Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedina država u Svijetu čiji se Dan državnosti ne slavi na tri četvrtine državne teritorije. Čestitka američkog Predsjednika u povodu Dana državnosti BiH čini se kao ohrabrujući znak da bi uskoro na cijeloj teritoriji BiH Dan državnosti mogao slaviti kao državni praznik.
Prošao je još jedan Dan državnosti BiH, a da tri četvrtine bh. države ničim nisu obilježile 25. novembar 1943., kada je u Mrkonjić Gradu nakon 480 godina tuđinske vladavine reafirmirana državnost BiH, i kada je BiH ustoličena kao zajednička država svih njenih ravnopravnih naroda i građana. Civilizacijski duh ZAVNOBiH-a ne bi bio problem za one koji drugima žele isto što i sebi, koji su spremni da dijele slobodu i ravnopravnost; problem dejtonske BiH je što je uvažila duh apartheida kojim se garantira da jedan narod može biti «ravnopravniji» u odnosu na drugi, što je Srbima zagarantirano postojanjem Republike Srpske, a Hrvatima, postojanjem kantona sa herceg-bosanskom hrvatskom većinom.
Ideja ZAVNOBiH-a, koja je sva satkana od ravnopravnosti bh. naroda, time je suprotstavljena konceptu etnonacionalnih teritorija, koje i uvažio Dejton, pa je logično što bh. Srbi i hb. Hrvati odbijaju prihvatiti Dan državnosti BiH kao i svoj praznik. Jer, Dan državnosti BiH, koji je proistekao iz antifašističke i multietničke borbe bh. naroda protiv ideja nacizma i segregacije, u cijelosti je suprotstavljen postojećoj bh. stvarnosti, stvorenoj na idejama za koje se mislilo da su poražene zajedno sa Adolfom Hitlerom. To ne znači da se treba miriti sa egzistencijom hitlerovskog nasljeđa u BiH. Nužno je upornim i temeljitim argumentima razarati sve pojave koje su soprotstavljene svjetskoj antifašističkoj i antiterorističkoj ideji. ZAVNOBiH je, u svojoj srži, ideja slobode i ravnopravnosti, i kao takav bi morao biti povijesno centrište za projekciju sretnije bh. budućnosti.
Od Hitlera do Dejtona
Na žalost, predstavnici međunarodne zajednice u BiH dosad nisu učinili ništa kako bi uspostavili pouzdanu liniju između pozitivnog povijesnog nasljeđa u BiH, koje svjedoči o vremenima ravnopravnosti, i ove dejtonske stvarnosti, koja bi mogla postati plodonosna tek ako se redefinira i konektira na sretniju bh. prošlost, kakva, eto, zrači i iz ZAVNOBiH-a. Svi Visoki predstavnici dosad imali su odriješene ruke da nametnu proslavu Dana državnosti na cijeloj bh. teritoriji, ali ni jedan nije osjećao potrebu da ustoliči taj fundament kojim bi se Hitlerovim nasljednicima stavilo do znanja da je BiH dio antifašističkog i antiterorističkog civilizacijskog kruga.
Kao pozitivan pomak u tom pravcu može se tumačiti gesta američkog predsjednika Džordža Buša Mlađeg, koji je prije neki dan građanima BiH uputio čestitku u povodu Dana državnosti BiH. Time se srpskim i hrvatskim snagama separatizma jasno stavilo do znanja da najveća svjetska sila uvažava Dan državnosti BiH kao jedini relevantan državni praznik, bez obzira na to što Dan državnosti nije dobio zeleno svjetlo u Parlamentu BiH, pa ne postoji obaveza ni njegove proslave na cijeloj bh. teritoriji. Čestitka američkog Predsjednika upućuje da Amerika cijeni bh. antifašističku tradiciju, kao i ideje jednakopravnosti, koje je promovirao ZAVOBiH; ovu čestitku treba tumačiti i kao svojevrsnu inicijativu, preporuku, smjernicu, te bi se uskoro možda moglo očekivati da Dan državnosti BiH bude ozakonjen kao državni praznik.
