Otvoreni poziv Visokom predstavniku da proglasi ukidanje zastupničkih plaća u bh. parlamentima
Ako bi visoki predstavnik ukinuo plaće za 6000 raznih zastupnika u raznim bh. parlamentima, građani BiH bi godišnje bili bogatiji za 60 miliona maraka. Volonterski angažman u parlamentima očistio bi škart iz bh. politike i ostavio nacionalizam bez goriva. Neprofitna pozicija bi omogućila sprovođenje inicijative o ukidanju entiteta i kantona. Zastupnici volonteri ne bi imali šta izgubiti, jer nisu ništa ni dobili.
Svake godine građani Bosne i Hercegovine izdvajaju 60 miliona maraka za enormno visoke plaće oko 6000 tzv. zastupnika u raznim parlamentima i honoraraca u zakonodavnim tijelima. Toliki novac za finansiranje zakonodavnog organizma ne izdvaja ni jedna evropska država. Niti u jednoj evropskoj državi ima ovoliki broj zastupnika. To je barem stotinu puta više nego u evropskim državama.
Jer normalne zemlje imaju po jedan parlament, a u nas ih je desetak sa državnim ingerencijama i oko stotinu općinskih. Ovih desetak podrazumijevaju vlade, ministarstva i silnu administrativnu bulumentu, koja se opet mjeri u hiljadama ljudi koji, uz hiljade zastupnika, žive od politike, na grbači bh. građana. Sve ovo ne bi bilo skandalozno da je BiH bogata država kojoj se može da rasipa budžetski novac. Ali, i bogate države, poput Mađarske, plaće svojih malobrojnih zastupnika ograničavaju na razumne sume, jer se bogatstvo ne može ni steći, ni sačuvati rasipništvom.
Kod nas su, pak, zastupničke plaće stravično visoke, i kad se to pomnoži sa brojem parlamenata, onda ispada da budžet maltene i ne koristi i za šta drugo osim za finansiranje mondenskog života onih kojima se posrećilo da unesrećuju ovu zemlju, da ništa ne rade i mlate debele pare. Jer kada u jednoj siromašnoj zemlji hiljade zastupnika dođu na dva-tri sastanka i za to iz budžeta dobiju dvije, tri a ponegdje i četiri hiljade maraka, onda je to autodestruktivni faktor koji razjeda političku, ali i moralnu vitalnost društva.
Dejtonska organizacija bh. države generator je procesa razgradnje društvenog i političkog bitka bh. države. Kad se tom autodestruktivnom mehanizmu doda interesni, profiterski energon armije od 6000 zastupnika, i još barem 50.000 kandidata koji čeznu da im kašika upadne u med, onda postajemo svjesni postojanja najjačeg lobija u BiH u kome svi dišu k’o jedan: u ime legalne pljačke budžetskih sredstava i legitimnog guranja ove zemlje i njenih ljudi u još dublju neimaštinu i bezizlaz.
Da li su zenički i sarajevski navijači prethodnica oslobađanja tzv. srpskih i tzv. hrvatskih krajeva u BiH?
Na šta bi ličila fudbalska liga BiH kada bi se ostvarila ideja nekih dimnjara o formiranju tri nacionalne republike u bh. državi? Tada bi svaka utakmica imala karakter nacionalnog dvoboja. Ali, zar već sad to nije tako? Kad igraju Zrinjski i Sarajevo, to se razumijeva kao dvoboj Hrvata i Bošnjaka. Razlika je jedino u tome što shvaćanje fudbalskih mečeva kao nacionalnih dvoboja danas ima uličarski legitimitet, a što bi u slučaju etnonacionalne teritorijalizacije ovakve utakmice bile, maltene, ustavna kategorija.
Nutho bonna Lisabonna
E, sad, šta da se radi? Imamo dvije teme koje se, kao u uvodu teksta, mogu a i ne moraju doticati. Svejedno. Idemo malo ošinuti po tim nacionalnih republikama.
Na nekoj tv u Hercegovini reaktuelizirano je pitanje etnonacionalne podjele BiH. Usred gužve našao se Hasan Muratović, kojemu je ONASSA pripisala da se zalaže za podjelu BiH. Ali, Muratović je to hitro demantirao. Nevjerovatno je da se baš tako drsko čovjeku stavi u usta nešto što nije rekao. Biće da je nekome trebalo bošnjačko pristajanje na podjelu. Makar u magli.
Prisjetimo se: Lisabonski plan, ili Kutiljerov prijedlog, predviđao je podjelu BiH na tri republike. Po ovom konceptu Bošnjacima bi pripalo 44 odsto bh. teritorije, na kojoj su činili većinu. Hrvati su činili većinu tek na 16,60 odsto, iako se danas tzv. Herceg-Bosna rasprostire na 28 odsto bh. teritorije. Današnji promotori podjele na tri republike računaju da bi Bošnjake strpali na frtalj, što je pozicija koja odgovara i Srbima i Hrvatima.
