Sadik Salimović: Knjiga o Srebrenici
Srebrenica nije samo sve što jeste. Ona je i više od onoga po čemu se prepoznaje diljem planete. Srebrenica je mjesto u kome su u miru i prosperitetu živjeli bh. narodi. Tek pastoralna slika Srebrenice u prošlosti, otvara mogućnost uočavanja stravičnih razmjera zločina od 11. jula 1995. godine. Masovne grobnice, kolone izgladnjelih i uplakanih civila – nisu povijesni ambijent ovog grada, kao što se to želi vidjeti. Ljudi čije lubanje i danas pronalaze po šumama oko Srebrenice, čija tijela iskopavaju iz masovnih grobnica, ljudi koji su prognani poslije višegodišnje opsade – to su bili ljudi koji su imali svoje mehke kuće i rodna imanja, široke osmijehe, porodična veselja, multinacionalna kumstva, svadbe, drugarstva… Da bismo u punoj dimenziji razumjeli srebreničku bol, moramo znati nešto o vremenima srebreničke sreće. Jer taj kontraliht zapravo u cijelosti objašnjava šta se u Srebrenici dogodilo. Priča o Srebrenici stoga ne treba da počinje 11. jula. Ona počinje mnogo prije, rečenicom: Bio jednom jedan sretan grad…
Djelo srebreničkog novinara Sadika Salimovića u svojoj prvotnoj nakani ima upravo to, da posvjedoči o vremenima u kojima je Srebrenica živjela životom mira i prosperiteta. Autorova nakana je dobrim dijelom inspirirana i nostalgijom prema nepovratnim vremenima srebreničkog rahatluka, ali i voljom da se za budućnost zavješta knjiga o Srebrenici, kao civlizacijskoj, sociološkoj i kulturološkoj cjelini, koja je samo zločinom mogla biti narušena.
No, uvažavajući autorovu nostalgijsku nakanu, ova će knjiga o Srebrenici imati mnogo širi značaj i upotrebu. Ona upotpunjuje prazninu koja postoji u svjedočanstvu o srebreničkoj tragediji. Napose, takva praznina postoji i u svim svjedočenjima o stradanju BiH. Redovno se zaboravlja, a naša javnost se na to navikava, da je ovo decenijama bila sretna zemlja, u kojoj su tolerancija i razumijevanje činili prirodan redoslijed stvari. Srebrenica je, takođe, bila miran i sretan grad, u kome nikada mujezini nisu smetali zvonima, ni zvona mujezinima. Zlo i mržnja nisu povijesno pravilo ni Bosne, ni Srebrenice. Povijesno pravilo su sloga i razumijevanje. Ali, zlo i mržnja nikada ne bi bili uvezeni u naš spokoj da nisu imali podršku dijela međunarodne zajednice.
Otuda danas postoji kontinuirana medijska potreba da se srebrenička tragedija tumači kao nešto što je uzrokovano tzv. iskonskom mržnjom bh. naroda, a da se naš narod svjesno akceptira kroz slike izgladnjelih i ojađenih civila. Hoće se reći da na tim slikama ličimo na nepismene divljake, za koje se potom podrazumijeva da im se mogao dogoditi progon i pokolj. Ovoj medijskoj i političkoj strategiji, čiji je cilj da se speru razne odgovornosti za srebreničku tragediju, treba se suprotstaviti. Kako? Upravo na način kako to ovom knjigom čini autor Sadik Salimović.
