Recenzije

Djelo koje pamti i opominje

Knjiga koju držite u rukama sobom nosi dvije znamenitosti: prvo, ovo je kapitalno svjedočanstvo o velikosrpskom genocidu na regiji Banja Luke 1992. – 1994.; drugo, ova je knjiga paradigma koja ukazuje kako je moguće o zločinima nad Bošnjacima sačiniti svjedočanstvo koje će istovremeno biti i vrijedan dokument i čitljivo štivo, što bi morala biti stilistička karateristika svih tekstova namijenjenih memorisanju velikosrpskih i velikohrvatskih zločina nad Bošnjacima.
Jevrejima je nakon holokausta trebalo oko 20 godina da izgrade sistem memorije, koji već godinama čini njihov temeljni politički argument. Srbima nije trebalo ni nekoliko godina da po Prijedoru, Bijeljini ili Banjoj Luci podignu ogromne spomenike u slavu svojih zločinaca. Bošnjaci su stoljećima bili oslonjeni na tuđu pamet, i na tuđu vlast, i otud je razumljivo što teško shvaćaju da je pamćenje genocida, i prisustvo tog iskustva u dnevnoj i političkoj stvarnosti, jedini uvjet njihovog opstanka. U Bošnjaka još uvijek ne postoji sistem pamćenja, jer je politika, kao nesuđeni glavni sponzor takvog projekta, ovisna od centara moći koji zagovaraju jednaku krivicu, nastojeći agresiju preimenovati u građanski rat. Ipak, odvažni pojedinci u Bošnjaka uspijevaju individualnim naporima prevazilaziti nametnutu sistemsku blokadu. Valjalo je to reći da bi se razumjelo kako ovo kapitalno djelo o genocidu na regiji Banja Luke nije proizvod sistema, već patriotskih, humanističkih, hrabrih nastojanja nekoliko odvažnih Bošnjaka, koji osjete egzistencijalnu bitnost bošnjačkog pamćenja.
Jednako tako, banjalučki otpor genocidnom zatiranju multietničkog identiteta, koji se u ambijentu holokausta svodio na odvažno sakupljanje i plasman informacija, nije bio rezultat bošnjačkog sistema. I u Banjoj Luci, kao i u mnogim drugim dijelovima BiH (recimo, Travnik), narod je bio prepušten samoorganiziranju. Centralna bošnjačka vlast nije imala nikakve svrsishodnije vizije otpora, i svela se tek na utopističko vjerovanje da je «za rat potrebno dvoje». Za rat jeste, ali za genocid nije. Na žalost, pokazalo se da gdje god je pružen ma kakav organizirani otpor, srpske koljačke i pljačkaške bande nisu imale inspiraciju za borbu. Njihova mentalna hrana je bila i ostala bošnjačka bespomoćnost.
Međutim, Banja Luka je po mnogo čemu specifična. U ovom centrištu četničkog zla u BiH organizirani oružani otpor teško da bi dao nekog efekta. Čini se da je sve možda i moglo biti odbranjeno, ali Banja Luka nije. Vidi se to po važnosti koju je vojna hunta Radovana Karadžića pridavala ovom gradu. Dogodit će se da upravo u tom leglu četništva iznikne vjerovatno najodvažniji i najinteligentniji bosanski patriotski otpor zloduhu velikosrpske agresije i genocida. Maksimum patriotskih nastojanja u opsjednutom gradu ogledao se u prikupljanju i distribuciji informacija, što je u odnosu na na okupatorsku vlast imalo značenje subverzivnog djelovanja, koje je podlijegalo najstrožoj kazni, dakle – likvidaciji. Po tome, između boraca na prvim linijama fronta, i banjalučkih patriota koji su u širenju istine o zločinima vidjeli jedini način otpora, ne postoji razlika. I jedni su i drugi svoje živote izložili borbi za Bosnu i Hercegovinu. U tome se ogleda odvažnost banjalučkih nastojanja, kao što se inteligentnost, odnosno vizionarstvo tog činjenja i žrtvovanja ogleda u obilju dokumenata i svjedočenja koji danas čine okosnicu procesa pred ITCY u Haagu protiv zločinaca sa regije Banja Luke. Da se i ova odvažna grupa banjalučkih patriota prepustila sudbini, da je skrštenih ruku čekala ishodište zla, danas ne