Mirzet Ibrišimović: Slike neuramljene drvenim slovima, pjesme; HARFO-GRAF, Tuzla, 2003.; Za izdavača: Edib Kravić.
Pjesništvo Mirzeta Ibrišimovića jedno je od najboljih u književnom blagu Bosne i Hercegovine. Ipak, ovaj je tuzlanski pjesnik čak i za lokalnu kulturnu stvarnost ne(pre)poznat. Brojni tesari antologija, urednici književnih časopisa, kritičari i književni logističari – uopće ne znaju da se u Tuzli ovih godina ispisuje jedan od autentičnih, patmljivih, pjesničkih opusa u BiH. Budući da pjesnici svoje mantile, kao stranice knjige, kao krila prtice, drže vazda otvorenim, a da Mirzet Ibrišimović nastaje u tišini pjesničke zatvorenosti pred estradiziranim svijetom – ovaj nam se pjesnik nenametanjem nameće kao istinska književna egzotika u svijetu u kome je čežnja za afirmacijom glavni pokretač svake, pa i književne produkcije.
Mediteranska sočna škrtost
Svojom prvom knjigom pjesama Providan dan (2001.) Ibrišimović je navijestio jedan nov, bogatstven, mediteranski sočan a škrt pjesnički svijet, razuzdan u asocijacijama, a sažet u jeziku. No, pjesnikova nezainteresiranost za pjesničke vanjštine uzrokovala je da Providan dan dospije tek do užeg kruga čitalaca poezije. Pjesnik čak nije osjećao potrebu ni da upriliči promociju svoje prve knjige. Ovaj podatak nam otvara dva bitna putokaza u razumijevanju pjesničke pojave Mirzeta Ibrišimovića. Prvo, susrećemo se sa pjesnikom koji poeziju živi kao unutarnji dijalog, bez volje da taj dijalog uspostavlja sa svijetom dnevne realnosti. Drugo, susrećemo se sa pjesničkom vrijednošću koja to nije, jer nije dospjela do medijskih tornjeva koji odašilju signale o onome što postoji i što ne postoji u književnom, kao i svakom drugom svijetu. Mirzet Ibrišimović drugu svoju knjigu objavljuje u stanju neotkrivenosti, zametenosti, što u konačnici, ne zanima ni njega, ni njegovu poeziju.
Ibrišimovićeva poezija bi trebala biti zanimljiva za hroničare i teoretičare bh. književnosti. Rijetko nam se događalo da prve pjesničke knjige nose prirodnu smirenost i zrelost, a istodobno i djetinju radoznalost, kako je to kod Mirzeta Ibrišimovića. Ako je prvijencem Providan dan Ibrišimović sebe predstavio kao autora sa bogatim i istančanim stilskim i filozofskim habitusom, drugom je svojom knjigom, pod borhesovskim naslovom Slike neuramljene drvenim slovima, izoštrio i do uočljive prepoznatljivosti doveo rukopis svoje poezije.
Vizuelne poruke
Ako bi se tražilo približno odredište Ibrišimovićeve poetike, ono bi se možda moglo naći u sintagmi – likovna poezija, ili likovna misaonost, jednako kao što se nerijetko govori o poetskoj likovnosti. Riječ i slika čine stilski, izražajni put Ibrišimovićevog toka misli i asocijacija. I to mnogo sigurnije, određenije, nego što smo to svikli uočavati kod drugih pjesnika. Čini se da kod Ibrišimovića vizualne poruke imaju funkciju priopćavanja misli, osjećaja, vjerovanja, slutnje, i otud nailazimo na nevjerovatne, efektne, dodire udaljenih pojmova. Istodobno, stiče se utisak da sve te nebrojene rekvizite Ibrišimovićeve pjesničke predstave, koliko god bivale udaljene po nesrodnosti, po kontrasnosti, žive tek u jednoj maloj sobi, gdje čine savršen sklad u moreplovskom prostranstvu ove poezije. Likovnost Ibrišimovićeve poezije, ukorijenjena u njegovo filozofijski poetično shvaćanje, otud je prvi kvalitet koji valja istaći i uočiti kao događaj sa kojim se rijetko susrećemo.
Nije neophodno opisno potencirati njegovu čvrstinu modernističkog pjesništva, koja se gradi na shvaćanju da poezija traje dokle traje proces očuđavanja u njenom beskonačnom životu. Primjetni su uticaji Bonnefoja, Eliota, Gravesa ili Tunona na Ibrišimovićevu poetiku, ali tek kao uticaji ili poticaji, a ne kao pjesnikovi konačni ciljevi. Ibrišimovićeve pjesme zriju kroz bosanske sunčane magle, kroz iskustvo bosanskog čovjeka, sapetog preteškom, prebogatom, jezički razbujalom mišlju, koja o sebi i drugima vazda ne može reći išta više od – čekanja. Bosansko neimenovano iskustvo time je izgrađeno kao uzor općim značenjima, koja se beketovski svode na bezgranična čekanja, u čijoj dokolici se odvija čudnovata predstava života koji to – i jeste i nije.
Fatmir Alispahić