Plamen života o paklu droge
Ona želi živjeti, a ne može, oni mogu živjeti, a ne žele
Šahbaz Osmanović & Plamenka Osmanović
Smrt na krilima droge, pjesme
U prvoj polovini 80-tih godina Tuzla je još bila grad u kome je svako svakoga znao. Otuda smo svi mi, koji smo tada iz djetinjstva dolazili u mladost, znali Plamenku Osmanović. Znali smo je kao i svakog u raji, ali i to da je teško bolesna, da piše pjesme…
Zapravo, prisustvo Plamenkine sudbine u mladalačkoj vrevi bilo je naše prvo suočenje sa životom. Sanjali smo iste sne, krcate energijom, uvjerenjem da život počinje nekad, daleko, a zapravo smo pred sobom imali jedan od naših života koji zgašnjava pod okrutnošću sudbine. Viđali smo se na Telexu, u Partizanu, u Domu, odjeveni u posljednje trzaje ideje djece cvijeća, zvučnici su tutnjali talasima Queena ili Zeppelina, a mi smo pred fajront u tami disco cluba dizali dva prsta, u znak jedinstva sa idejom života.
U tom društvu, koje je težilo sličnostima, a ne snobovskim i inim razlikama, lijepili smo se na ideje Ničea i Frojda, na stepske vukovije Hesea, na fantazme tek rođenog Markesa, mada je teško reći koliko smo od toga uopće razumijevali. Govorili smo o razlikama između naučenog i stečenog iskustva. Među svima nama jedino je Plamenka osjećala život na svojoj koži. Mi smo tek o životu trabunjali. Stoga smo prema njenoj harizmatičnoj pojavi osjećali strahopoštovanje. Ona je bila ta koja se suočava sa smrću, koja osjeti njen dah, koja život gleda iznutra, dok smo mi bili tek egzibicionisti koji su odlazili noću na groblje Trnovac, da se prepadnu mjesečine, tišine i krstova.
Plamenkina pojava pred Telexom ili u holu Partizana za sve nas je bivala događaj, koji budi pogled, magnetira pažnju: lijepa, plavooka, crne kose, sa hipi šeširom, u izlizanom džinsu, sa maramom oko vrata, sa ornamentikom hipija, kao da je iz Formanovog mjuzikla Kosa stigla među nas. Bio je događaj upoznati je, s njom razgovarati, družiti se, jer ste imali osjećaj da tim kontaktom zadirete u svijet nepoznatog, nestečenog iskustva. O njoj se govorilo kao o najboljoj mladoj poetesi Tuzle, podrazumijevalo se da Plamenka piše najbolje stihove, jer život čita iz sebe, mada je malo onih koji su tada imali priliku te stihove vidjeti.
***
Bezmalo dvadeset godina poslije susrest ću se sa njenim ocem Šahbazom, literatom koji je, opet, sa mojom ocem Nijazom činio prve početničke iskorake u književnost, početkom 60-tih godina. Po akšamlučkim predanjima znam da je Tuzla tada živjela životom poezije. U kafanama, na okišenim ponoćnim ulicama, u mahmurne zore, svud gdje bi kročio pjesnički mantil, govorila se poezija, naglas, bučno, u transu, kao da će time Pariz ili Lenjingrad sletjeti na tuzlansku kaldrmu.
Otuda je moj odnos prema ovoj knjizi i prije iščitavanja imao dvostruku intimnu crtu: Šahbaz me podsjetio na vrijeme koje sam upijao sa fotografija, i iz priča, a Plamenka me vratila u sjećanja na godine koje su bile plemenitije i sadržajnije od onih koje će uslijediti nakon njenog odlaska. Nekako baš nakon Plamenkine smrti (1985.) na tuzlansku mladost će nasrnuti jedan nakaradni sistem vrijednosti, skorojevićki i snobovski, u kome će vrijeme hipija, ideologije rock’n’rolla, traganja za duhovnim dosezima, ostati tek kao uspomena da se nekada duhom mladovalo. Plamenka je otišla iz tog renesansnog svijeta, ne dočekavši njegov rasap u brlogu materijalizma, zla i otuđenosti.
***
Početkom 80-tih Tuzla se prvi put susrela sa masovnijom upotrebom lakih droga. Duvalo se u disko-klubovima, na žurkama, po parkovima… Do hašiša i trave se nije lako dolazilo. Uglavnom bi šibice donosili progresivniji studenti iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Tablete su pak bile dostupne svima koji bi da zaplove morem. Bilo je to i vrijeme Artana, Parkopana, Tavora i inih medikamenata koji su uzimani u kombinaciji sa pivom, i Plavom Moravom. No, u Tuzli je tada bilo desetak momaka i djevojaka koji su se nasukali na heroin. Plamenka ih je poznavala, s njima se družila, i bila svjedokom rasapa njihovog životnog smisla.
U svojoj poeziji je to stanje odumiranja života u mladosti dovela u uvjerljivu vezu sa onim što je preživljavala u dodirima sa svojim sve bliskijim krajem. U Plamenkinim pjesmama postoje dvije dominantne dramaturške silnice, koje se isprepliću i nadopunjuju: činjenica da neki mladi ljudi drogom uništavaju dar života, i činjenica da ona čezne za životom kojeg u njoj uništava bolest; s jedne su strane ljudi koji ne shvaćaju vrijednost života, pa ga troše i ubijaju nemilice; s druge je ona, Plamenka, koja u dodiru sa smrću osjeti svu apsurdnost narkomanskog suicida; ona želi živjeti, a ne može, oni mogu živjeti, a neće. To je idejna poruka pjesama Plamenke Osmanović. Ne ulazeći u književno-umjetničku vrijednost tih stihova, i ne pretendirajući da te stihove krunišemo znakovima vrijednosti, činjenica je da o kugi narkomanije nikada niko nije pisao ovako kao Plamenka Osmanović. Da, taj diskurs je određen njezinim tragičnim životom, ali taj diskurs zapravo na dramatskoj razini čini bitan kvalitet u poimanju života kao božanskog dara. Sudar života za kojim ona čezne, i narkomanskog života koji se uništava, čini dramatsku, kontrasnu osu koja podjednako rasvjetljava suprotstavljena polja u poetici Plamenke Osmanović.
***
Poezija njenog oca Šahbaza Osmanovića pokušava da općim karakteristikama, jednostavnim i pitkim jezikom, nesputanom rimom, na momente kozerskom, dovrši ono što je započela Plamenka Osmanović. Otac ima potrebu da stihove o drogi izvuče na nivo općih značenja i poruka, jednostavno shvaćenih, i razumljivo i atraktivno rečenih. Njegova poezija o drogi (i alkoholizmu) može biti značajna kao pokušaj da se ova psihosocijalna oblast pretoči u pjesničku poruku, što svakako doprinosi razumijevanju multidisciplinarnih mogućnosti borbe protiv narkomanije. Ta ocjena važi i za cjelokupan izdavački projekat. Dakle, i poezijom protiv narkomanije.
Preporučujem knjigu za štampanje.
Tuzla, februar 2002.
Fatmir Alispahić, književnik