Tužba BiH protiv SR Jugoslavije danas je jedina naša veza sa RBiH iz 1992. godine, i jedini put da Bosnu vratimo bosanstvu. Protiv Tužbe su snage koje sebe proglašavaju ekskluzivnim borcima za multietničku Bosnu, i koje sve one što se zalažu za realizaciju Tužbe proglašavaju «fašistima i nacionalistima». Zapravo je obratno. Pitanje Tužbe je ključno mjesto na kome se raspoznaje ko je patriota, a ko izdajnik, ko je za bosansku, a ko za karađorđevsku Bosnu.
U bosanskoj političkoj stvarnosti ne postoji bitnije, čudnovatije tretirano i različito tumačeno pitanje od problema Tužbe BiH protiv SR Jugoslavije. Ako je tačna teza da od ove Tužbe ovisi opstanak BiH, odnosno njen povratak u stanje iz 1992. godine, onda je potpuno nejasno kako se moglo dogoditi da godinama naša javnost ništa ne zna o ovom pitanju.
Znakovita šutnja SDA
Tek prije dvije-tri godine, uz pomoć kampanje koju je poveo američki advokat Francis Boyle, autor ove Tužbe, kroz javnost su se stidljivo počeli pojavljivati tekstovi koji su ukazivali na suštinu Tužbe. Danas je već jasno da realizacija Tužbe za agresiju i genocid vodi ukidanju rezultata agresije i genocida, i naplati ratne odštete od 100 milijardi dolara, što bi Bosnu i Hercegovinu u ustavnom smislu vratilo u stanje za koje su građani glasali na Referendumu 1992. godine, i što bi Bosancima i Hercegovcima omogućilo da srbijanskim parama obnove svoju zemlju.
Možda se može razumjeti zašto je SDP-Alijansa, predvođena Zlatkom Lagumdžijom, kao marionetska opcija međunarodne zajednice, i velikosrpskih i velikohrvatskih lobija, pitanje Tužbe metala pod tepih. Ali, ne može se razumjeti zašto je SDA, koja se ubi pričom o patriotizmu, ovo pitanje također držala u tajnosti, barem u onoj mjeri u kojoj se ova stranka nakon rata, dakle u periodu 1996. – 2000., nije zanimala za Tužbu.
Tek u vrijeme predizborne kampanje prošle godine SDA je potencirala pitanje Tužbe, jer je Tužba bila jedno od kritičnih pitanja na kojima se dobijalo ili gubilo biračko tijelo. Međutim, SDA je ispustila dragocjene godine svoje vladavine da potencira realizaciju Tužbe. Iz tog vremena se i do danas vuče neviđeni, neobjašnjivi paradoks da je jedan od najvećih bosanskih prijatelja u Svijetu, autor ove Tužbe, prof. Boyle, do daljnjeg ekskomuniciran iz ovog procesa u kome bi mogao dati najjaču podršku. Umjesto da prof. Boyle bude angažiran u našem timu pred Svjetskim sudom pravde, on je prepušten svojoj dobroj volji da se po bh. novinama oglašava i savjetuje bošnjačke političare šta bi i kako trebalo učiniti u daljem procesu. SDA vjerovatno danas nije ni svjesna da će nekad morati dati odgovore na ova pitanja, kao što ih je morala dati i SDP-Alijansa, barem tako što je izgubila izbore.
Koliko košta nagodba
Najviši bošnjački državni funkcioneri, Sulejman Tihić i Adnan Terzić, priznali su da im je zvanični Beograd nezvanično ponudio vansudsku nagodbu: Beograd će ukinuti Republiku Srpsku ako BiH odustane od Tužbe protiv SRJ za agresiju i genocid pred Svjetskim sudom pravde. Rečeno je i da se na bošnjačke funkcionere vrše stalni pritisci od strane međunarodnih posrednika da se pristane na vansudsku nagodbu sa Beogradom. Razumljiv je interes Beograda, koji je onomad nudio izgradnju Ferhadije za ukidanje Tužbe. Razumljiv je i interes međunarodne zajednice da ukine posljednju vezu BiH sa njenim međunarodnim priznanjem. Ali ni danas, kao ni u doba Alije Izetbegovića, nije razumljiva ta suicidna zagubljenost bošnjačkih prvaka.
Sulejman Tihić i Adnan Terzić su dopustili da se o ovoj beogradskoj ponudi i ucjenama međunarodnih posrednika nagrađa u novinama. Zašto? Ako to javnost dosad nije mogla saznati od njih, nego od novinara, onda znači da su oni možda već uvučeni u pregovore o trgovini Tužbom. Tihić govori da te ponude traju, što znači da slučaj nije od jučer. Ipak, i on i Terzić svih ovih sedmica ili mjeseci šute o tome. Zašto?
