Iako Hrvati nisu nikad bolje stajali u Sarajevu, jer su ga ekonomski poklopili, jer ih se zbog imperativa multikulture tretira kao “svete krave” u Indiji, traje koordinirana medijska i politička akcija izmišljanja hrvatske ugroženosti u Sarajevu, a u konstrukcijama se ide tako daleko da se tvrdi da zbog izmišljenog novog bošnjačkog fašizma – Hrvati napuštaju Sarajevo. Ovom halabukom se zapravo štiti privatizacijska pljačka u kojoj je bosanska imovina prešla u hrvatske ruke.
Više se ne može smatrati slučajnošću ova višemjesečna serija kleveta koje se sa različitih instaci, ali iz istog ideološkog izvorišta, upućuju na račun Sarajeva. Uslijedila su još dva medijska udara ljage, u rasponu od nekoliko dana. Prvo je Titova unuka Svetlana Broz na tribini Kruga 99, govoreći o mješovitim brakovima kao o jedinoj snazi da se BiH izvuče iz mraka, što je inače savršena stupidarija, izrekla opaku neistinu – da su u Sarajevu u toku rata mnogo puta djeca iz mješovith brakova nazvana kopiladima. Drugo, prije neki dan je Helsinški komitet za ljudska prava obznanio upozorenje da – “ugroženi Hrvati napuštaju Sarajevo”. Kad se tome dodaju mnogobrojni tekstovi koji u tzv. neovisnim novinama izlaze s porukom da je na pomolu rađanje “novog bošnjačkog fašizma”, iako za to ne iznose ni jedan jedini argument, onda je jasno da se suočavamo sa opasnom strategijom za satanizaciju glavnog grada bh. države. No, ovdje ćemo se zadržati samo na tom problematičnom upozorenju Helsinškog komiteta koji tvrdi da su Hrvati u Sarajevu ugroženi.
Kardinalne obmane
Bošnjaci su genetski ošinuti navikom da pitanja koja bi trebali institucionalno postavljati i raspravljati pretresaju šapatom, u strahu i bijegu od suočenja za istinom, po kojoj se ništa u životu ne može dobiti na tacni, već u svemu treba učiniti određeni napor, koji u balkanskim povijesnim određenostima podrazumijeva i hrabrost. Otud je posljednjih mjeseci jedna od glavnih priča na sarajevskim sijelima pretresanje privatizacije, odnosno sabiranje i oduzimanje svega što su po Sarajevu pokupovali Hrvati, i svega što je preostalo Bošnjacima. Obično se navedu svi važniji, zvučniji objekti koje su uzeli Hrvati, pa se navedu i oni objekti koje drže Hrvati, a samo su formalno na bošnjačkim imenima, te se na kraju sa rezignacijom konstatira kako će Bošnjacima ostati pekare, aščinice, slastičarne i zanatske radnje u kojima je dnevni obrt jedva par stotina maraka. Javna je tajna da Hrvati u Sarajevu, i u Federaciji općenito, drže sve bitnije finansijske tokove, i da su, sudeći i po tome, Bošnjaci građani drugog reda. Po ovim informacijama Sarajevo je, barem ekonomski, više hrvatski, nego bošnjački grad.
Zašto se onda diže halabuka oko navodne ugroženosti Hrvata u Sarajevu? Odgovor je jednostavan: Halabukom se pokušava i uspijeva prikriti bošnjačka ugroženost u gradu u kome su ostali fizička većina, a postali ekonomska manjina, odnosno, nastoji se skrenuti pažnja sa sarajevskog realiteta i nastoje se zaštititi razultati te brzinske, jednonacionalne pljačke bosanske imovine. U tom dizanju halabuke o navodnoj hrvatskoj ogroženosti sudjeluje zavidan broj različitih subjekata, od kardinala Vinka Puljića, preko intelektualaca tipa Ivana Lovrenovića, pa do institucija koje plaća međunarodna zajednica, kakve su Krug 99 ili Helsinški komitet za ljudska prava.
