Samir Delibegović Dedić: “Vojnik”, kratki roman
Mladi tuzlanski ljekar Samir Delibegović Dedić svoj život će iscrtavati i u literaturi. Kratki roman “Vojnik” potvrđuje da Dedićevi prethodni pohodi u literaturi nisu bili izletnički, već bivstvujući, sa ozbiljnim namjerama da se još jedan duhovni svijet okalemi u kulturnom biću Tuzle i ove zemlje. Svjedoče o tome Dedićeva ambicija, predanost, požrtvovanost… Pisac je svoga “Vojnika” prvo objavio u engleskom prevodu, s namjerom da svoju, ali i našu – tuzlansku, literaturu – predstavi van granica jezika u kome se živi. To je više od literarne nakane. Riječ je o ambiciji koja bi da jedan literarni svijet oslobodi granica Bosne. Ni jedan tuzlanski pisac nije imao toliko vjere da svoje djelo prevede i prvo štampa na stranom jeziku. Samir Delibegović Dedić je ozbiljna i ambiciozna literarna pojava u Tuzli, što znači da će naredne godine biti označene njegovim prinosima na hastalu ne pretjerano bogate tuzlanske književnosti. Vratimo se “Vojniku”.
“Vojnik” je priča o Bošnjaku, Feridu Maglajliću, koga su bosanske nemilice strpale u tračnice ružne sudbine, i namijenile mu da kao vojnik nacizma bije bitke za tuđinske i uz to beščasne interese. Nije Ferid kriv što Bosna nema Bosne, a ima jal Turske, jal Austrije, jal Endehazije… Njega je, poput otpalog lista, odvelo to što mu je nekakva tuđa država u vlastitoj zemlji uputila poziv da “pristupi slavnom povjerenstvu 15. jula 1943. točno u 6 satu u jutro”. On je nevini zatočenik bosanskog povijesnog usuda. U nacističkim rovovima drugog svjetskog rata Ferid Maglajlić je komad živog mesa, bosanska stoka, hajvan s puškom, biće drugog reda, podbiće, bez imena i domovine, u prostoru i vremenu nazočan jedino zbog obaveza prema toj sili od koje ne može očekivati ni prava ni ravnopravnost.
Feridova poviješću naslijeđena zagubljenost pojačava kontrast njegovog unutarnjeg monologa, reminiscencija, u kojima naspram krvavog blata iskre ružičnjaci tuzlanske Džindić mahale. Feridov ubogi usud traje i nakon poraza nacista. On je izgubljen u stranom svijetu. Jedini smisao pronalazi u ljubavima, krhkim, kratkotrajnim, poražavajućim. Nad tim ljubavnim lomovima, kao jedini čvrst i trajan smisao javlja se domovina, Tuzla, kuća. Ferid je bio neprijateljski vojnik, njegovom zemljom vladaju komunisti, glava se gubi ni za šta… On pristaje na rizik.
Priča koju je Samir Delibegović Dedić uzeo za svoj prvi roman mogla je biti ispisana i drukčije, konvencionalnije. No upravo ovaj postupak, ekspresionističkog, brzopoteznog, krokijevskog nanosa doživljaja jeste ono što pamtljivo izdvaja stil ovog pisca. Taj postupak je, zapravo, srodan ideji djela; temeljitije i opširnije pripovijedanje bi utromilo žeravicu borbe Ferida Maglajlića za duhovnu egzistenciju. Kroz kratke i uskovitlane pasaže, koji se kao cigle slažu u građevinu priče, pisac nas dovodi do nove situacije, nove izgubljenosti, ljubavi, besmisla, a ka konačnom cilju i suočenju s rizičnim, ali jedino smislenim, izborom povratka u Bosnu. Priča je otvorena reminiscencijama, kao uvodom u retrospektivnu pripovijest, a okončava se iza rešetaka tuzlanskog zatvora. Iz ovog pripovjedačkog kruga saznajemo da se život Ferida Maglajlića nastavlja tamo gdje počinje priča.
Doživljaj jezika je osobni ukus svakog čitaoca, ili kritičara, iako postoje konvencije koje su obavezujuće za sve nas. Jedno od opštih pravila je da se teži redukciji i sažimanju, ukoliko pak jezička raspojasanost nije u svjesnoj funkciji stvaranja zadatog ambijenta. Čini se da je pisac “Vojnika” mogao više pažnje posvetiti dotjerivanju jezičkog sloja, posebno u onim čestim situacijama kada glavni lik koristi tzv. velike riječi da iskaže svoje uzburkane osjećaje. Ponekad je to mač s dvije oštrice, jer se osjećaj dovodi do ponora patetike i obesmislenosti. No, ova opaska svakako bitno ne skrnavi literarnu građevinu “Vojnika”.
2. I 2001.
Fatmir Alispahić