Walter

Tuzla na udaru velikosrpskih skeleta

Vazda taze kosti cara Laze

Ono što su pred početak agresije bile mošti cara Lazara, koje su nosane po cijeloj Jugoslaviji, to su danas spomen-ploče koje Karadžićevim sljedbenicima služe za stvaranje incidenata, jer ih pokušavaju postaviti na lokacije za koje lažno tvrde da su bile mjesta masovnih zločina nad Srbima. Tako su tvrdili da je u Kasarni Viktor Bubanj u Sarajevu ubijeno 2500 Srba, iako nemaju ni jedno ime navodno ubijenog Srbina, jer ovoj kasarni niko nije ni ubijen. Tako danas tvrde da je u Tuzli bilo 27 konc-logora za Srbe, iako u Tuzli, u toku agresije, nije ubijen ni jedan Srbin. …Izuzev od srpskih granata sa Majevice i Ozrena. Tako su izmislili da će se u fabrikama soli u Tuzli i sode u Lukavcu spaliti stotinu srpskih skeleta, iako u ovim fabrikama nema ni weso-peći, a kamo li krematorija.

Izvještaj Komisije za Srebrenicu i televizijsko obraćanje predsjednika RS Dragana Čavića, u kome je priznao srpsku odgovornost za genocid u Srebrenici – rezultat su ucjene. Niti bi Vlada RS formirala Komisiju za Srebrenicu, niti bi istina o Srebrenici ikada ugledala svjetlo srpske javnosti, niti bi predsjednik RS-a uzeo Srebrenicu u usta, da nije bilo odlučnog, višemjesečnog, raznolikog pritiska međunarodne politike u BiH na vlasti manjeg entiteta. Dakle, srpska istina o Srebrenici nije rezultat srpske volje, a time ni srpske katarze, već praktičan potez za izbjegavanje sankcija. Brojni dokazi o odgovornosti SDS-a za finansiranje i organizaciju zaštite Radovana Karadžića, kao i ostalih zločinaca, te upletenost entitetskih vlasti u poslove koji se kose sa Dejtonskim sporazumom, prijetili su da sa političke scene izbrišu SDS, a možda i Republiku Srpsku. Otud je Čavićevo opredjeljenje da poklekne pred ovim pritiscima racionalan izbor, jer sve ostaje kao što je i bilo, a izgovorene riječi odlaze nizvodu.
Karadžićeva politika, na kojoj je temeljena i na kojoj funkcionira RS, nema se namjeru mijenjati. O tome svjedoče paralelne aktivnosti koje su intenzivirane na izmišljanju navodnih bošnjačkih zločina nad srpskim civilima. Na udaru velikosrpskih guslara našla se Tuzla, grad u kome u toku agresije nije stradao ni jedan Srbin. …Izuzev od srpskih granata sa Majevice. Čak šta više, Srbi su u Tuzli bili zaštićeni k’o spomenici, jer su služili za dokazivanje i prikazivanje multietničkog sklada. Doduše, sličan su status imali i mnogi Hrvati, koji su se bavili konkretnim poslovima – švercom iz tzv. Herceg-Bosne.