Prisjetimo se, kardinal Vinko Puljić je ne tako davno uputio otvoreno pismo Visokom predstavniku od koga je svijetla obraza tražio da – zaštiti Hrvate u Sarajevu. Bilo bi moralnije da je kardinal Puljić zatražio od hrvatskih predstavnika u vlasti da zaštite bošnjačke povratnike u tzv. Herceg-Bosni, budući da su Bošnjaci odatle prognani u ime vjere, i da se time kalja obraz katoličanstva, za čiju je čistotu zadužen, valjda, kardinal Puljić. Jedini hrvatski kardinal, inače, dosad nikad nije pokazao ni riječ suosjećanja sa bošnjačkim žrtvama hrvatske hegemonije. Za njega je posve normalno što su Bošnjaci prognani sa desetak posto bh. teritorije na kojima su bili većina, a koje su danas pod nedemontiranom hrvatskom federalnom upravom. Podsjećanja radi, Hrvati su činili većinu na 16,60 odsto bh. teritorije, a danas se šahovnica vijori na 27 odsto bh. terotorije. Kardinal Puljić nikada nije prosvjedovao zbog brojnih blasfemija katoličanstva, od izgradnje mumutskih križeva na bošnjačkom zemljištu, pa do onog križa koji je godinama “krasio” kulu u Počitelju. Otud je teško vjerovati u moralni kredbilitet riječi kardinala Puljića. Pogotovo kad bez ikakvih argumenata, onako, odoka, traži zaštitu Hrvata od Visokog predstavnika.
Izmišljanje strepnje i straha
Na istom fonu je i publicista Ivan Lovrenović, kojega je trideset učesnika Sarajevskih dana poezije proglasilo – “najmarkantnijom intelektualnom figurom u povijesti Bosne”. Evo kako ta povijesna figura izmišlja ugroženost Hrvata u Sarajevu…
U tekstu Sarajevo, na visoku gledu (Dani, 2. V 2003.) Lovrenović piše o pomuslimanjenju Sarajeva. Samo bi kršćanskom paranoiku mogao zasmetati sljedeće svakodnevlje: “Možete vidjeti kako na tom autobusnom stajalištu (…) upućuju glasne pozdrave lijevo i desno: selam alejkum, selam alejskum. Tko pozna smisao i značenje ovoga lijepoga, drevnog semitskog pozdrava (mir s tobom!), jasno mu je da se u opisanom ponašanju radi o njegovoj potpunoj negaciji, šejtanskom izopačenju”. Teško je povjerovati da ljudi na tom autobusnom stajalištu vrište uzvikujući selam. Prije će biti da Lovrenović smatra kako bi se selam morao nazivati sebi u njedra, kako ne bi parao osjetljive multikulturne uši. Tako je bilo u komunizmu, kad se selam nazivao u konspiraciji. Tako je trebalo biti i danas, ali se dogodilo da policijska SDP-Alijansa zglajza, možda i zbog toga što je u Maglaju zabranila upotrebu selama. Ljudi su radosni, pa je moguće da se selame srdačnije nego da im se nije dogodila dvogodišnja trauma. Ali, iskrenom Bosancu takve stvari ne bi trebale smetati. Bosanac bi to razumio.
Da je Lovrenović opsjednut sarajevskom muslimanštinom pokazuje i to što je rovario po knjizi jednog bošnjačkog pisca, ne bi li našao ikakav kompromitirajući trag. I našao je! Slijedi citat: “Došavši u Mekku ugledam još zaista mnogo ljudi koji su došli sa svih strana svijeta da obave hadždž pa mi se tako ispuni dova da makar neko vrijeme svuda oko mene budu samo muslimani”. Za Lovrenovića je ovo dokaz da bi bošnjačka inteligenicija htjela da se tako osjeća i u Sarajevu. Pa valjda i katolici hrle u Međugorje da bi se samo među katolicima osjetili nešto više katolicima nego što se osjećaju svakog dana. Vjera je ljubav, pa taj osjećaj ne bi trebao da negira toleranciju prema pobratimskim razlikama.