Salimović upravo dokazuje da u Srebrenici nisu živjela nikakva zaraćena plemena, nikakvi izgladnjeli i nepismeni divljaci u prnjama i sa zavežljajima, i da je ta slika, kojom se u Svijetu zlonamjerno ili površno doživljava Srebrenica, zapravo tek posljedica. Salimović dokazuje i da uzrok stradanja nije u samoj Srebrenici, jer kroz mnogobrojna svjedočenja o prošlosti Srebrenice biva očito da u ovom gradu nije postojao nikakav razlog za konflikt. Konflikt je, a evo nam konkretnih dokaza, laž koja je nasilno uvezena s onu stranu Drine. Ne postoje konkretniji dokazi od stotine raznorodnih svjedočenja o duhu mira i prosperita koji je vladao Srebrenicom. To je taj kontraliht kojim je za sve ove godine trebalo, u faktografskom maniru, osvijetliti tragediju Srebrenice, kao posljedicu agresije s vana! Otuda ovu knjigu vrijedi doživljavati kao veoma bitan iskorak u strateškom promišljanju medijskog i dokumentacionog ostavljanja tragova o srebreničkoj tragediji. Dakako, to ne isključuje obavezu da se još više, i multidisciplinarnije, uključimo u bilježenje 11. jula. Ali, uključuje obavezu da kada promišljamo samu tragediju, zapravo promišljamo i šire okolnosti od onih koje se sažimaju u posljedicu.
Knjiga o Srebrenici Sadika Salimovića mogla je, kao i svaka knjiga, biti ispisana i priređena na mnogo načina. Autor je nesebično knjigu otvorio za raznorodna svjedočanstva o životu Srebrenice u prošlosti. Većini autora su svojstveni sujeta i egocentričnost, i zbog toga prijatno iznenađuje činjenica da je Salimović svoju knjigu otvorio i prema koautorstvu: on je jednim dijelom priređivački uvrštavao zanimljive novinarske ili naučno-istraživačke tekstove o Srebrenici. Dakako, mogao je koristiti neke dijelove iz ovih tekstova, navesti izvore, a sve potpisati svojim imenom, što je uobičajena praksa. To dakako ne negira njegovo puno autorstvo u kreiranju, priređivanju i ispisivanju ove knjige. Međutim, u Salimovićevoj koncepciji se krije i svojevrsna poruka. Salimović nije nimalo slučajno otvorio prostor i za druge autore! Zašto? Zato što su u ovoj knjizi o Srebrenici ravnopravno zastupljeni i bošnjački, i srpski, pa i hrvatski autori, ali i značajne i znakovite ličnosti Srebrenice. To dokazuje da je multietnička Srebrenica, i u ovom slučaju, starija i snažnija od trenutnog povijesnog izuzetka.
Ako izuzmemo da bi ova knjiga mogla biti vrijedan dokument svima koji se kod nas i u Svijetu zanimaju za tragedijsko, paradigmatsko značenje Srebrenice, činjenica je da će Salimovićevo djelo biti drag spomenar hiljadama Srebreničana. To su ljudi koji više nigdje osim u sjećanjima ne mogu tražiti smiraj svojim ranjenim dušama. Bole i sjećanja, koliko god bila pastoralna, jer se ta idilična stvarnost izrodila u najveći holokaust nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, sjećanja manje bole od bola u osjećaju da Srebrenica više nikad neće biti onakva kakva je bila. Napose, sjećanja na vrijeme zajedništva i tolerancije mogu biti jedino uporište varljivoj nadi da bi se u budućnosti i Srebrenica mogla vratiti povijesnom pravilu. Salimovićevo djelo upravo nudi jasne dokaze da je jednakopravnost naroda i građana koji su živjeli u Srebrenici nekada činila potencijal ovog privrednog, turističkog i kulturnog centra mikroregije. Salimović posredno dokazuje da naspram aktuelne stvarnosti imamo svjedočanstvo o decenijama, pa i stoljećima, antinacionalističkog i tolerantnog života Srebrenice. Takva svjedočenja mogu poslužiti kao uporište platformi za izgradnju Srebrenice u budućnosti.
Sadik Salimović se odlučio za fleksibilniji priređivački pristup pri selekciji, uvrštavanju i razvrstavanju materijala. U našem kraju, na taj način je svojih pet tomova Tuzlanskog vremeplova priredio tuzlanski hroničar Dragiša Trifković. Njegovi Vremeplovi ne čine jasnu cjelinu, spabirčeni su od kraćih i vrijednih faktografskih priloga o određenom događaju ili ličnosti. On je donosio jedan broj priloga o historijskim događajima, ali je davao mjesto i naoko marginalnim temama. I kod Trifkovića bi se moglo postaviti pitanje svrsishodnosti određenih priloga, koji se na prvi pogled čine suviše jednostavni da bi se našli u jednoj knjizi. Kod Salimovića upravo takvi prilozi, o čika Jusufu iz bioskopa, o ribarima Mustafićima, o lokalnim fudbalerima, i sl. – daju akcenat vjerodostojnosti slike o srebreničkom svakodnevlju. Ti likovi koji nisu nikakve historijske ličnosti, zapravo su arhetipi čaršijske svakodnevnice, i bez njih nije mogla ni srebrenička, kao što ne može ni ma koja druga čaršija.
