kada je Partija dozvolila formiranje mononacionalnih stranaka. SDA je počinila harakiri nad bošnjačkim nacionalnim interesima kada se formirala kao prva mononacionalna stranka, i time legitimizirala separatističke ambicije potom formiranih SDS-a i HDZ-a. Dakle, ni Partija, ni SDA, nisu smjele počiniti ovaj fatalni zločin nad svojim tobožnjim deklaracijama, a time ni nad političkom logikom bh. opstojnosti. Dejton je samo uvažio politički i vojni realitet, i time produžio agoniju započetu 1990. godine. Iz imbecilnog realiteta prognani su pametni i zdravi pojedinci, jer nisu kurentna roba. Traže se beskičmenjaci koji će zbog materijalnog profita generirati razlike, a ne zajedništvo, mržnju, a ne ljubav, avlijski mentalitet, a ne rušenje granica…
Poremećaj kao vrlina
Gdje je izlaz? U izmjenama Izbornog zakona, u zabrani mononacionalnih stranaka, u ukidanju poslaničkih paušala, u uspostavljanju jedinstvenih multietničkih i demokratskih pravila za unutarnji život stranaka, jer bi nas sve to oslobodilo pijačara koji su u politiku nahrupili zbog profita, i koji su zbog tog profita spremni glumiti manijake i kada to i nisu?! Dakle, nužno je mijenjati sistem koji generira manijakalne pojave, i uspostaviti sistem u kome će antinacionalizam i tolerancija činiti skalu vrijednosti.
Svaki politički sistem mora biti prilagodljiv izazovima koji mogu ugroziti njegovu temeljnu ideju. Vidjeli smo kako je nefleksibilnost jugoslovenskog sistema proizvela sopstveni raspad i tragediju. Danas vidimo kako američki sistem ne može odgovoriti novim izazovima. Amerika je danas zatočenik neprilagodljivog sistema koji nije u stanju da kontrolira demokratske imperative.
Otud je teško znati da li su politički manijaci tek glumci koji bolest koriste kao pokriće za pljačku nacionalne imovine. Stoga bi u svim društvima vrijedilo graditi akademske autoritete koji bi bili neovisni i nadređeni svim – prolaznim – političarima. U situaciji gdje je političar nadređen akademskoj pameti, kao što je to bilo u komunističkim zemljama, kao što je to još uvijek kod nas, ili odnedavno u Americi, javlja se totalitarizam koji poremećaje zdrave pameti promovira kao nacionalne vrline.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 17.11.2004.