Lovrenović u ovom svom tekstu upravo dokazuje da u Sarajevu – “drukčiji nisu poželjni”. On kaže da se šarm Sarajeva pretvara u svoju suprotnost – “u nepodnošljivu ružnoću i, još jednom, u izvor strepnje i straha za one koji su s druge strane”. Iz ovog se može pročitati da Lovrenović svaki muslimanski grad smatra “napodnošljivo ružnim”, iako Sarajevo nije, niti će biti to čega se on plaši. Dalje, manirom paranoika, Lovrenović saopćava kako je takvo, nepodnošljivo ružno Sarajevo – “još jednom (!), izvor strepnje i straha…” Pa zar je Sarajevo ikada bilo bilo izvor strepnje i straha za nebošnjake?! O kakvom to izvoru strepnje i straha Lovrenović govori? Zašto izmišlja nešto čemu nema traga? Sarajevo nije ni Foča, ni Čapljina! Zašto pokušava dobrotu ovog grada metnuti u istu ravan sa okupiranim gradovima koji su istinski, dokazani, stalni izvor straha i strepnje za drukčije? Zašto nas kleveće Ivan Lovrenović?!! Umjesto da pozitivnim primjerom Sarajeva razara apartheide u Višegradu ili Stocu, Lovrenović pokušava satanizacijom Sarajeva učvrstiti velikosrpske i velikohrvatske bastione zla i ništavila!
Uznemiravanje sigurnosti
Helsinški komitet za ljudska prava BiH nije pretjerano inventivan kad treba analizirati i osuditi brojne, svakodnevne oblike kršenja ljudskih prava bošnjačkih povratnika. Morao bi svakodnevno osuđivati terorističke napade na bošnjačke nesretnike, to je puno posla, a i ne plaća se. Mnogo je rentabilnije izmisliti bombastičan apel o ugroženim Hrvatima koji napuštaju Sarajevo. To što je milion ljudi raseljeno pod srpskom i hrvatskom genocidnom okupacijom, i što se ni pet posto nije vratilo svojim kućama, nije zabrinjavajuće jer – oni nemaju šta napustiti, kad su već otjerani sa svoga. Problem su, dakle, ugroženi Hrvati koji navodno napuštaju Sarajevo, iako nije navedeno ime ni jednog Hrvata koji je zbog konkretnih pritisaka napustio glavni bh. grad. Helsinški komitet je sačinio materijal pod naslovom “Multietničnost i multireligioznost” na udaru, a taj udar se bezbeli događa samo u Sarajevu.
Kao oblike tih pritisaka Helsinški komitet navodi – “nekoliko slučajeva kamenovanja Katoličkog školskog centra na čijim zidovima često osvanu pogrdni grafiti i crteži”. Pa kakve to veze ima! Neće valjda sad cijelo Sarajevo biti krivo što je nekakav luđak išarao sprejom zid Katoličke škole! I, zar se svi Hrvati trebaju osjećati ugroženim zbog nekog pojedinca koji u gluho doba noći ispisuje pogrdne parole?! Na kraju, ako ćemo se igrati naklapanja, onda možemo ustanoviti da su te parole ispisali sami Hrvati kako bi mogli pričati priču o ugroženosti. Dalje se navodi da je – “nekoliko mlađih osoba u Katoličkom školskom centru pretučeno jer su nosili križeve-ukrase”. Kojih osoba? Kad? Zašto o tome javnost ništa ne zna? Na kraju, moža su se djeca potukla iz posve drugih razloga, a možda su križevi izmišljeni naknadno, kako bi te tuče bile politički iskorištene. Znači li to da ko god nosi križ mora biti tretiran kao Papa? Ma, man’te cirkusa!
– “Helsinški komitet smatra da među većinom sarajevskih Hrvata postoji osjećaj uznemirenosti i nesigurnosti”. Isto to smatra, eto, i Ivan Lovrenović. Šta bi na ovo kazali svi bošnjački povratnici koji se sa prvim sumrakom zatvaraju u kuće i mole Boga da u miru dočekaju novi dan.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 11.06.2003.