Mi smo toliko izvrijeđani da ni bol ni ponos više ne osjećamo
U nedjelju se u Tuzli sastala grupa građana da oda poštu Pašagi Mandžiću, jednom od najistaknutijih bh. političara u 20. stoljeću. Povod je bila 30. godišnjica od početka staljinističke hajke na Mandžića, u kojoj će pod optužbom za “muslimanski nacionalizam” stradati i u zatvoru završiti nekoliko časnih građana Tuzle. Mandžićeva “krivica” je bila što se zalagao za bošnjačku ravnopravnost i što je tražio istinu o četničko-partizanskim zločinima nad Bošnjacima. Okrivljen je i zbog kritike negativnih pojava u privredi i društvu.
Danas smo u sličnom ambijentu. Svaki pokušaj progovora o ugroženosti Bošnjaka, bosanstva, BiH – etiketira se kao nacionalizam i marketing SDA. Centar političke moći diktira shvaćanje da o našoj potlačenosti govore oni koji su protiv demokratskih promjena, a da se odanost evropskom putu mjeri šutnjom ili glorifikacijom stvarnosti.
Posljedica takvog shvaćanja ima mnogo. Ilustrativan primjer je naša demokratska i moralna mutavost u kojoj je protekla posjeta predsjednika SRJ Vojislava Koštunice našem glavnom gradu. Izuzev reisa Cerića i jednog udruženja, nije se oglasio niko. Sarajlije nisu osjetile potrebu da iziđu na ulice i podsjete na svoje patnje. Zašto očekivati od Koštunice da osjeti potrebu da se pokloni žrtvama. Njegovu posjetu BiH ni jedan politički ili društveni subjekt nije uslovio izvinjenjem. Lagumdžija “ne osjeća potrebu da mu se bilo ko izvinjava za ono kroz šta smo prošli”. Ako ne postoji antizločinački konsenzus, kakva je duša te saradnje? Računa se da bi se partneri mogli uvrijediti ako im se postave moralni uvjeti za bliskost. Ali, ne računa se da bi se mogli mi uvrijediti ako se od nas traži da pređemo preko vlastitih žrtava, kao da se ništa nije dogodilo. Mi smo toliko izvrijeđani da ni bol ni ponos ne osjećamo. Otud je razumljivo što se olako mlati s našom moralnom otupjelošću. Mi više ništa ne razumijemo. Izuzev onog što nam se prikaže kao stvarnost.
Usporedbe radi valja se prisjetiti nedavne Koštuničine posjete Zagrebu, kada su angažirani dodatni kordoni specijalne policije da prave kineski živi zid između demonstranata i državnog protokola. Hrvati nisu protiv uspostave i normalizacije odnosa sa bivšim agresorom, ali pod uvjetom da proces bude praćen istinom i moralom. Koštunica se ne kani izvinuti za zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj i u BiH, jer očito smatra da je angažman genocidne armade bio opravdan. Hrvati su to prepoznali i stavili do znanja da je besmislena saradnja koja u ime normalizacije odnosa implicira zaborav i poniženje. Bitno je znati da je cijela Hrvatska imala približno žrtava koliko cijelo Sarajevo; da je dvadesetostruko manje podnijela bola i patnje u odnosu na BiH. Ipak, mi ne demonstriramo. Mi smo, bre, osviješteni i kooperativni. Zapravo smo beskičmeni, primitivni i dotučeni. Stidimo se zla koje nam je počinjeno.
SDA se zanimala za žrtve agresije tek u svrhu propagiranja vjere. Jednom građanskom i antifašističkom otporu protiv zla nasilno je nametnula vokabular i simbole nekakvih pustinjskih ratova od prije 1600 godina. Njihovi nasljednici ne prakticiraju ni pustinjsku memoriju. Da li je ikad iko iz usta SDP čuo da bi trebalo tražiti odštetu za 233 hiljade ljudskih duša koje su tlačene u 618 konclogora? Pa ne može čuti ni osudu gotovo svakodnevnih terorističkih napada na bošnjačke povratnike, a kamoli šta više! Toliko košta vlast.
Zašto se neko snebiva kad Aktivna islamska omladina u Bugojnu priredi tribinu “Genocid nad Bošnjacima”. To je njihovo pravo. Neka to učini SDP, Krug 99 ili Forum građana Tuzla, pa da steknu moralno pravo prigovora. Neka govore o 1280 srušenih džamija! Taj film nećemo gledati, čak ni kao sinopsis. U hijerarhiji tzv. novih vrijednosti, opstanak se mjeri starim metrom: na bošnjačkom pitanju samo se može zglajzat’, baš kao i u vrijeme Pašage Mandžića.
Devijantnost ma kojeg sloja stvarnosti, a pogotovo moraliteta, uzrokuje širenje bolesti. Brojne nevladine organizacije imenovane su rotorom promjena. Promjene su se eto dogodile, a NGO slave istu priču. Da li bi opozicioni kritički stav trebalo graditi i prema novoj vlasti? Ili će ovaj mehanizam ostati odan jednoj opciji? Ako se slažemo da je kultura kritike temelj demokratije i progresa, trebalo bi lupu okrenuti prema SDP-Alijansi. Još juče je moralo početi istraživanje kršenja ljudskih prava koja su nakon aprilskih izbora nove vlasti počinile prema političkim neistomišljenicima. Treba preduprijediti mogućnost da nova vlast liči na onu staru. Prije nego počini toliko ružnih stvari pa da beščašćem brani svoj opstanak. Lagumdžija žalosno tvrdi da “revanšizma neće biti”. On, ili ne zna, ili neće da zna.
Pašaga Mandžić je osjetio hristovsku bol koja se u borbi za istinu i slobodu misli može spoznati i danas.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 16. I 2001.