Vašer velikosrpskog nemorala
Već nekoliko mjeseci na tuzlanskom groblju Trnovac traju iskopavanja nekakvih posmrtnih ostataka. Srbi pokušavaju dokazati da su tu pokopani ubijeni srpski civili. Svakodnevno su policijske patrole dežurale pred grobljem, valjda u očekivanju da bi se mogao neko pojaviti da ometa rad tragača za srpskim kostima. Svima je jasno da je riječ o još jednom srpskom teatru apsurda, jer se na Trnovcu, niti bilo gdje u Tuzli, ne mogu pronaći posmrtni ostaci ni jednog Srbina koji je tobože ubijen u ovom gradu. Ipak, institucije sistema su dužne poštivati zahtjeve tih nekakvih komisija iz manjeg entiteta koje k’o fol tragaju za nestalim i ubijenim Srbima. Dužne su im obezbijediti uvjete za rad, policijsku zaštitu i sve drugo što je obezbjeđeno ekipi Amora Mašovića. No, Amorova ekipa, maltene, gdje god zabode lopatu pronađe masovnu grobnicu, iz koje ekshumira posmrtne ostatke bošnjačkih civila, djece, žena i staraca, sa rukama svezanim žicom, sa prostrijelnim ranama na potiljku…
S jedne strane imamo surovu stvarnost, o kojoj svjedoče stotine masovnih grobnica i hiljade tijela žrtava genocida, a s druge, jedno jeftino, zločinačko pozorište koje uopće ne osjeća stid zbog upornog mlaćenja prazne slame, jer srpska lopata nije nigdje našla ni jednog zakopanog Srbina. Svjesno pravljenje cirkusa od sopstvenih žrtava pokazuje moralni ponor velikosrpske politike. Time se skrnavi pijetet prema žrtvama koje je srpski narod prolumpovao u odanosti zločinačkoj politici Miloševića i Karadžića. Umjesto da te žrtve budu pamćene kao cijena gluposti, događa se da i one nestaju u teatru zločina i nemorala velikosrpske politike. Logično, politika koja je spremna izmišljati tuđe a ignorirati svoje zločine, te prekopavati groblja na kojima zna da ne može ništa pronaći – ne može imati moralan stav ni prema sopstvenim žrtvama. Za nju je pijetet prema srpskim žrtvama tek objekat manipulacije. …Kao onda kada su tijela ubijenih bošnjačkih civila na TV Beograd prikazana kao svjedočanstvo pokolja nad nedužnim Srbima.
Karadžićeva politika u RS funkcionira koordinirano, kao jedinstven organizam. Primjerice, vašer velikosrpske gluposti na groblju Trnovac popraćen je strateškim aktivnostima medija u Bijeljini. Informativne emisije bijeljinskih medija svakodnevno izvještavaju sa Trnovca. Ti izvještaji su potpuno zasnovani na manipulatorskoj školi novinarstva iz vremena Slobodana Miloševića. Naime, pošto se na Trnovcu nema šta pronaći, novinari obavještavaju javnost o poslovima koji su u toku, a onda nadodaju buljuk izmišljotina o zločinima koji su nad Srbima počinjeni u Tuzli. Svakih nekoliko dana na bijeljinskoj tv su emisije posvećene tobožnjim zločinima u Tuzli. Opetuju su izmišljotine iz rata, poput one da je konc-logor za Srbe bio na stadionu Tušanj. Karadžićevim Srbima, koji su na stadione trpali bošnjačke civile koje će pogubiti, kao što je bilo u Bratuncu, valjda je prirodno da se baš na stadionu pravi konc-logor. Opetuju se, zatim, izmišljotine o zatvorima u Medicinskoj školi, Rudarskom institutu, Radničkom univerzitetu, i gdje sve još ne, a gdje su navodno ubijani tuzlanski Srbi. Na bijeljinskoj tv se ponavlja da je u Tuzli bilo 27 konc-logora za Srbe. U rafalu ovih izmišljotina vazda je zahlada bitka na Brčanskoj malti, 15. maja 1992., za koju Karadžićevi Srbi tvrde da je bila smišljeni zločin nad regrutima JNA. Oni tvrde, kako kad, da je tada ubijeno 200, pa možebit i 500 vojnika JNA. Prema izjavi lidera tuzlanskog SGV-a Miše Božića, tada nije izginulo više od 80 vojnika JNA.
Propagandni stratezi ne spominju, jakako, da je JNA pokušala okupirati Tuzlu, da je iz kolone JNA otvorena vatra po tuzlanskim civilima i braniteljima, da su oficiri JNA krivi što su kamione natovarili eksplozivom, pa je došlo do serije detonacija, itd. Ne spominje se ni desetine drugih činjenica koje dokazuju da je Tuzla željela miran izlazak kolone JNA. Napose, svi zarobljeni vojnici su sutradan pušteni prema Bijeljini, a svi ranjenici zbrinuti, i pušteni nakon saniranja povreda. Da Tuzla nije željela mir, i da nije poštivala međunarodne konvencije, kolona ne bi ni izišla iz kasarne, niti bi iko od vojnika JNA izvukao živu glavu. Nekoliko desetina žrtava iz kolone, tragičan su rezultat neuspjelog pokušaja da se Tuzla okupira. Ova dobro poznata priča dobija na značaju tek zbog velikosrpske propagandne namjere da se od ničega napravi King-Kong.

