Ignoriranje povratničke golgote pomaže revitalizaciji nacionalizma
Analiza o terorističkim napadima na bošnjačke povratnike, koju je upravo objavila Bosanskohercegovačka patriotska stranka, potvrđuje krepkost strategije antibosanskih ekstremista i razotkriva slobodarsku šutnju koja se nadvila nad ovom pojavom. Glomazna mašinerija nevladinih organizacija, stvarana s ciljem da puše u jedra demokratskim promjenama, danas je zakovana u zamku političke direktive. Niko im nije naredio da povedu kampanju za ljudska prava bošnjačkih povratnika, pa šute. I ne shvaćaju da time postaju obične ideološke filijale nove vlasti, baš kao što je SDA imala svoje «Preporode», «Merhamete» i sl. Ako je to tako, ko će onda njegovati demokratiju koja nikad nije svršen čin, jer je kvarljiv proces koji se vazda mora držati na oku. Pogotovo u zemlji čija povijest ne bilježi ni po ure zrelog demokratskog ambijenta.
BPS je u svojoj analizi tek preletio preko dnevne štampe; uočeno je toliko terorističkih napada na bošnjačke povratnike da to ravnodušnim može ostaviti samo one čija je ravnodušnost zakupljena. Zašto šute tolike organizacije i pojedinci koji su sebe proglasili borcima za ljudska prava, multietničnost, bosanstvo, itd.? Vrlo su revnosni kad se naredi hajka na mudžahedine iz Bočinje. Ali, bestidno šute o kontinuitetu proganjanja i zastrašivanja bošnjačkih povratnika. Ova činjenica kao malo šta demontira tu obmanu o tzv. alternativi kojoj su usta puna multimultične Bosne, ali tek formalno. Sadržajno, suštinski, ovi «krugovi» nemaju snage bosanstvo braniti kroz borbu za jednaka ljudska prava svih bh. naroda. Strateško terorisanje bošnjačkih povratnika pojava je koja odveć zaslužuje istraživanje, dokumentiranje, reagiranje. Ali razni «komiteti» čak i ne osuđuju ovo terorističko svakodnevlje, a kamo li da, što je normalno, pokrenu istraživanje čiji bi rezultati imali značenje političkog pritiska na apartheidske vlasti slijeva i sdesna. Kakav apartheid, tobejarabi?! Pa to je ova nova vlast koja vlada i u Višegradu, gdje su bile one nacističke orgije nad zatočenim Bošnjacima, i u Kosovom Polju, gdje se kamenuju povratnici, i drugdje, gdje je sve ostalo ubogo isto. Ako bi se istinoljubivo oglasili «komiteti» i «krugovi», razotkrili bi vlastito smeće ispod tepiha.
Neki naši ugledni intelektualci smatraju da još nije vrijeme za stvaranje kritičkog fronta spram nove vlasti. Navodno, vlast je krhka, klimava, pa je ne bi trebalo u povoju ošuriti kritikom. Tako se govorilo i za Izetbegovićevu vlast: nije vakat za kritiku, Aliji je teško, ne jede, ne spava… Dok smo suosjećali s Alijinim slabim apetitom, očvrsnuo je taj bahati koktel od fanatika i pijačara. Danas bi trebalo osjećati sućut prema nategnutoj SDP-Alijansi, koja ne osjeća sućut dok u revanšističkom stampedu otpušta s posla, proganja i denuncira ljude koji misle drukčije. Trebalo bi štititi Mirka&Slavka, koji ni riječ da prozbore u zaštitu bošnjačkih mučenika. I onih deložiranih koji se potucaju po haustorima i podrumima, a čime se hvali ova podanička kvislingarija. Ako već ne suosjećaju s bošnjačkom nejači koja stanuje u strahu od bola, zašto to ne čine iz pragme: ovo su njihovi glasovi, ko će im sutra vjerovati. Lako je izvesti tabelu s brojem napada na bošnjačke povratnike i njoj usporediti broj gluhonijemih «demokratskih institucija». Lako je toj tabeli suprotstaviti tabelu njihovog oglašavanja u raznim, ponekad i bizarnim povodima. Lako je dokazati da je nešto truhlo u ovoj slikovnici koja sebe imenuje Bosnom, a Bosni ni do nokta nije.
Gdje je odgonetka? Ogromne pare slile su se u demokratsku mješinu. To je firma u tuđem vlasništvu, od koje dobro žive razni najamnici. Ko bi sebi zbog istine zlatan hljeb uzimao? Onaj ko plaća, taj i zapovijeda. Bilo je smisleno vjerovati u čestitost demokratske nakane dok smo pokopavali naše nacionaliste. Šta sad? Nacionalizam je popravljivo mrtav; njegov život se hrani patriotskom i humanističkom hipokrizijom nove vlasti. Istrajavanje na ignoranciji golgote bošnjačkih povratnika revitalizira nacionalni politički rakurs. I zbog toga vrijedi kritika. Ako je uopšte moguće prodrijeti do zakupljene svijesti najnovijeg mudrog rukovodstva.
Previše je silna ta vjera u vječnost vlasti da bi bila uvažavana ideja korekcije. Pogotovo što iza ove demokratske diktature bezrezervno stoje OHR i OSCE. Za sprovedbu policijske demokratije zadužena je Privremena izborna komisija u kojoj probrani podanici katul-fermanima sasijecaju svaki oblik drukčijeg, bundžijskog progovora. IMC dovršava posao redukcije i političke instrumentalizacije medijskog prostora. Svezani smo. Dobro nam došao Karađorđe Orvelu.
Otuda je analiza BPS-a konstruktivan incident u našoj osuđenosti.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 27. II 2001.