Kreatori haosa u bošnjačkom društvu će uskoro iz zatvora na slobodu pustiti 50 lica koja su počinila najteža krivična djela, a za koje je utvrđeno da su neuračunljivi. Bošnjačkim gradovima već krstari 15 takvih osoba, među kojima su i najsvirepije ubice. Zar nam i poslije ovog nije jasno da naši “reformatori” u bošnjačko društvo instaliraju faktor samouništenja?!
U bošnjački geto je ubrizgan virus bjesnila. Ulicom hodaju momci čije su kose ofarbane u sve moguće boje, ili su pak izbrijani, sa mindžuhama u ušima, u nosu, sa tetovažama koje simboliziraju odanost kultu siledžijstva, koje prikazuju noževe, očnjake, lance… Kićenje ikonografijom podzemlja je fanatizam koji inspiraciju traži u zlu. Ne radi se, dakle, o iznimci, već o pravilu, jer je imidž siledžijstva postao dominantno obilježje većine mladih ljudi. Svako od nas se, metodom slučajnog uzorka, na ulici, može uvjeriti da barem polovica mladića koje susretnemo nose neki od znakova razvratne estetike zla. Nasilje je postalo žargon na kome se sporazumijevaju mlade generacije. Predanost sotonizmu je komunikacijska dominanta. Živjeti život danas, biti u trendu, ne biti otpadnik od raje, sve to znači prihvatanje nametnutog jezika subkulturnih simbola. Toj agresiji trenda mogu se oduprijeti samo rijetki, oni koji nose duboku vjeru u Boga, i koji tim darom mogu razlučiti dobro od zla. To su ona djeca što uče i što su najčešće žrtve nasilja, a nasilju može biti izložen svako, na svakom mjestu, u svako doba dana. Zapravo, ikonografija zla, kao u predhistorijsko vrijeme, kao u životinjskom carstvu, čini odbrambeni sistem, jer ako izgledate dovoljno ofarbani i izbušeni, manje su šanse da na vas nasrnu ti ofarbani i izbušeni manijaci, koji su u bošnjačkom getu proizvedeni tuđom a ne bošnjačkom voljom. Otud se mnogi mladići kostimiraju u trendu nasilja, kako ne bi odudarali od dominantnog stila, i kako ne bi svojom pristojnošću izazvali horde koje u besposlici, u predanosti kultu nasilja, vrebaju žrtve na kojima će iskazati svoju posvećenost zlu.
Ambis unutarnjeg haosa
Teško je naći u povijesti, i u iskustvu, ma koji psihosocijalni prostor u Evropi, poput našeg, koji je tako brzo promijenio svoje karakteristike. Do unazad tri-četiri godine ovdje je živjelo jedno pristojno i sabrano društvo koje je umjelo da se nosi i sa traumom stradanja i genocida. Ili se to samo takvim činilo? Možda je naslijeđe reda i tradicije u bošnjačkom društvu određivalo sabur i pristojnost. Možda se taj red polomio pod pritiscima nakane da se bošnjačko društvo rasloji u uvezenom razvratu. Mora postojati uzrok ovoj nagloj transformaciji socijalne kulture, koja se čini tako vidljivom da bi se olovkom mogla opipati. Napose, uporedimo stupce crnih hronika od prije tri-četiri godine, a u njima oblike ispoljavanja nasilja, uporedimo imidž mlade generacije, pa ćemo osjetiti kakvom je strahovitom progresijom bošnjačko društvo povučeno u ambis unutarnjeg haosa i anarhije.
Takvi se procesi, sasvim sigurno, ne mogu odvijati sami od sebe. Oni moraju biti dirigirani iz nekog servera koji ima tačnu projekciju stanja koje želi proizvesti. Kad bi neki Karadžić ili neki Boban priželjkivali rasplet bošnjačke traume, ne bi za svoje ciljeve našli boljeg ishodišta od bošnjačke autodestrukcije. Kad bi međunarodni sponzori dogovora iz Karađorđeva projicirali najkraći put za defetiziranje bošnjačke volje za Bosnom, također ne bi našli kraći put od ovog stanja, u kome Bošnjaci istovremeno bivaju i sopstveni mučitelji i sopstvene žrtve.
Geto u koji su stjerani Bošnjaci, kao jedini bh. narod koji nema dvojnih opcija, idealan je rezervat za ovu vrstu eksperimenta. Bjesnilo se ubrizgava putem okupiranog medijskog sistema, putem ideologizirane policije i pravosuđa, koji odriču vjeru u pravednost države, putem ponižavanja bošnjačke žrtve, putem ubacivanja najjeftinije droge u Evropi, putem strateškog siromaštva, koje se ostvaruje preko kriminalne privatizacije, a za posljedicu ima otpuštanje hiljade radnika sa posla, napose, putem namjernog vezivanja ruku policiji, u ime navodne demokratizacije, čime su sve vrste kriminalnih sorti razumjele da je ovo “eldorado” u kome se može činiti sve, i ni za šta se ne može odgovarati. …Izuzev za tzv. islamski terorizam.
Tortura besmisla
Sarajevo, Tuzla, Zenica i drugi gradovi sa bošnjačkom većinom, petkom i subotom navečer su, kako kažu ljekari u Hitnoj pomoći – klanice. Tada se priređuju masovne tuče, u kojima je sve dozvoljeno. Tada se navečer izlazi s ciljem da se potuče, da se neko prebije, ili, pak, da se prisustvuje prebijanju nekog čovjeka, kako bi se o tome sutradan pričalo kao što sabran svijet priča o kulturnom događaju. Tada je policija u stanju pripravnosti, iako tek statira i evidentira žrtve. U Tuzli, recimo, duž grada, subotom se nalazi desetak policijskih patrola, koje love pripite vozače. Jedino punom parom radi osoblje Hitne pomoći, kojima valja zbrinuti tolike ranjenike.
