Činjenica da Hrvati danas traže jedinstven grad kazuje nam da su Hrvati pred ostvarenjem ideje o stolnom hrvatskom gradu. Pojam jedinstvenog Mostara otud je doživio semantičku preobrazbu, jer ta sintagma danas označava nastojanje HDZ-a da kroatizira i katolicizira cijeli Mostar, onako kako je učinjeno sa zapadnim dijelom grada. Hrvati imaju sljedeća dva strateška cilja: usvajanje stalnog Statuta, koji će im omogućiti princip majorizacije, tj. preglasavanja, a potom i popis stanovištva, čime bi se crno na bijelo dobilo da je Mostar grad sa apsolutnom hrvatskom većinom.
Grad Mostar sve ubjedljivije postaje paradigma dejtonske tragedije, jer svjedoči o rentabilnosti principa sile, etničkog čišćenja i inžinjeringa, o mogućnosti da se u zlodjelo sprovede sve ono što je suprotno biću BiH. Ovo je stvarnost. Sve drugo što nas ovih dana zapljuskuje kao civilizacijski mostarski duh, u vidu posljednjeg kamena u luku Starog, u vidu tradicionalnih skokova, u vidu Šantićevih večeri poezije – samo su nostaglična sjećanja koja se, poput snova, prikazuju u sadašnjosti. Sve to jesu mostarski dragulji duhovnosti, ali oni nemaju mostarskog sjaja dokle god biće ovog grada nestaje pod kopitima Tuđmanovog, Šuškovog i Bobanovog nacističkog stada i jada.
Mostar živi u snovima
Mostarizacija ovog uništenog grada se otud doima kao častan i beznadežan pokušaj da se u mrtvom tijelu oživi duh, kao ljudsko nastojanje da se na smrt odgovori životom, kao mitska dimenzija borbe za čast, onih koji su svjesni da ta borba ne može spriječiti njihov tragični poraz. Svi koji su se okupili na ovim graditeljskim, književnim, sportskim, jednom riječju – tradicijskim svečanostima, kao da su iza svojih nesigurnih osmijeha i radosti krili spoznaju da više ništa ne može Mostar vratiti Mostaru, i da su plemenitosti koje čine samo poruka Bogu da su oni, kao ljudi, ustrajavali, i dotrajavali, na horizontima Dobrote. …Uprkos Zlu, koje neminovno zauzima Mostar, i koje se ne obazire na nebitne, irealne, nematerijalne proplamsaje mostarskog Mostara. Ipak, iza rezigniranih osmijeha kao da je titrao zračak nade da bi možda nekad Mostar ipak mogao dobiti bitku za svoju časnu prošlost, na kojoj je jedino moguće graditi sreću u ovom, kao i u svakom drugom našem gradu. Na žalost, u odnosu na mostarsku realnost, čini se da je takva nada jednaka skrivenoj nadi svakog ljudskog stvora da možda, ipak, nekim slučajem, nikada neće umrijeti.
U Mostaru, mediteranskom biseru BiH, u nekada nezvaničnoj kulturnoj prijestolnici naše zemlje, koju su prije stotinu godina stvarali Svetozar Ćorović, Aleksa Šantić, Osman Đikić, a poslije Meha Sefić, Skender Kulenović i mnogi drugi koji su Mostar osjećali svojim gradom – dejtonska tragedija dobija poseban odjek: to jeste Mostar, to jesu ulice koje su nekad zvonile od multietničkog sklada i optimizma, ali to je danas neki tuđi grad, gdje samo smrtna sjećanja preživjelih Mostaraca varljivo podsjećaju da je tu nekad jedan Srbin spjevao najljepšu ljubavnu pjesmu o jednoj Bošnjakinji.
Šantić je posve prirodno, kao svoj o svome, spjevao Eminu, kao što su mostarski Bošnjaci, prirodno, kako pripovijeda pjesnik Alija Kebo, kad je Šantić umro, njegovo tijelo, u tabutu, pronijeli kroz sve bošnjačke mahale, da bi ga u srpskoj varoši prenijeli u kovčeg i zajedno sa svim Mostarcima ispratili na vječni počinak. Srbima je bilo normalno, časno, da se Bošnjaci od Alekse opraštaju kao od jednog od svojih, što Šantić i jeste bio, jer su Emina, kao i cjelokupno njegovo djelo, postali dio bošnjačke i zajedničke bosanske baštine. Zajedništvo je bilo krvotok Mostara, onoliko koliko je to danas genocidni apartheid velikohrvatskih barbara, koji sve ubjedljivije zauzimaju i istočni dio grada, gdje se jedino još, u snovima i teškim razgovorima, čuva uspomena na civilizacijsku slavu Mostara.