Salimović je, dakle, imao mogućnost da bez drugih autora ispiše knjigu o Srebrenici, odvajajući poglavljima pojedine tematske cjeline: historija, privreda i ekonomija, kultura, obrazovanje, sport, itd. …Što, dakako, ne znači da u doglednoj budućnosti neće napisati i ovakvu knjigu. Međutim, da je odabrao ovaj strogi publicistički pristup, sasvim je sigurno da bi ostao bez mogućnosti da sadržaj knjige obogati događajima i ljudima koji su činili unutarnji, undergroundski, život Srebrenice.
Salimović je do izvjesne mjere kompilirao ova dva pristupa, budući da je neka poglavlja strogo tematski odredio, kao što je poglavlje Srebrenica kroz vjekove, u kome se daje historiografski presjek prošlosti Srebrenice do vremena iza Drugog svjetskog rata (Interesantan je prilog o Privrednom stanju Srebrenice i okoline u periodu 1906. – 1926.). Takvo je poglavlje i o antifašističkoj historiji Srebrenice, koje je Salimović preuzeo iz zapisa Nade Ostojić. Napose, vremena iza Drugog svjetskog rata čine i najsnažniji period ekonomskog i društvenog razvoja Srebrenice, bliska su nam pamćenju, i stoga se kolažni priređivački pristup njihovom bilježenju čini posve opravdan.
Šta je sve činilo život Srebrenice? Nijedan detalj se ne može uzeti kao ekskluzivno svjedočanstvo, ali se mnoštvo detalja mogu svrstati u šarolik mozaik – srebreničkog života do srebreničke golgote. Brojni su Salimovićevi prilozi o privrednom razvoju grada. On nas podsjeća da je Srebrenica bila svojevrstan privredni gigant, ne u onom smislu kako razumijevamo Zenicu po Željezari, ili Tuzlu po hemijskoj industriji, već po tome što je ovaj grad imao više manjih ekonomskih potencijala, od fabrike betonskih elemenata, preko fabrike akumulatora, pa do tvornice stilskog namještaja. To svjedoči da su ljudi Srebrenice imali smisla i sluha da kreativno osmišljavaju strategiju privrednog razvoja. Da nije tako, Srebrenicu bi tek prepoznavali po rudniku olova i cinka. Nailazimo i na znakovit podatak da je Srebrenicu 2. novembra 1979. posjetio zamjenik sovjetskog premijera Vladimir Novikov. U koju su to još našu bosansku provinciju dolazili ministri jedne od svjetskih velesila? Izuzev ako ta provincija nije nadrasla sebe.
U Salimovićevom djelu postoji znatan broj priloga koji se ne bi mogli svrstati ni pod jednu tematsku cjelinu, jer čine tek faktografski ilustrativ o nekome ili nečemu. Gdje svrstati zapis o bioskopima, kad je to dolazak filma mnogo širi od same kulture?! Filmovi su u to vrijeme određivali sociologiju života, a ne tek obogaćivanje kulturnog života. Ili, zapis o prvom stomatologu? Taj zapis je vrijedan zbog onih što bi da rado vjeruju kako u Srebrenici ni danas nema struje i vodovoda, a kamo li zubara. A Srebrenica je, kao zapisuje Salimović, prvi stacionar dobila još davne 1883. godine. Devet godina nakon Tuzle. U taj mozaični niz detalja o srebreničkoj prošlosti svakako spadaju hroničarski podaci o broju zaposlenih u 1976. godini, o broju stanova u društvenoj svojini, o banji Guber, o Vatrogasnom društvu, izgradnji nove Pošte, robne kuće, Doma kulture, itd, itd.
