Sanel Sjekirica je, ni kriv ni dužan, nego nevin, napravio najveću moguću podvalu ovdašnjim „antiterorističkim“ medijima, pa i njima sličnim političarima. Kad je mladi Mostarac osumnjičen da je učestvovao u napadima na madridske vozove, domaćim „antiteroristima“ pala je sjekirica u med. Krenule su najprije televizijske konstrukcije iz već poznate „antiterorističke“ kuhinje srednjoškolskog FTV Deska. Državna televizija odmah je najavila pad političkih dionica ove države, a novinar Šimić pretpostavio je krah međunarodnog ugleda državne Bosne i Hercegovine. Tako smo konačno saznali da naša državna TV brine o ugledu zemlje, što nas je iskreno obradovalo, koliko i da ugled postoji, te da se na nas može ugledati makar nesusjedna Ruanda, zajedno sa našim susjedima koji su nam ugled srozali genocidom i rušilačkim poduhvatima.
„Slobodna Bosna“ objavila je kako je Sjekirica samo jedno od djece koju vrbuju tzv. islamski teroristi, te nadovezala čitave storije o uvezanosti ovog momka sa zeničkim i sličnim kampovima za obuku u podmetanju TNT eksploziva (naslov: „Sanel Sjekirica studirao je, družio se, dijelio stan i bio u stalnom kontaktu sa Al Qaidinim teroristima i Španjolskoj!). „Oslobođenje“ je na naslovnoj optužilo ovog mladića da je terorist, ne osjećajući danas potrebu za direktnijim demantijem ovakvih kleveta (naslov: „Španska ćelija Al-Kaide obučavana u Zenici“). Istina zaboravilo se na to da je Sanel Sjekirica već 12 godina državljanin i Španije, te da je od tada, čak u dva navrata, boravio na odmoru.
„Dani“ su iz pera „antiterorističkog“ istražitelja Esada Hećimovića iscijedili storiju o Sjekirici kao zakrvavljenom mudžahedinu koji je iskoristio gostoprimstvo i uvezao se sa 11. septembrom i sličnim 11. datumima. Usput, uz novinu su prodavali i Kafkin „Proces“. Pa ga još kopirali u Hećimovićevom tekstu. Kataklizma žurnalizma je završila u krešendu slobodnog izlaska Sanela Sjekirice iz policijske stanice u Madridu.
O hrvatskim medijima poput „Večernjeg lista“ ne treba trošiti riječi. Možda bi koja diplomatska nota Republici Hrvatskoj trebala biti odaslana radi prekida ove ratničke, primitivne, domorodačke kampanje. Recimo, nakon što je španska policija pustila Sanela, u militantnom „Večernjaku“ su se već bavili drugim „bošnjačkim teroristima“.
U odnosu na ovdašnje dokazane i oprobane medijske „antiteroriste“, daleko je sofisticiranija „antiteroristička“ kampanja FTV. Njihova podmetanja neodoljivo podsjećaju na one terorističke naprave. Sjekiricom su se bavili vrlo degutantno iz dnevnika u dnevnik, a kada se najavio, prijavio, javio, došao u špansku policiju, preko FTV-a smo saznali da se – „predao“. Zatim su objavili kako ga španska policija „ispituje o njegovim vezama sa teroristima i terorističkim aktom u Madridu“. Kad je momak pušten na slobodu, FTV je dodala detalj: „Pušten je uz uslov da se mora javljati dva puta mjesečno španskoj policiji“. Otkud baš ovaj detalj da bude bitan našem FTV-u i otkud da ga oni znaju? Pa sudeći po onim gadostima koje su objavljivali svom svakako sluđenom pretplatničkom gledateljstvu, nisu Sanela mogli tek tako pustiti na slobodu.
Zato se, dakle, sarajevski mediji ponašaju kao srpsko-hrvatski velikodržavni logističari? Zašto im i u čije ime trebaju tolike količine laži i podmetanja? Plaćenićki mentalitet ne može biti jedini motiv ovog profesionalnog i moralnog ponora. Moglo bi se reći da su sarajevski mediji izvršili kolektivno samoubistvo. I to Sjekiricom.
„Walter“, br. 106, 27. IV 2004.