Zašto perspektive intelektualne suradnje pretpostavljamo kao faktor koji bi mogao utjecati na budućnost Bosne i Hercegovine?
Ako se strateški artikulira kvantum istoznačne misaone energije, istoznačne želje, kroz vertikalu naših potencijala – besumnje će doći do kvalitativnih pomaka u procesima rehabilitacije svega što Bosna i Hercegovina u civilizacijskom smislu jeste.
Intelektualna mreža je projektant i projektor demontiranja dekonstruirane Bosne i Hercegovine, njene revitalizacije na pozitivnom povijesnom i kulturološkom naslijeđu, i uključenja u globalnu svjetsku semantiku.
U posljednjoj deceniji 20. stoljeća Bosna je otkrila devijantni identitet svojih nedoraslih demokratskih potencijala. Otkrili smo ogroman kanjon između intelektualnog bosanskog duha i stanovnika ove zemlje čije vizije dopiru tek do ostrašćenog i prostodušog oživljavanja etno-nacionalne sopstvenosti. Spoznali smo golemu razliku između bosanske filozofije i bosanske patologije. Spoznali smo da postoje dvije Bosne, jedna kao ideja, a druga kao stvarnost. Sva sreća pa je stvarnost agregatno stanje koje se prilagođava idejama. Nesreća je što je ideja Bosne godinama udaljena od ljudi čiji individualni i kolektivni prosperitet ovisi od prihvatanja i življenja te ideje.
Jedina mana demokratije je u tome što može omogućiti estradnoj nepismenosti da dođe u poziciju da ugnjetava nesporne vrijednosti.
Naravno, jasno je da su totalitarne okolnosti u prošlosti ove zemlje sprečavale buđenje i razvoj političke svijesti, što je generiralo retardaciju demokratske kulture. Bezmalo pola stoljeća socijalističkog mira stvorilo je u Bosni uvjete za rekapitulaciju povijesnih i kulturoloških znakova identiteta. U tom periodu, a posebno 60-tih i 80-tih godina, Bosna se definira kao jednost, u kojoj se mnoštvo harmonično stapa u civilizacijski profil opstojnosti.
Da li su nam se ipak dogodili i privid i previd?
Koliko je ideja Bosne stasala i opstajala na historijskim i političkim uslovljenostima, a koliko u tome ima, odnosno nema, bosanskih ljudi? Da li su bosanske različitosti bile jedinstvo zbog okolnosti, ili zbog htijenja i međusobne usmjerenosti? Dakako, ova pitanja ne mogu izmijeniti naše čvrsto i na faktima zatemeljeno uvjerenje da su bosanski narodi prosperirali u zajedništvu, toleranciji i dijalogu. To pozitivno povijesno iskustvo čini osnovicu futurističkih projekcija. Jedino što nastojimo uvažiti jeste pretpostavka da su vlasnici Bosne i Hercegovine još uvijek daleko od ideje svoga bitka. Koliko su od te ideje daleko intelektualci, kao snaga koja ideju treba da transponira prema građanima – čini se kao krucijalno pitanje. Tu ne mislimo, naravno, na manje grupe intelektualaca koji su svih ovih godina pokušavali oplemeniti kolektivnu svijest o perspektivama Bosne. Tu mislimo na kvantum intelektualne energije dostatan da zaustavi eroziju Bosne i bosanskoga, i da oživi kazaljke mrtvog časovnika.
Nama ne bi trebale biti znakovite stvari koje poznajemo i oko kojih se slažemo. Valja govoriti o pojavama koje bi mogle spriječiti ili distorzirati širenje i jačanje mreže intelektualne suradnje u Bosni i Hercegovini.
Pokušajmo pretpostaviti te pojave.
Prvo, u Bosni se decenijama odgajala totalitarna uloga intelektualaca. Odgajan je konformizam, snishodiljivost, bojaznost od vlastitog mišljenja. Veći dio intelektualaca dijeli sudbinu politički nepismenog biračkog tijela. Oni nisu mogli ništa promijeniti, jer su učeni da se povinuju okolnostima. Njih dakle, kao i biračko tijelo, valja kultivirati – ka spoznaji svojih prava i obaveza.
Drugo, predratna intelektualna Bosna se raspolovila, ili je zaćutala pod pritiskom trivijalizacije i marginalizacije bosanskog duha. To je ambijent koji je pogodovao renesansi prosječnih vrijednosti. Poznajemo desetine slučajeva uklanjanja sposobnih ljudi. Lobi prosječnih i podobnih danas bodljikavom žicom okružuje mogućnost kvalitativnih promjena.
Treće, bilježimo pojave koje ukazuju da je demokratizacija postala jedan od unosnijih biznisa. Pojavili su se procesi komercijalizacije alternativnih ideja. Uvođenje tržišne, i uz to tajkunske logike u idealistički prostor, isto je što i tumor u ljudskom organizmu. Treba se pribojavati organizacija kojima je formalističko učešće u procesima demokratizacije pokriće za sticanje dobiti. Danas su to organizacije uskih lobija, koji zaziru od širenja fronta pozitivne energije. Kao i među nacionalističkim oligarhijama, i ovdje se stvari događaju na materijalnoj interesnoj razini. Tamo je moneta tzv. nacionalni, a ovdje tzv. demokratski interes.
Četvrto, decenija klaustrofilije proizvela je etno-nacionalne otuđenosti. Uključenje naših dekonstruiranih prostora u mrežu evropskih komunikacija neizvodivo je bez reanimacije kulturnih i ekonomskih veza među nama samima. Sa tih pozicija moguće je graditi dugoročnu strategiju za trajnu reafirmaciju bh. vrijednosti. Koliko intelektualaca danas želi svoj identitet odrediti razlikama u jedinstvu?
Ovih nekoliko otvorenih pitanja nam mogu ukazati na kompleksnost realizacije projekta o kojemu govorimo. Naravno, polazimo od uvjerenja da je spoznavanje slabosti jedini put ka njihovom eliminiranju.
Naš uvaženi filozof Rusmir Mahmutćehajić kaže da je bosanski projekat u samoj jezgri najplemenitije nakane na svijetu, i da je čitava bosanska historija težnja da se ta plemenita nakana, taj projekat, očuva i razvije.
Uvažavajući globalnu svjetsku projekciju humanizacije čovječanstva, mi vjerujemo da ćemo pripadati generaciji koja će doživjeti početak trajne revitalizacije bosanskohercegovačke Bosne i Hercegovine.
Tuzla, 9. III 2000.
Fatmir Alispahić