Naspram priloga koji se mogu svrstati u neku vrstu oficijelne faktografije o Srebrenici, dat je jedan broj priloga o ljudima i događajima. To će biti na poseban način zanimljivo Srebreničanima koji će čitati ovu knjigu, ali za širu javnost i ti nepoznati ljudi i ti nepoznati događaji će biti svjedočanstvo o sadržajnoj vrevi srebreničkog života. To što se poznati revolucionar i književnik Rodoljub Čolaković odmarao u prirodnim ljepotama ovog kraja može biti tek pikantno, ali ljubaznost i zahvalnost sa kojom se u jednom pismu obraća svojim domaćinima, običnim smrtnicima, kazuje o srdačnosti srebreničkih ljudi i plemenitom ambijentu koji je kao sociokulturna činjenica vladao ovim krajem.
Te kad se u Salimovićevom djelu dođe do kulture, onda se da razumjeti punina sa kojom je živjela Srebrenica. Kad se zarovi u kulturnu baštinu Srebrenice, nađu se i sjajni podaci kao što je onaj da je u Srebrenici rođen poznati filozof Juraj Dragišić (1450 – 1520), koji se u evropskim razmjerama pročuo po svojoj teoriji o postojanju metafizičke materije.
Ovaj grad je imao jednu od najboljih amaterskih pozorišnih družina u BiH, koja je čak znala donositi i nagrade sa republičkih festivala. Imao je sadržajan Dom kulture, u čijem sastavu je djelovao i Muzej. Tu se čuvala i prva fotografija Srebrenice iz 1906. godine. Kulturno-umjetničko društvo Vaso Jovanović je decenijama bilo žarište kulturnog života, folklornog i muzičkog amaterizma koji je svojevremeno u Srebrenici imao status cijenjenog društvenog dobra. Dakako, u taj arhipelag kulturne životnosti spadaju i Srebreničke novine, iz čijih izdanja je Sadik Salimović preuzeo i znatan dio građe za ovu knjigu. Vrijedi reći da i mnogo veće sredine od Srebrenice nikada u svojoj povijesti nisu imale lokalno glasilo. Srebreničke novine su po bogatom sadržaju i izuzetnim autorskim prilozima nadmašivale potrebe same Srebrenice. To ukazuje da je Srebrenica posjedovala kritičnu masu intelektualno i kreativno sposobnih ljudi, što objašnjava da je u mnogim segmentima bila ispred dobrog dijela većih općina u BiH. Sredina koja je imala ljude poput Stevana Milivojevića, svestranog stvaraoca, koji je snimio najviše fotosa koji su zastupljeni u ovoj knjizi – mogla je računati da neće živjeti filozofiju palanke. Srebrenica jedna od naših rijetkih sredina koje su uspjele nadrasti usud palanke, i to zato što su se bez straha otvarale prema novim i kreativnim idejama.
Knjiga Sadika Salimovića je najbolji put da upoznamo to drugo lice Srebrenice. U krhkoj nadi da će nam se nekada vratiti. Na žalost, na hiljade Srebreničana su utočište iz bola našli u preseljenišvu u prekookeanske zemlje, nemajući vremena da čekaju dejtonskog sporovoznog čiru da im vrati Srebrenicu.
Jedna rečenica u ovoj knjizi glasi: Mirsad Mustafić sada lovi na rijekama Amerike, sa svojim sinovima. Dok poput Mešinog Ahmeta Šabe lovi ribu, i u smiraju tuđe vode pokušava utopiti vlastiti nemir, Mirsadu Mustafiću se vjerovatno nostalgično vraća duša Srebrenice, koju je Sadik Salimović odslikavao u ovoj knjizi. Ta duša je živa kao fluid koji objedinjuje sve razasute srebreničke sudbine. Ta duša je energija kojoj je u bespuću tragične sudbine potreban put. … I ova knjiga je jedan od puteva ka istom cilju. Ka Srebrenici.
Fatmir Alispahić, književnik