bismo znali ni deseti dio istine o zločinima u regiji Banja Luke, a čiji su glavni momenti sakupljeni u ovoj kapitalnoj knjizi. Kao što reče glavni autor ovog djela Muharem Krzić, čovjek koji je bio spiritus movens banjalučkog otpora – «vjerodostojnost podataka u knjizi definitivno je verificirana od strane ICTY u Haagu, jer je većina podataka, činjenica i informacija iz knjige potvrđena i dokazana u istražnom postupku i optužnici glavnim akterima masovnog zločina i genocida nad nesrbima u Bosanskoj krajini, u čemu autori knjige daju svoj nemjerljivi doprinos od 1994. godine».
Knjiga je podijeljena u četiri autorske i tematske cjeline od kojih svaka predstavlja zasebnu autobiografsku i dokumentarnu priču, ali i nadopunjuje one ostale. Okosnicu knjige čini najobimniji i dosad najcjelovitiji rad o regiji Banja Luke u periodu 1992. – 1994. godine, čiji je autor Muharem Krzić. Njegov autorski pristup je, kao i kod ostale trojice autora, baziran na autobiografskim elementima i svjedočenjima, što apsolutno nije smetnja, već je prednost u cjelovitom dokumentiranju priče. Krzić je, naime, kao tadašnji prvi čovjek SDA u Banjoj Luci bio izravnim svjedokom mnogih ključnih događaja, tako da u svome pristupu on podjednako koristi i autobiografski i dokumentaristički izraz. Dakako, u i Krzićevom tekstu, kao i kod ostale trojice autora, koji su takođe po svome angažmanu bili sudionici dramatičnih događaja, ovaj se momenat ističe kao kvalitativ, jer upućuje na autobiografski vjerodostojnost, koja uz to biva ilustrirana neoborivim činjenicama.
Rad Muharem Krzića čini okosnicu ove knjige, jer temu sagledava u svim aspektima koji su bitni za razumijevanje svega što se događalo u regiji Banja Luke, od pada komunizma, preko prvih višestranačkih izbora 1990. godine, pa do priprema za agresiju, otpočinjanja genocida i nadasve tog banjalučkog otpora zlu i zločinu. Krzić je ispisao tekst koji se može čitati u ma kojem vremenu, i u ma kojem prostoru, jer je genocid na regiji Banja Luke smjestio u kontekst povijesnog kontinuiteta. On kaže: «Politika genocida sustavno se sprovodi već više od 150 godina». Upravo ovakav Krzićev pristup temi čini se kao valjan spisateljski obrazac koji bi se morao uvažavati kada se ispisuju teme o bošnjačkom stradanju, a kada se ne računa da ta svjedočanstva trebaju čitati i oni koji danas nisu naši suvremenici, i kojima će biti potrebna dodatna objašnjena za razumijevanje konteksta i kontinuiteta velikosrpskog genocida nad Bošnjacima. Krzić je pored općeg kontekstuiranja događaja iz perioda 1992. – 1994. donio bogat pregled historiografskih podataka o društvenoj i političkoj zbilji u regiji Banja Luke u ovim tragičnim vremenima. No, u to će se već sami čitaoci moći uvjeriti.
Ono što vrijedi istaći jeste Krzićeva publicistička i analitička misao, kojom se zaokružuju određene tematske cjeline. Po prvi put u našoj javnosti mogu se čuti neke jednostavne, sažete, istinite i veoma potrebne jasne definicije. Recimo, Krzić primjećuje: «Genocid se eufemistički naziva etničko čišćenje». Činjenica je da se ovaj potureni eufemizam odomaćio u našoj javnosti. Evo i još jedne pricizne Krzićeve definicije: «Genocid nije nikakva ratna posljedica, genocid je cilj, a sredstvo za realizaciju tog cilja je rat». Dakle, pored izuzetno zanimljivih, dramatičnih autobiografskih svjedočanstva Muharema Krzića, pored bogatih i nemjerljivo vrijednih, marljivo prikupljanih dokumenata, posebnu pažnju vrijedi obratiti i na Krzićeva promišljanja. Naići ćemo na u Bošnjaka rijetko viđen svijet briljantne logike, precizne definicije, praktičnog i učinkovitog promišljanja stvarnosti.