Postoji samo jedna ispravna reakcija koja je morala uslijediti kao Tihićev i Terzićev odgovor čim se dogodio prvi pokušaj vaninstitucionalnog, dakle kriminalnog, ucjenjivanja bošnjačkih funkcionera da odustanu od Tužbe. Tihić i Terzić su odmah morali sazvati međunarodnu press konferenciju i obznaniti imena diplomata koji na njih vrše pritiske, i tada jasno i glasno odbiti svaki pokušaj pregovaranja o povlačenju Tužbe! Ovako, novinarsko istraživanje o beogradskoj ponudi, uz mlitav Tihićev i Terzićev stav, doima se kao probni balon koji bi trebao da ispita kako bi javnost reagirala da ujutro sazna kako je Tužba povučena.
Ne treba gajiti iluziju da je naša javnost valjano upoznata sa egzistencijalnom bitnošću Tužbe. Ljudi još uvijek ne razumiju da ukidanje Tužbe vodi preoblikovanju agresije na RBiH u građanski rat u BiH, čime će žrtve genocida steći isti status kao poginuli četnik ili ustaša. Uz medijsku kontaminaciju, većina bi građana danas pristala da podrži vansudsku nagodbu o ukidanju Republike Srpske u zamjenu za povlačenje Tužbe. Republika Srpska bi nestala jednako kao što je opstala BiH u Foči ili Višegradu. Genocidnog entiteta možda ne bi bilo na papiru, ali bi ga bilo u stvarnosti. Sve ovo kazuje da građani još uvijek ne znaju ono što zna Beograd – da realizacija Tužbe svakako vodi ukidanju Republike Srpske, uz 100 milijardi dolara ratne odštete koju će Srbija godinama kihati na račune bh. države.
Smutnja o tzv. trećoj republici
Srbija će upotrijebiti sve moguće akrobacije da isposluje vansudsku nagodbu. Srbiji se isplati uložiti milione dolara za potkupljivanje vanjskih i unutarnjih lobista protiv Tužbe, nego dobiti presudu po kojoj će godinama pjevati: Beograd radi, Sarajevo se gradi. Treba vjerovati da je Beogradu bitnija neutralizacija Tužbe, nego Republika Srpska. Ratna odšteta ukopala bi Srbiju decenijama unaprijed. U Srbiji znaju to što naši političari ne znaju. Otud ovako širok lobistički front protiv Tužbe. U taj front uključeni su beogradski plaćenici u Sarajevu, od Kruga 99 kao velikosrpske ekspoziture, do SDP-a i njihovih medija. Beogradski plaćenici u Sarajevu su zaduženi da ignoriraju Tužbu i da prave smutnju oko njenih efekata. Otud se Krug 99 pojavio sa idejom o tzv. trećoj republici, pod lažnim logitipom zalaganja za BiH bez entiteta.
Ključno je pitanje: Zašto nisu kazali da se realizacijom Tužbe dolazi do BiH bez entiteta, jer presuda za agresiju i genocid automatski vodi ukidanju rezultata agresije i genocida, što entiteti i jesu?!
Krug 99 se nikada nije izjasnio o pitanju Tužbe, iako je riječ o jedinom prav(n)om putu da se BiH vrati u svoje prvobitno, prirodno multietničko stanje. Za njih je Tužba smetnja u dobrosusjedskim odnosima. Ne može se biti borac za multietničku i antinacionalističku BiH, ne može se biti protivnik hegemonističkih projekata Srbije i Hrvatske, a biti protiv Tužbe. Jer Tužba je danas jedina naša veza sa RBiH iz 1992. godine, i jedini put da Bosnu vratimo bosanstvu. Otud su ideja o tzv. trećoj republici i djelovanje Kruga 99 – velikosrpski klipovi na putu realizacije Tužbe.
Zamjena identiteta
Pitanje Tužbe je ključno mjesto na kome se raspoznaje ko je patriota, a ko izdajnik, ko je za bosansku, a ko za karađorđevsku Bosnu. Pogledajte da li su «Slobodna Bosna» ili «Oslobođenje» napisali i jedan jedini tekst u interesu Tužbe! Pogledajte da li je i jedan intelektualac iz Kruga 99 govorio u interesu Tužbe! Uzmite sve brojeve novina koje finansijski NE podržava međunarodna zajednica i pronaći ćete barem stotinu tekstova o značaju Tužbe za reafirmaciju multietničke i demokratske BiH. Valjda je jasno ko vuče koje konce.
I šta se danas događa? Oni koji su protiv Tužbe organiziraju javne rasprave i pišu peticije protiv ovih patriotski orjentiranih novina, tvrdeći da su to «fašistički i nacionalistički» magazini. Zapravo je suprotno! Oni su ortodoksni fašisti i nacionalisti jer su u službi velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske! Patriotski glas razuma je njihov glavni neprijatelj, jer sa ovih stranica se objavljuje put kojim je moguće doći do bosanskohercegovačke Bosne i Hercegovine.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 28.05.2003.