Rezultat ovog karnevala nasilja jeste da se veliki broj omladine, koja bježi od taksirata, sklanja u kuće, povlači u sebe, i jedini vid socijalne komunikacije ima po danjem svjetlu, iako ni ono nije garancija bezbjednosti. Svako od nas je čuo sa mnoštvo primjera o tome kako se u po bijela dana dogodilo da neko bude iz čista mira pretučen, opljačkan, verbalno napadnut. Kodeks viteštva je u ovoj pojavi izopćen i prognan, kao i bilo šta što podsjeća na neki red. Kvalitet se ovdje mjeri količinom brutalnosti i bezobzirnosti. …Kao da je među proizvedene bošnjačke nasilnike ušao kukavički nerv četnika i ustaša, koji su vrlinom smatrali iživljavanje nad nemoćnim. Noćas nije cilj tek pronaći žrtvu, tek je udariti ili oboriti na pod, cilj je žrtvu išutati nogom u glavu, potpeticom joj gniječiti oči, nos, usta, polomiti zube, unakaziti joj lice, a zašta je već ustoličena i jezička definicija; to se zove – iscipelariti. Cipelarenje je krešendo svakog premlaćivanja, poput poente u pjesmi. Po kvalitetu cipelarenja se prepoznaje punina prazne duše.
Da budemo jasni – radi se o tipičnom kukavičluku, muškom jadu, jer se niko od ovih “opasnih momaka” ne bi usudio da takve svinjarije pravi u Foči, Prijedoru ili Trebinju. Oni su “opasni” tek u čoporu, kad naiđu na slabije. Ne radi se tu o izvornom adrenalinu, za kojim tragaju pravi avanturisti. U protivnom, namjerili bi se na izazov, kojeg preko Romanije ima na pretek.
Karakterologija nasilništva u bošnjačkom getu zasniva se na svemu što je suprotno ma kakvom osjećaju reda, pameti, osjećajnosti, morala. Otud je logično što ovdašnji “opasni momci” i ne pomišljaju da svoje nasilništvo uokvire u ma kakvu mjeru ili obzir. Jednako tako, notorni alkoholičari ne mogu osjećaj prema rakiještini uokviriti u čašicu. Da im dadneš more rakije, oni bi htjeli okean. Ovo bjesnilo je zaraza koja se širi, u strasti da obuzme sve zdrave ćelije bošnjačkog organizma, i ona negdje mora dotaknuti dno. A gdje je dno? Dno je u konačnici cilja koji je, uz međunarodnu podršku, zacrtan u Karađorđevu, a koji je ostvariv jedino uništenjem bošnjačkog naroda. Uništenja Bošnjaka nema bez djelatne autodestrukcije, koja rezultira nastavkom dobrovoljnog etničkog čišćenja, procesom preseljeništva, potom, jeftinoćom sa kojom se, usljed nemanja nacionalnog kompasa, prodaju naši ljudi, imovina, uspomene, vrijednosti, budućnost; na kraju, uništenja Bošnjaka nema bez samouništenja, a što se događa kad sputana kreativna energija biva transformirana u bjesnilo, kao izraz ogorčenja prema društvenom ambijentu koji nam izuzev droge, alkohola, nasilja, srbijanskog folka, meksikanskih sapunica, glupavih i prodanih političara, općenito – torture besmisla – nije ostavio nikakav drugi smisao.
Hajvanska misija žrtve
Jakako, oko nas su uzvisine smisla. Nepregled ljepote. Islam nam je nadohvat duše. Bosna i njeni izazovi, također. Ali, ko to vidi? Ko to osjeća? Manjina! E, ta manjina je odgovorna za pasivnost prema okorovljenom bošnjačkom društvu. Šta radi Islamska zajednica? Obraća se vjernicima. Pa vjernici su već rodne bašče. Prezire one što su od islama odrođeni, ne svojom voljom, već voljom komunista, karijerista i titolikih bista. Čije su ove zapuštene bošnjačke njive? Ko ima odgovornost za njihovo skončavanje u halugi krstaške nakane? Šta rade bošnjački intelektualci? Institucije? Zar sve ovo što nam se događa treba da se razvlači po jednom novinskom tekstu, umjesto da bude predmet alarmantnog angažmana najodgovornijih faktora koji čine ovo skapavajuće bošnjačko društvo? Šta rade sociolozi, psiholozi, kulturolozi, naspram pojave koja svjedoči autodestrukciju u Bošnjaka? Znate šta rade? Ma eno ih izučavaju “svjetske teme”, jer je za njih isuviše primitivno da svoje znanje primijene na ovu, za svakog istinskog intelektualca, izazovnu stvarnost! Oni su iznad našeg ništavila, sve dok i njih to ništavilo ne proguta. Makar onda kad im karneval nasilja proguta dijete, kao sudionika, ili kao žrtvu.
Dok ovo pričamo procesi instaliranja autodestrukcije u Bošnjaka idu dalje. Naši vrli “reformatory” su donijeli zakon po kome će sve ubice, za koje se ustanovi da su neuračunljivi, biti puštene na slobodu. Trenutno bošnjačkim getom krstari 15 takvih osoba. Uskoro će ih iz zeničkog zatvora biti pušteno još 50. Ove ubice imaju svoju društvenu misiju. Naša misija je zasad – misija žrtve. Svaki hajvan ima takvu misiju.
Broj 122, 15. VI 2004.