Helena Jost: “Jelena”, ispovijest
Literatura živi u potrebi čitaoca da svoj emotivni i (s)misaoni svijet obogati ili potvrdi iskustvima drugih. Ispovijest Helene Jost nedvojbeno će pronaći utočište među onim slojem čitalačke publike koja ne ljubi teška i mudroslovna pismena, i koja svoj duhovni svijet obogaćuje dramatičnim sudbinama drugih. Ispovijest “Jelena” ima sve predispozicije da bude čitano i voljeno štivo među masovnom publikom koja živi na razmeđnici između literature i sapunice. Međutim, “Jelena”, po svojoj iskrenosti bez računa, više pripada literaturi, nego toj sapundžijskoj i hibridnoj, kvaziemotivnisti, koja se proizvodi s jasnim ciljem, kao i svaki drugi proizvod. “Jelena” nije pisana da bi bila proizvod namijenjen širokim narodnim masama, nije pisana da se dopadne, da se kupi… Ova ispovijest ima sasvim drugi nijet, rijetko svojstven i samoj literaturi. Priča o Jeleni je ispisana više radi samog autora. U vantekstualni kontekst možemo smjestiti volju autorice da svoju ispovijest preda javnosti. Ko zna zbog čega? Možda iz potrebe da svoje tuge i opomene podijeli s drugima. Možda iz potrebe da ostavi svjedočanstvo o svojoj životnoj priči. Možda će neko nekada iz toga nešto naučiti, osjetiti, predvidjeti. Ko zna. Nije ni bitno.
Jelena je žena koje ima. Na hiljade djevojaka sa južnoslavenskih prostora je, poput naše junakinje, krenulo na Zapad u potragu za boljim životom. U Švicarskoj nalazi posao i od zarade pomaže roditelje, brata, sestru. Upoznaje Velju. Upoznaje ljubav. Neuzvraćenu. Veljo je jebivjetar. To samo neiskusna djevojka ne može uočiti. On je njen svjetionik, takav kakav je. Poslije problema svojstvenih harlovima, Veljo bježi na Kosovo. Veljo je Vela, Albanac. U Švicarskoj ostavlja Jelenu, i kćerkicu Elviru, koju u prvi mah nije htio priznati. Veljo se, bre, javlja sa Kosova, i poziva Jelenu da dođe u vilajet orlovih jaja. Kakva bi priča bila da Jelena ćorava ne poleti svome kabadahiji? Kakva bi priča bila da Jelena ne postane žrtva svoje zablude i bezrezervnog davanja. Veljo je mariše, maltretira, ponižava. Veljo traži razvod. Veljo neće Jelenu, a hoće kćerku. Kakva bi priča bila da ne pobjeđuje pravda? Jelena na sudu dobija skrb nad malom Elvirom. Kakva bi priča bila da Jelena i dalje ne ostaje slijepa kod očiju? Veljo je ubjeđuje da ostanu zajedno. Rađa se i druga kćer, Mira. Ali, Veljo hajvan ostaje Veljo hajvan. Potom, Jelena na sve načine pokušava pobjeći sa Kosova. Susreće poznanicu kojoj povjerava svoje muke. Poznanica joj ponudi fiktivni brak s njenim sinom Rudijem. To je jedini način da pobjegne s Kosova. Jelena prihvata ponudu. Upoznaje Rudija. Frcaju simpatije. Vjenčanje. Sreća. Rudi zapada u poslovne probleme. Ali, oni se vole. Rudiju prijeti zatvor. Ali, ona ostaje trudna. Rađa kćerku. Ali, Rudi mora u zatvor. Tri godine sviranja klavira. Jelena opet u paklu. Samohrana majka s troje djece. Kakva bi priča bila da su po Rudijevom izlasku iz zatvora nastupili humanizam i renesansa? Jelena živi u paklu Miljkovićevog proročanstva: “Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”. Zalud blagostanje kad je porodični život pretvoren u vrtlog netrpeljivosti, pa i mržnje. Šta je sljedeće? Rudi upoznaje Berinu, izbjeglicu iz BiH. Bog dao, švalera se. Jelena je ponovo ponižena žena, ali sada ima više iskustva i snage da shvati realnost. Ona želi razvod. Rudi i djeca je mole da to ne čini. Pristaje. Ali, Rudijeva švera Berina ostaje Jeleni kao noćna mora. Kao strah da život uvijek može skrenuti s puta, u bespuće nevolje, tuge i bola.
To je to.
Ubijeđen sam, kao recenzent, da će ovu priču sa zadovoljstvom pročitati: moja tetka Nusreta, moja tajnica Irena, moja rodica Meliha, mamima drugarica teta Sena, komšinica Zećija…
Ko sam ja da im uskratim zadovoljstvo da se sekiraju oko tuđih problema.
Izdavaču preporučujem rukopis za štampanje.
21. mart / ožujak 2001. Fatmir Alispahić