Članci

Čekajući Providni dan

Pjesnik koji je stanovao u svojim pjesmama

Profesora književnosti Mirzeta Ibrišimovića (Tuzla, 1956) upoznao sam u ljeto 1987, pod krošnjama Edinovog ateljea u Bankerovoj ulici. Naši slučajni susreti kod zajedničkog prijatelja otvarali su nepregledne teme žarnih rasprava o književnosti, kulturi, našem gradu… Unosili smo se parnasovski u te priče, kao da se baš u tom ateljeu, u ovoj balkanskoj provinciji, uzima mjera svijetu kojeg treba izgraditi. Sanjalački.
Palanačke ćudi vremenom zgasnu vatre iskrenosti. Pjesnike života svedu na kafeznu mjeru. Ne može stomak ovog grada da provari lijepu hranu, pa je povraća. Otud se mnogi plemići povuku u odaje zatočenog carstva. Mirzet je tada znao ili osjećao da je varljivo živjeti van sebe. Pogotovo ovdje, u ovoj sudbinskoj ubogosti, gdje se svaki pokušaj pljevljenja bašče doživljava kao agresija na zakone prirode.
Kako se miriti sa patologijom duhovnosti? Sa spoznajom da si rođenjem osuđen na doživotnu robiju da nakanu darivanja ljepote skrivaš kao nakaznost? Mirzet je imao, i zadržao, krutost spram mogućnosti da svoje estetske svjetove i nadzore otvara višim ciljevima. Postoji li išta više od Vrhovnog Ja? Postoji, ali u nekim sretnijim nadzemljima, gdje se dar ne uzvraća bolom. Ovdje je živjeti umjetnost u sebi racionalan odgovor na ubogost sredine; to je valjan ishod i za umjetnika i za njegovo djelo.
Ne znam kako je Mirzet još u ranim godinama dosegao ovaj uvid. U prvi mah ga nisam umio razumjeti. Kako ćeš, bolan, živjeti u književnosti, od književnosti, a da to traje kao tvoj dijalog sa samim sobom? Da ima svrhu? Zar književnost nije zbog čitalaca? Pa i slave, makar lokalne, da te prepoznaju k’o mistika i filozofa, jer polako hodaš cestom, u bradi i s mantijastim mantilom – jer ti si taj koji zna na koliko je šarafa nebo zavrnuto. Ma jok! Mirzet ima veze s književnom estradom koliko i estrada s književnošću! Književnost je njegova intima, i čitalačka, i stvaralačka.
Nisam susreo književnog insana koji je do te mjere u godine zabedemio svoj stvaralački svijet, s tvrdom vjerom da on po prirodi stvari i ne pripada nikome drugom. Znao sam da Mirzet sklada stihove, priče, rasprave… Čudio sam se kako nikada nije osjetio potrebu da svoja djela podijeli (s) drugima. Tim prije što naše književno okruženje, u kritičnoj masi, estradijski živi za druge. Ibretio sam se tom književnom stan(j)u Mirzeta Ibrišimovića, za koga sam znao da postoji, ali ga nikada nisam vidio, kao ni bilo ko drugi. Znatiželja? Da, želio sam još te 1987. vidjeti Mirzetove pjesme. Elegantno je izbjegao mogućnost da mi da pjesme na čitanje, i na raspravu. Nije imao potrebu da s bilo kime dijeli svoj svijet. Strahopoštovanje? Da, osjetio sam strahopoštovanje prema čovjeku koji smisao iznalazi u svijetu književnosti, kao veoma informiran i vrijedan čitalac, a jednako i kao zagonetan autor čija erudicija svjedoči o visokim kriterijima, kakvi nužno određuju i okvire onoga što stvara. Time je demontirana moja znatiželja da zraknem u poetski svijet Mirzeta Ibrišimovića, jer se nad ovozemaljskom čitalačkom strašću nadnijelo ustuknuće pred svetinjom lične kolijevke i molitve. Mirzetov je to život.
Mnogo godina poslije Mirzet će mi reći da je naumio objaviti pjesme. Te pjesme u kojima je, i sa kojima je, svih ovih godina živio, vraćajući im se, ploveći kroz njih kao što se kroz život plovi, rezbareći ih, kao što nam se lica i dlanovi rezbare rasipničkim umijećem vremena.
Pjesme Mirzetove podsjećaju na moja očekivanja. One su bogato višeslojne, višeznačne, zgusnute, jezički filigranirane. A i više od toga: Mirzetova distanciranost od književne dnevnosti omogućila mu je otklon od ovozemaljske ambicije da se bude i da se znači u književnosti. Pjesnik se poput djeteta, nezatočen vremenom, igra sa čarima pojmova, pokreta, dodira. On nije rođen, a davno je umro. Tom distancom od tkiva ambicije, oslobođeno je Pjesnikovo biće u jeziku, i u filozofiji. Otuda se ironija nameće kao jedno od temeljnih zračenja poezije Mirzeta Ibrišimovića.
Upitaćemo se bezbeli – šta je Mirzeta nagnalo da svoje pjesme otvori u koricama ove knjige? Nije bitno.

Fatmir Alispahić

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

April 2001
P U S Č P S N
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
30  

Arhiva

Kategorije