Naime, državni Parlament BiH dosad se nije uspio usaglasiti ni oko jednog prijedloga zakona o praznicima. Stvoren je prazan prostor zahvaljujući kojemu entitetske vlasti određuju šta će se slaviti; iako, kad je riječ o Federaciji, Hrvati slave šta im je volja; nedavno su slavili «Dan državnosti Herceg-Bosne» i na svoju ruku, bez upita Federalne Vlade, proglasili neradni dan. Srbi u RS, opet, slave 9. januar kao Dan državnosti Republike Srpske, u znak sjećanja na dan kada je 1992. na Palama Radovan Karadžić ustanovio tzv. «Nezavisni parlament Srpske Republike BiH».
Dom naroda Parlamenta BiH je usvojio Zakon o praznicima, ali je taj prijedlog propao na Predstavničkom domu Parlamenta BiH, jer su mu se suprotstavili srpski poslanici. Po toj zamisli, državni bi praznici trebali biti Nova godina, Prvi maj – Praznik rada i 25. novembar – Dan antifašizma. U Domu naroda je oko 25. novembra postignut kompromis, jer srpski poslanici nisu htjeli na da čuju da se u BiH nešto slavi kao Dan državnosti. Onda su, na jedvite jade, pristali da 25. novembar bude Dan antifašizma. No, prijedlog je propao jer srpski poslanici u Predstavničkom domu, opet, nisu htjeli uopće da čuju za 25. novembar. Mada, i kad bi se usvojila proslava 25. novembra kao Dana antifašizma, ostala bi ogromna logička praznina, neprincipijelnost, licemjerstvo, budući da bi onaj ko slavi Dan antifašizma trebao biti spreman da slavi i Dan državnosti, odnosno ZAVNOBiH.
Kako se, zapravo, može biti antifašista ako se neće slaviti antifašistička borba bh. naroda, i ZAVNOBiH kao kruna te borbe? Da ne govorimo tek o činjenici da je duh antifašizma suprotstavljen postojanju Republike Srpske, kao entiteta stvorenog na ortodoksnim fašističkim, genocidnim, apartheidskim idejama i zlodjelima. Dakako, srpski poslanici jako dobro znaju da je ma kakva reinauguracija ideja ZAVNOBiH-a u suprotnosti sa njihovim karadžićevskim nacionalnim interesom; odnosno, što u BiH bude više antifašističkog duha, to će biti manje Republike Srpske i Herceg-Bosne. Otuda proizilaze svi otpori i ignorancije Dana državnosti BiH.
Na žalost razbijača bh. državnosti, poruka američkog Predsjednika dosad je najjači signal da bi mogao biti uspostavljen koridor od antifašizma i ZAVNOBiH-a, preko dejtonskog perioda, pa do budućnosti koja će biti smislena tek ukoliko bude uvažavala ideje ravnopravnosti koje je zacrtao ZAVNOBiH, i koje su se u decenijama nakon Drugog svjetskog rata pokazale kao plodonosne i berićetne za sve bh. narode i građane. Da kojim slučajem imamo nacionalnu strategiju, poruka američkog Predsjednika bi bila upotrebljena kao ključni argument da Amerika našu zemlju želi vidjeti kao prostor antifašizma i antiterorizma, slobode i jednakopravnosti, a što je nemoguće bez ZAVNOBiH-a kao temelja civilizacijske tradicije. Ovo je povod i da se kritički upitamo kako mi sami stojimo sa ZAVNOBiH-om.
Izvorište državnosti
Memoriji ljudske, nacionalne ili državne higijene imanentno je poštivanje svoga izvorišta. U našoj zemlji su razvratna izobličenja identiteta stvarala falsifikate vlastitog porijekla. Otuda danas imamo činjenično stanje da se Dan državnosti Bosne i Hercegovine obilježava i slavi samo u društvenom ozračju čiji se bitak zasniva na povijesnim i civilizacijskim vrijednostima bh. duhovnog prostora. Koliko su tome doprinijela svojevremena ideološka lutanja ovog prostora, koji se u jednom trenutku odricao državno-pravne i antifašističke geneze BiH – drugo je pitanje. Ne treba zaboraviti da su sa istom manijakalnom strašću i vlasti SDA i vlasti SDP-a ukidali antifašistička obilježja, nazive ustanova, škola, ulica, pa su čak i ulicama davali imena fašista i Hitlerovih oficira iz Drugog svjetskog rata. Sve to je bilo usmjereno protiv državnosti BiH. Jer, nemoguće je pozivati se na međunarodno priznanje BiH, a negirati antifašističku borbu u kojoj je stvorena savremena bh. državnost. SDA i SDP su ratnim progonom antifašizma učinili najbolju uslugu razvaljivačima bh. državotvorne ideje.