Hiljade žrtava bez imena
Vrhunac velikosrpskog agitpropovskog odgovora na obznanjivanje istine o Srebrenici dogodio se kada je po zahtjevu direktora Policije RS-a Radomira Njeguša izvedena akcija pretresanja Fabrike soli u Tuzli i Fabrike sode u Lukavcu, gdje je po njegovim informacijama trebalo da se dogodi – spaljivanje skeleta. Njeguš je oko 17 sati obavijestio komesara Policije Tuzlanskog kantona Ivicu Divkovića da se u ovim fabrikama nalazi oko stotinjak skeleta srpskih žrtava, od koji će 57 biti spaljeno u Solani, a 41 u Fabrici sode. Po zahtjevu Kantonalnog tužilaštva, izvedena je hitra akcija, u kojoj je sudjelovalo oko 100 specijalaca, uz asistenciju SFOR-a i Evropske policije. Pretresi su trajali do ranih jutarnjih sati. Prevrnut je kamen na kamenu. Kao što se moglo znati, nije pronađen ni skeletov prst, a kamo li 100 srpskih skeleta. Uz to, u ovim fabrikama nema ni weso-peći, a kamo li krematorija. Hvala Bogu pa su iz tuzlanske Policije nedvosmisleno saopćili da je – cilj ove dezinformacije destabilizacija ovog područja koje je u ratu slovilo za najslobodniji grad u pogledu građanskih prava, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ako je to tako, onda je nužno tražiti odgovornost direktora Policije RS Radomira Njeguša, jer bi on bio dužan detaljno objasniti na osnovu kojih je izvora došao do saznanja da će se u ove dvije fabrike spaljivati srpski skeleti. Njeguš je mogao znati da u Tuzli u toku rata nije ubijen ni jedan Srbin, onako kako su širom manjeg entiteta ubijani bošnjački i hrvatski civili; mogao je znati da informacija o postojanju stotinu srpskih skeleta ne može biti tačna, jer bi se valjda prethodnih godina nešto čulo o tih stotinu Srba kojima se izgubio trag. Kako je onda moguće da postoji stotinu srpskih skeleta ako niko nije tragao za stotinom vlasnika tih skeleta? Pa valjda bi se dosad čulo da makar jedna familija traži jednog od tih stotinu ljudi navodno ubijenih u Tuzli? Ako Njeguš nema profesionalnog objašnjenja za dizanje uzbune, onda je on tek institucionalna poluga Karadžićeve politike.
Velikosrpski proipagandni udar na Tuzlu nameće poređenje sa onom monstruoznom laži o 2500 ubijenih Srba u Kasarni Viktor Bubanj u Sarajevu. Prisjetimo se, tzv. srpski logoraši su pokušali postaviti spomen-ploču na ovaj objekat, gdje je sada sjedište Suda BiH, ali im vlasti to nisu dopustile. Suština je da srpski logoraši ne znaju ime ni jednog od tih 2500 navodno ubijenih Srba. Prostom računicom, ovoliki broj ubijenih ima oko 10.000 srodnika od kojih se ni jedan, za sve ove godine, nije pojavio da kaže kako je taj i taj ubijen baš tu. Logično bi bilo da se na spomen-ploči, koja obilježava takav zločin, nađu imena baš svih navodno ubijenih. Ali, nema ni jednog imena. To nam ukazuje da velikosrpska, karadžićevska propagandna mašinerija, ne preza od najperverznijih laži, koje su providne u samom startu.