Kutiljerov prijedlog je 1992. tumačen kao alternativa ratu. Dakle, da su Bošnjaci uistinu htjeli stvaranje nekakve džamahirije, islamske republike, a zašta se optužuju do danas, pa valjda bi prihvatili plan po kome bi imali gotovo pola Bosne. Vlast je to mogla učiniti, pa bi se poslije naduravala s opozicijom. Ali, kazat će neko, Bošnjaci tada nisu mogli pretpostaviti razmjere genocida i međunarodne zavjere, čime su stjerani na frtalj Bosne. Da su mogli zaviriti u budućnost, vjerovatno bi pristali na Kutiljerov plan. Zašto da ne? Bolje je iz polovine mjerkati cjelinu, nego iz frtalja puki opstanak.
Pristali bi na to i Srbi, kojima se tada mogla činiti neizvjesnom genocidna hajdučija s ciljem otcjepljenja pola suverene države. Rata bi opet bilo, kazat će neko, ali bi podjela dobila ustavni karakter. Doduše, nelegitiman. Jer, jedini legitiman vid uređenja BiH je onaj za koji su 1992. glasali građani na Referendumu. Sva druga rješenja su siledžijska, od Dejtona pa do ove nesuđene podjele na tri dijela.
Bošnjačka politika nije imala šansu da 1992. prihvati Kutiljerov plan. Ideja podjele je pripadala neprijateljima BiH. Opozicija je pravila gromoglasne mitinge protiv podjele. Narod je bio protiv. SDA bi teško mogla izići pred narod i kazati: mi smo – za?! Možda je u SDA bilo, i ostalo, minderaša koji podržavaju tu ideju, ali oni znaju da Bošnjaci misle i osjećaju drukčije. Uprkos žrtvama. Otud je razumljivo što se išareti o avlijskoj državi nisu nikad konkretizirali.
Činiti to danas, nakon 200.000 žrtava, i u situaciji gdje bi bošnjačka trećina bila frtalj – suludo je. Ali, ako bi se bošnjačka trećina protegla na 44 odsto teritorije, Bošnjaci bi mogli predložiti: ili ćemo se dijeliti po popisu iz 1991, ili ćemo praviti državu bez podjela, regionaliziranu na prirodnim i ekonomskim, a ne na etničkim kriterijima.
A zašto je sve ovo šuplja priča? Zato što su Srbi i Hrvati na sigurnom putu da uzmu cijelu Bosnu, bratski, popola, jer se bošnjački faktor pouzdano, ekonomski, kulturno, politički – pazi sad ovo! – defaktorizira. Što bi sad Hrvati, recimo, dijelili Federaciju s Bošnjacima, kad su mlatnuli ekonomske potencijale i u ovim krajevima sa bošnjačkom većinom?! Ma, sve je njihovo! …Policija, sudstvo, mediji, i pride još – bošnjački ugursuzi.
Ballin adrenallyn
Eh, hajmo se sad malo baviti fudbalom! Relax-tours. Nije dosad primjećeno da navijači srpskih i hrvatskih klubova zalaze u bošnjačke avlije. Ali, uočen je revolucionaran pomak: Bošnjaci, k’o s poslom, odlaze anam. U posrbljenoj Modriči je bilo oko 200 navijača Čelika. Da se nisu između sebi izboli ne bi smo saznali da su tamo bili. Navijači Sarajeva su krenuli u pohrvaćeni Mostar, pa je izbila gužva. Nije bitno, stisli su petlju da grupno idu u minsko polje. Otkud sad ovo?
Znali smo da je porast nasilja na našim ulicama rezultat strateškog stvaranja haosa od strane međunarodnih snaga. Momci su u očaju pa im ne preostaje ništa drugo nego da se biju. Dosad je ova pojava imala dimenziju kukavičluka, jer su se silnici silili samo u svojoj avliji, nad slabijim od sebe. Ta droga više ne djeluje. Ovo je nešto drugo. Adrenalin se traži tamo gdje se objektivno može fasovati. A pošto srpski i hrvatski krajevi nisu izloženi međunarodnoj torturi, i pošto tamo ljudi žive u miru i spokoju, od fasunga nema ništa. U Modriči se nikakvi Srbi nisu suprotstavili zeničkim navijačima. Kad je već tako, oni su se porokali između sebe. Jer, došli su po belaj.
Kakve ovo veze ima s politikom. Možda će bošnjački očaj probuditi bošnjačku hrabrost. Možda će Bošnjacima, jednog dana, naumpasti da se presele u Banja Luku, Zvornik, Grude, Široki… Šta fali? Ionako je sve uhakano. Pa ti onda pričaj o podjeli!
Walter, Br. 114, 17. VIII 2004.