Narod bez države nije narod, jer mu niko ne garantira budućnost.
Bosna je k’o zadnja smlata prepuštena medijskim i političkim olujama, bez namjere da se brani, kao da se sve ovo događa smrznutom četniku, a ne živom stvoru. Dejtonsko vrijeme, što se dublje godinari, nosi znak sve strašnije neizvjesnosti. Život Bosne se mjeri pojavama kakve su teroristički napadi na bošnjačke povratnike, na džamije… Mjeri se organiziranom navalom da se taj narod, koji je i danas žrtva terorizma, proglasi tzv. islamskim teroristima. Bosna se uskovitlala. Sve može biti dovedeno u pitanje. Pogotovo nakon početka agresije na Irak.
Blisko iskustvo agresije na RBiH sa zebnjom nas upozorava da se privid mira i stabilnosti začas, za mjesec-dva, može pretočiti u suprotnost. Jer između Karadžićeve preliminarne pripreme agresije, i optuživanja bosanskog rukovodstva da će od BiH napraviti džamahiriju, i ove današnje neutemeljene harange na Bošnjake, nema bitne razlike. Bošnjaci su i tada, kao i danas, optuživani za pojave sa kojima nemaju blage veze. Zalud što reis Cerić poručuje: Za Bošnjake su demokracija i ljudska prava svetinje. Zalud, jer nas se hoće vidjeti u posve drugom svjetlu.
Rat protiv islama i selama
Proces satanizacije Bošnjaka koji je otvoren nakon 11. septembra 2001. mora imati svoje ishodište. Taj proces je živ, aktivan, djelatan. Govoriti o ovim pojavama danas podrazumijeva pretpostavljanje šta bi se moglo dogoditi sutra. Šta je konačan cilj? Isuviše je argumenata koji svjedoče da su moćni evropski lobiji i dalje zainteresirani za nebosansku Bosnu, da bismo vjerovali da će preživjeti dejtonsko mrtvo slovu na papiru. Ovo Bosne što je sačuvano, zahvaliti se ima Sjedinjenim Američkim Državama koje su prekinule evropsko saučesništvo u srpsko-hrvatskom projektu. Dogodio se mir, labav, ali se izuzev prestanka ubijanja nije dogodilo išta više što bi izbrisalo postignuća rata i genocida. Da li se Amerika zadovoljila tek dejtonskim mirom, bez volje da od Bosne izgradi stabilnu i samoodrživu državu, da li Evropa u američkoj nezainteresiranosti vidi šansu da nastavi srpsko-hrvatsku hegemonističku politiku nad BiH? – pitanja su na koja odgovore nudi sama bh. realnost. Kao i prije deset, sedam, ili pet godina u srpskoj Bosni se vodi rat protiv islamskih sakralnih objekata; protiv ljudi sa muslimanskim imenima, protiv islama i selama, iako miroljubivi bošnjački narod to neprijateljstvo nije ničim izazvao. …Izuzev svojim postojanjem.
Bosansko hodanje po živom blatu nije puka slučajnost. Naspram imperativa Bosne, reafirmacije antifašističkog, antinacionalističkog, multietničkog društva, mi imamo organizirane evropske snage koje podržavaju nastavak političkog i ekonomskog razaranja Bosne. Nasuprot tome nemamo nikakve političke strategije koja bi naučno, marketinški i informativno osmišljavala otpor antibosanskim nakanama.
Ateisti u talibanima
Ni mediji, a još manje vladajući političari, uopće ne reagiraju na opasne optužbe. Gotovo nezapaženo prolaze napisi u stranoj štampi gdje se sve češće Bošnjaci dovode u vezu sa tzv. islamskim terorizmom. Mi koji znamo istinu mislimo da i drugi znaju da kritična masa Bošnjaka nema veze ni sa islamom, izuzev što nosi muslimanska imena, da ta masa konzumira alkohol, begeniše čvarke, obožava srbijanski folk, i da nikada nije ušla u džamiju. Većina bošnjačkog naroda odgojena je na bezmirisnim komunističkim jaslicama, i bliži joj je po stilu življenja kršćanski, nego islamski svijet. Znao je to i Radovan Karadžić kada je 1991. pokrenuo kampanju za islamističko sataniziranje liberalnog i nekonzervativnog bošnjačkog naroda, pa mu je ipak uspjevalo da zapadne medije ubijedi kako su Bošnjaci, tobejarabi, mudžahedini. Onaj ko bi htio istinu o Bošnjacima, začas bi se mogao uvjeriti da su Bošnjaci u većini (na žalost) ateistički narod, gotovo kršćanski, a da ih sa islamom vežu tek formalistički znakovi identiteta. Međutim, istina najčešće nije mjerilo stvari.
Prisjetimo se, nakon formiranja saveza između NATO-a i Rusije čule su se poruke o zajedničkoj borbi protiv islamskih terorista koji prijete mirovnim snagama na Kosovu i u Bosni. Istina je da su međunarodni službenici u mnogo navrata napadani od srpskih i hrvatskih ekstremista, a nikad od Bošnjaka-muslimana. Muslimani u Bosni dosad nisu izvršili ni jedan napad na međunarodne snage, jer ih smatraju svojim prijateljima i spasiocima. Ako bi neko sa muslimanskim imenom takvo što i planirao, pa Bošnjaci bi bili prvi koji bi ga u tome osujetili!
Posljednjih dana bratime se Srbija i Izrael, jer i jedna i druga država na istim obrascima realiziraju velikodržavnu politiku. Saznalo se da je Izrael od 1992. do 1995. vojno, dakle i diplomatski, pomagao Srbiju. To čini i danas. Izraelski političar Jozef Lapid je ponovio sulude tužbe protiv BiH, u smislu da je BiH nekakva – talibanska prijetnja. Ako Jozef Lapid baštini iskustvo holokausta nad Jevrejima, onda bi bilo normalno da suosjeća sa narodom koji je na istovjetan način, kao i Jevreji u Drugom svjetskom ratu, stradao u genocidu. No, Jevreji su zloupotrijebili holokaust, a Srbi Jasenovac, kao pokriće za klanje i progone.
Palestinci neće imati šansu ni da upotrijebe, ni da zloupotrijebe svoje stradalništvo. Ne zbog toga što ih je nesreća naučila plemenitosti i dobroti, već zato jer – nemaju svoje države. Narod bez države nije narod, jer mu niko ne garantira budućnost.
Sataniziranjem Bošnjaka nestaje Bosna, nestankom Bosne nestaju Bošnjaci.
Br. 78, 16. IV 2003.