Jedinstven Mostar, ali hrvatski
Iduće godine, za šest-sedam mjeseci, navršit će se deset godina od potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, kojim je u jeku rata propisano da će Federacija biti na 51, a Republika Srpska na 49 odsto bh. teritorije. Onda se ginulo još godinu i po, da bi se dosegao već poznati cilj. Za tih deset godina sve što je bilo proglašeno hrvatskim, postajalo je još hrvatskije, a sve što je funkcioniralo kao federalno, postajalo je sve manje bošnjačko, a sve više hrvatsko. Današnji Mostar je slika i prilika ovog procesa, jer je zapadni Mostar hrvatskiji od Hrvatske, dok istočni Mostar odveć postaje predmet interesovanja hrvatskog kapitala, a evo sad i političkih ambicija.
Mostar sve ove godine funkcionira na osnovu Prelaznog statuta, po kome su u gradskoj zajednici tri općine hrvatske, a tri bošnjačke. HDZ je najednom doživio humanizam i renesansu, pa je zajmio predlagati jedinstven grad, a prema čemu je svih ovih godina iskazivao grdan otpor. Dakako, HDZ nije za jedinstven grad, u kome bi svi građani bili ravnopravni, već je za grad za hrvatskom većinom, u kome bi Bošnjaci i Srbi bili građani drugog reda. HDZ želi da na Statut Mostara preslika obrazac po kome funkcionira Hercegovačko-neretvanska županija, u kojoj otkad joj je ukinut specijalni status više nema pariteta, već su Hrvati uvijek u većini, i u pravu. Komisija za izradu Statuta grada Mostara upravo se raspala oko principa jednakopravnosti, jer su hrvatski članovi bili za majorizaciju, tj. za princip preglasavanja, po kome bi Bošnjaci u zajedničkoj upravi uvijek bili u manjini, dok su Bošnjaci bili za princip pariteta i konsenzuza. Došlo se do paradoksalne situacije, da Bošnjaci koji su oduvijek bili za jedinstven Mostar, danas pružaju otpor ovoj ideji, jer će rađe u tri bošnjačke općine sačuvati svoje građansko dostojanstvo, nego pristati da u tzv. zajedničkom Mostaru budu građani drugog reda. Dakako, Bošnjaci bi istog časa prigrlili ideju o jedinstvenom Mostaru, ali ako bi stalni Statut garantirao njihovu jednakopravnost.
Nema nikakve dileme da projekat Mostara, kao stolnog hrvatskog grada u BiH ima nepisanu podršku međunarodnog faktora, jer hrvatska politika ima jak argument u tvrdnji da Hrvati nisu većina ni u jednom većem bh. gradu, pa bi to trebali biti u Mostaru. Teza je besmislena, jer vještačko pravljenje hrvatske većine u Mostaru uključuje obespravljivanje prirodne bošnjačke većine (po popisu iz 1990. Hrvata je u Mostaru bilo manje nego Bošnjaka, a u odnosu na Bošnjake, Srbe i Jugoslovene činili su jedva trećinu mostarskog stanovništva), kao i zločinačke i nedemokratske metode za sprovođenje te nakane. No, mnogo je toga u dejtonskoj Bosni nacijepano zločinom.
Međunarodni faktor je raspoložen da podrži zadovoljenje srpske i hrvatske separatnosti u bh. državnoj zajednici, koja samim tim, dugoročno, gubi smisao postojanja. Po međunarodnom shvaćanju, podržavanje s-h separatnosti je brana bošnjačkoj dominaciji u političkom životu BiH, i otud je multikulturalnost vrlina samo na teritoriji sa bošnjačkom većinom. Budući da hrvatski kapital preuzima i ovih 24 odsto bh. teritorije, ispostavlja se da je multikulturalnost samo formalna šminka ispod koje se nastavlja velikohrvatska ekspanzija.