Ova Krzićeva osobina je vjerovatno bila razlogom što su mnogi međunarodni emisari, a nadasve ugledni svjetski autori poput Petera Maasa ili Roya Gutmena, u Muharem Krziću prepoznali toliko vrijednog i zanimljivog sugovornika, da se taj slučajni kontakt pretvarao u njihovu želju da pomognu i u svijet plasiraju istinu o genocidu na regiji Banja Luke. Peter Maas je u svojoj knjizi «Ljubi bližnjega svoga» napisao, po mnogima, najjaču i najtačniju priču, baš o Muharemu Krziću, pronalazeći u njegovom intelektualizmu i evropskim manirima upravo paradigmu stradanja Bosanskih Muslimana. To umijeće lobiranja, opčinjavanja, plasiranja svojih stavova, upravo je momenat koji je falio Bošnjacima u pogledu saopćavanja istine o genocidu. Muharem Krzić je to bogatstvo nosio sobom, i zbog toga se istina o genocidu na regiji Banja Luke, uprkos po život opasnoj blokadi, ipak probila do svjetske javnosti. Pored primjerne moralne i patriotske veličine, u ovoj se knjizi može spoznati i funkcionalna dimenzija tog briljantnog intelektualnog uma Muharema Krzića.
O Krzićevoj posvećenosti općim, kolektivnim ciljevima, svjedoči i činjenica da nije htio sam ispisati knjigu o svim elementima genocida i otpora na regiji Banja Luke. Mogao je Krzić svoj rukopis dopuniti podacima koje su, evo, obradili koautori knjige. Krzić je pravilno smatrao da će ovaj projekat biti jači ako se u njega uključe njegovu suborci, a direktni sudionici rada Islamske zajednice pod okupacijom, ili ličnosti koje su iznutra vidjeli transformaciju JNA u četničku huntu. Tako se i dogodilo da Bedrudin Gušić napiše rad pod naslovom «Banjalučka Islamska zajednica u vrijeme demokratskih promjena i okupacije (1990. – 1995.)», da Osman Selak napiše rad pod naslovom «Aspekti agresije na RBiH – Odnosi međunarodne zajednice prema agresiji», te da iz svoje iskustvene pozicije, takođe autobiografskim manirom, opiše transformaciju JNA i opak ambijent u kome su se nalazili nesrpski oficiri. Gušićev rad o djelovanju Islamske zajednice u stanju genocida i okupacije nije samo bitan zbog faktografskih podataka sakralocidu, koji simboliziraju zločin u Banjoj Luci, već i po nužnosti ilustriranja shvaćanja istinskih motiva i ciljeva agresije i genocida. Mehmed Sadiković je napisao rad o agresiji, teroru i genocidu u Kotor Varoši, koji bitno odslikava stanje na području Bosanske krajine, otkrivajući da se teror kakav se događao u Banjoj Luci bio istovjetan gdje god se uspostavljena okupatorska četnička vlast.
Iako ne spada u integralni koautorski dio knjige, vrijedan je pomena i uvod što ga je napisao Irfan Ajanović, pod naslovom «Geneza srpskih zločina». Ajanovićev tekst je primjeran uvod u čitanje ove knjige, jer nas kroz povijesni kontekst velikosrpskog genocidnog kontinuiteta dovodi do podataka o, recimo, 618 konc-logora, u kojima je pobijeno 39.000 logoraša, a čime čitalac biva pripremljen za razumijevanje uzroka genocida na regiji Banja Luke. Vezentalski rad Irfana Ajanovića, kao publiciste, ali i kao najprepoznatljvijeg aktiviste Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH, treba istaći kao pozitivan primjer individualnog nadrastanja naših institucionalnih zagubljenosti.
Ova knjiga Muharem Krzića i grupe koautora ostaje kao dosad najvrednije svjedočanstvo o genocidu na regiji Banja Luke 1992. – 1994., a nadasve kao primjer mogućnosti da grupa odvažnih ljudi, bez obzira na sve prepreke, svome narodu i svojoj domovini može zavještati djelo koje – pamti i opominje.

Fatmir Alispahić, književnik

Kalendar

Oktobar 2003
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  

Arhiva

Kategorije