Na Drini kapija
Nakon što je prije nekoliko mjeseci propao pokušaj tzv. srpskih logoraša da postave spomen-ploču pred nekadašnju Kasarnu Viktor Bubanj, ista ekipa je smislila operaciju postavljanja spomen-ploče na Brčanskoj malti u Tuzli. Općinsko vijeće Tuzla je odlučno odbacilo ovu mogućnost i nedvosmisleno poručilo da nema govora o postavljanju spomenika agresoru, te pozvalo Policiju da spriječi eventualni pokušaj postavljanja spomen-ploče. Kao što su i najavili, tzv. srpski logoraši su se na Brčanskoj malti pojavili u subotu, 26. jula, tačno u podne. Reklo bi se da se u Tuzli, od 15. maja 1992, na jednom mjestu nije sakupilo toliko policajaca, u uniformi i u civilu, kao ovog dana. Bile su tu i snage SFOR-a i Evropske policije. Sve je zaudaralo na incident. Petorica tzv. srpskih logoraša nisu donijela spomen-ploču, već buket koji su postavili na travnjak, pored raskrsnice. Njihov dolazak je više stotina građana Tuzle popratilo psovkama i negodovanjem. Čim su se udaljili od buketa, Tuzlaci su nogama išutali i izgazili buket. Tzv. srpski logoraši su ispraćeni iz Tuzle pod zaštitom Policije. Što se tiče Tuzle, i domaćih reakcija, niko nije vidio ičeg lošeg u baš ovakvom postupku okupljenih građana prema provokatorima. Doduše, jedino je Policija najavila podnošenje dvije krivične prijave protiv onih koji su išutali buket. Krivi su, navodno, za remećenje javnog reda i mira. Policija time smatra da provokacija tzv. srpskih logoraša nije remećenje javnog reda i mira. Takva postavka je neodrživa i zbog opredjeljenja Općinskog vijeća Tuzla. No, Policija se odveć ne može smatrati instrumentom demokratske volje, jer je konektirana na strane servere koji određuju šta jeste, a šta nije demokratija.
Što se tiče naroda i novinara, njima je dokundisalo da se višegodišnje provokacije preživjele karadžićevske politike prihvataju kao cijena mira. Dakako, patriotsko samopouzdanje naših ljudi raslo je sa razumijevanjem težine Tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore, kao i sa obznanjivanjem istine o Srebrenici. Naš čovjek nema više ni razloga, ni snage, da vjeruje kako će glađenjem velikosrpskih šizija odobrovoljiti političko srpstvo u BiH da postane kooperativno. Naš čovjek polako razumijeva da velikosrpske šizije treba prepustiti slovu međunarodnog zakona, da sudi i presudi – za agresiju, za genocid, za Srebrenicu – a što je pozicija koja patriotskom osjećanju ostavlja prostor za ponos i dostojanstvo. Postupak više stotina Tuzlaka, na Brčanskoj malti, nedvosmisleno ukazuje da se u našim glavama nešto pomaklo s mrtve tačke. Makar to što ne damo na istinu. Za početak, ne postoji veći i bolji korak. Velikosrpska genocidna politika, koja je u biti ukorijenjena na kukavičluku, ubrzo će razumjeti ovu poruku. …Kao što je onomad razumjela da se mošti cara Lazara ne mogu nosati po Sloveniji, jer Slovenci to ne daju. Karadžićevi Srbi su vazda išli dokle im se dopusti. Gdje god je pukla puška, oni su stali. Ako bude naše volje, granica će im biti na Drini. Sve naše Srebrenice bi mogle stvoriti drinski bedem. …Ako mi to budemo hjteli. A da bismo htjeli, prvo moramo osjetiti moralnu obavezu prema uspomeni na žrtve genocidne agresije. To je ključna tačka na kojoj se račvaju razlike između zločinca i žrtve, između dejtonske ili reformirane, uništene ili preporođene Bosne i Hercegovine.

Br. 111, 6. VII 2004.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Juli 2004
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  

Arhiva

Kategorije