Tko tebe ravnopravnošću, ti njega metkom
Samo naivci su mogli vjerovati da se proždrljivost hegemonističkih apetita može utoliti nagrađivanjem zločina i legaliziranjem zla. To su prirodna pravila. Otud je razumljiva svehrvatska ambicija da se preuzme i istočni dio Mostara, odakle bi se vremenom Bošnjaci raselili, po istim obrascima nasilja i apartheida po kojima je raseljeno preko 20.000 Bošnjaka iz zapadnog Mostara. Napose, svejedno je da li ti obespravljeni Bošnjaci ostali živjeti u Mostaru, kao građani drugog reda, ili otišli iz Mostara u traganju za ravnopravnošću – jer bi svakako, u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu njihovi tragovi u Mostaru bili pupa hava. Bošnjaci vjeruju da im Prelazni statut i geto od tri općine nude sigurnost i jednakopravnost. …Pa koliko traje da traje. Jer, u odnosu na hrvatsku strategiju za Mostar, potpomognutu međunarodnim faktorom, Bošnjaci nisu imali valjanog odgovora. Mogli su do mile volje insistirati na jedinstvenom gradu, glumiti kooperativnost, pa, eto, i iseljavati se iz zapadnog Mostara, kako ne bi smetali, ali je hrvatska politika stvaranja stolnog grada iz mjeseca u mjesec bivala sve bliže cilju.
Činjenica da Hrvati danas traže jedinstven grad nam kazuje da su Hrvati pred ostvarenjem cilja, da se više nemaju razloga plašiti da bi cjelovit Mostar mogao ugroziti projekat stolnog grada. To znači da je iz zapadnog Mostara definitivno nestalo 20.000 Bošnjaka, da su desetine hiljada hrvatskih izbjeglica iz srednje Bosne, uz pomoć županijske vlade, izgradili kuće u južnim predgrađima, čime je strateški izmijenjena etnička struktura grada na čijoj teritoriji danas dvije trećine stanovništva čine Hrvati. Dakle, potrebno je jedino još tu nasiljem stvorenu realnost pretočiti u zakonske okvire, zabetonirati, ovjekovječiti, a na tom planu Hrvati imaju sljedeća dva strateška cilja: usvajanje stalnog Statuta, na principima majorizacije, tj. preglasavanja, a potom i popis stanovištva, čime bi se crno na bijelo dobilo da je Mostar grad sa apsolutnom hrvatskom većinom.
Pojam jedinstvenog Mostara otud je doživio semantičku preobrazbu, jer ta sintagma danas označava nastojanje HDZ-a da kroatizira i katolicizira cijeli Mostar, onako kako je učinjeno sa zapadnim dijelom grada. HDZ se ibreti zbog bošnjačkog otpora ovakvom konceptu jedinstvenosti, pokušavajući sebe prikazati kao pobornika multietničnosti i jednakopravnosti. Jedna šetnja po zapadnom Mostaru dostatna je da nas uvjeri kakvu jedinstvenost zamišlja HDZ. Da kojim slučajem postoji dobra volja HDZ-a za jednakopravnošću u Mostaru, pa valjda bi se promijenilo makar nešto od sijaset apartheidskih svjedočanstava u zapadnom dijelu grada. Tamo je, jednostavno, sve hrvatsko i katoličko, i nema nikakvog traga da je tu ikad živio, i da bi trebao živjeti iko drugi. Stanje nacističke pustoši je postignuto prvo genocidom, dakle, protjerivanjem Bošnjaka, a potom terorističkim napadima, kakav je onaj iz 1997. kada su iz vatrenog oružja ranjena 24 Bošnjaka koji su krenuli da obiđu mezarje u zapadnom dijelu grada. Bošnjacima su godinama slate vrlo jasne poruke da u zapadnom Mostaru mogu naći samo vlastitu smrt, a da na jednakopravnost i ne pomišljaju. Strateški, a ne slučajno, a ne u incidentima, a ne od neodgovornih pojedinaca, od Dejtona na ovamo ubijena su 32 mostarska Bošnjaka, a da nikad nisu otkriveni počinioci ovih terorističkih zločina. Mostarski Bošnjaci su razumjeli ovu poruku, i – odustali od zapadnog Mostara. S druge strane, hrvatske izbjeglice koje su iz srednje Bosne strateški naseljavane u Mostar, nisu imali šta razumjeti osim bošnjačke tolerancije, podatne za zloupotrebu, jer njih niti je ko ubijao, niti ih je tjerao bombama i palicama. Mostarski Bošnjaci otud jako dobro znaju našta bi ličila uspostava hrvatske vlasti na cijeloj teritoriji Mostara: bila bi to selidba nacističkog zloduha zapadnog Mostara na istočnu obalu.
Br. 89, 2. IX 2003.