Stvari se odveć dešavaju po racionalnim zakonitostima. U nesuđenim procesima normalizacije političkih i ekonomskih prilika, državnost BiH bi bila reafirmirana u svojim povijesnim i kvalitativnim aspektima. Integrativni procesi među nama samima, i među nama i onima bez kojih ne možemo, imali bi značenje reafirmacije ovdašnjih vrijednosti koje su kompatibilne i razumljive jeziku civilizacije. Antifašističko naslijeđe svakako je jedan od najjačih povijesnih aduta ove zemlje. No, mi već sedam godina živimo u državno-pravnom okviru koji uvažava fašizam i genocidna postignuća s&h osvajačke politike.
ZAVNOBiH, kao izvorište državno-pravnog ustrojstva BiH, baštini demokratske i humanističke kvalitative, nužne i politički validne za sudjelovanje BiH u mreži evropskih i svjetskih komunikacija. Otuda je ZAVNOBiH podjednako i izvorište i utočište zajedničkog nam bitka, koji samo kao jedinstvo može biti plodonosan za sve naše različitosti.
Evropska demokratska matica zvanično ignorira hegemonizme i uvažava toleranciju na kojoj je i zasnovan projekat ZAVNOBiH-a; podsjećanja radi, pomenimo da zasebno antifašističko vijeće Sandžaka, održano 20. XI 1943, nije preraslo u narodnu skupštinu. Historijska zatemeljenost bosanske državnosti i multietnički karakter BiH bili su značajan argument u odbrani ZAVNOBiH-a od nastojanja da se BiH rasparča i podijeli između Beograda i Zagreba. Pored Odluke o konstituiranju ZAVNOBiH-a u najviše zakonodavno i izvršno tijelo BiH, donesena je i Deklaracija o pravima građana BiH kojom se narodima BiH prvi put u njihovoj povijesti pravno obezbjeđuje i garantira jednakost i ravnopravnost.
Deklaracijom se, između ostalog, garantira: ravnopravnost građana BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; sloboda zbora i dogovora, udruživanja i štampe, lična i imovinska sigurnost, sloboda privatne inicijative u privrednom životu, ravnopravnost žene sa muškarcem… Ideje naznačene u Mrkonjić-Gradu svoju konačnu fizionomiju dobile su na Trećem zasjedanju ZAVNOBIH-a u oslobođenom Sarajevu, aprila 1945. godine, čime je dovršena izgradnja sistema vlasti u BiH. ZAVNOBiH je potom prerastao u Narodnu skupštinu BiH, a Zakonom o narodnoj vladi stvorena je prva Vlada BiH. Prvi Ustav proglašen je 31. XII 1946. godine.
Strategija spašavanja bh. državnosti
Dileme koje su svojedobno nametnute inicijativom da se državnost BiH slavi na dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 21. novembara (prijedlog Sejfudina Tokića), svoje jedino logičko uporište imaju u pretpostavki da bi se tada dan državnosti slavilo u cijeloj BiH. Logika kazuje da je međunarodno priznanje BiH bazirano, prije Referenduma, na osnovu državno-pravnih pretpostavki zatemeljenih ZAVNOBiH-om. Sve drugo je mlađe. Uključujući i onu budalaštinu Sejfudina Tokića da se 25. novembar, kao historijska tvrđava naše državnosti, preimenuje u nekakav dan antifašizma.
Obilježavanje praznika državnosti, kako to čine sve slobodne zemlje, u Bosni i Hercegovini bi trebalo imati paralelnu genezu sa evropejskom standardizacijom demokratskih, humanističkih, ekonomskih i kulturnih tokova. A pošto nisglave nema tih standardizacija, jer je BiH okupirana rezultatima fašizma, proslava Dana državnosti se doima kao – laž. Kakvu tu državnost slavimo, kao nemamo države?! Kad je država okupirana na 76% bh. teritorije! Podijeljena! Uništena! Posramljena!
Ako ikada bude reafirmirana i u život sprovedena Deklaracija o pravima građana BiH iz 1943. godine, tada će, sasvim sigurno, savremena Bosna i Hercegovine imati snagu da se suoči sa svojom plemenitošću. Zbog toga obilježavanje Dana državnosti ima smisla tek kao povod da se otvoreno progovori o uništavanju bh. države i strategiji njenog spašavanja. Sve drugo bilo bi licemjerno.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 27.11.2002.