Jevreji su uspjeli preskočiti zid šutnje o holokaustu. Gdje smo mi?
Prošla je još jedna godina u kojoj je naše društvo ostalo obnevidjelo za moralnu i patriotsku obavezu izgradnje memorije na žrtve agresije. Nije valjda da nam je potrebna “historijska distanca” pa da upamtimo da su ovdje ubijani ljudi? Ta podvala o distanci u suglasju je sa nakanom da nam se odstrani pamćenje. Udžbenici su već ofarbani obmanom. Nezavisni intelektualci kažu kako “možemo mirno spavati jer će zločinci biti kažnjeni”. Zamislite da je pamćenje nacističkih zločina okončano sudskim procesom u Nirnbergu! Tada ne bi postojali memorijalni centri u Dahau, Buhenvaldu, Mathauzenu ili Aušvicu, da budućnost podsjećaju na 5.500.000 ubijenih Jevreja. Holokaust nad Jevrejima nije samo povijest, već učenje o prepoznavanju zla.
Na prvi pogled se čini da iza sistema memorije o jevrejskom stradanju stoji čovječanstvo. Onoliko koliko je Svijet suodgovoran za stradanje građana BiH, toliko je kriv i za jevrejski holokaust. Evropske sile su znale za logore smrti, ali ih to nije potresalo. Sve do decembra 1942. Saveznici nisu osudili arijevska zvjerstva. Pitanje je da li bi to i tad učinili da nisu uvučeni u rat. Njihovoj časti ne prija svjedočenje o hipokriziji i kukavičluku. Evropa je sve do ranih 70-tih bježala od uspomene na ubijene Jevreje. Žrtve su bile bezimene. Sami Jevreji su izborili instituciju pamćenja i opomene. Za ovih 30-tak godina koliko Jevreji grade memorijalni opservatorij, čovječanstvo je jevrejsku bol prihvatilo kao vlastitu. Suosjećanje je tako intenzivno da moćnima ne smeta što već decenijama izraelski fašisti ubijaju arapsku djecu. Da li je holokaust zloupotrebljen za odbranu izraelskog divljanja – drugo je pitanje.
Postoje najmanje dvije paralele između jevrejskog i bosanskog stradanja: prvo, ljudi su ubijani s ciljem njihovog istrebljenja; drugo, genocid je podržavan nečinjenjem Svijeta. Bitnu razliku čini bestijalnost u mučenju i ubijanju bh. građana. Njemačka industrija smrti je zločine činila mašinski. Interes Evrope je da se makne sve što bi moglo svjedočiti o njenom moralnom ambisu. Jevreji su uspjeli preskočiti zid šutnje: žrtva je ključar njihove budućnosti. Gdje smo mi?
Još u vrijeme rata uspomena na naše žrtve distorzirana je nakanom SDA da stradalništvo koristi za političke ciljeve. Islamski šou SDA izdvajao je muslimane iz bosanskoga, čime su ozvaničene “strane u sukobu” i “jednaka krivica”. SDA je izvrsno pripremila teren “liderima budućnosti” čiji posilni su instruirani da bi pomen žrtve mogao povrijediti povratnike i ugroziti pomirenje. Budućnost BiH je ugrožena upravo forsiranjem zaborava, što je drugo ime za legalizaciju rezultata genocida. Danas o Karadžiću mislimo jedno, a posve drugo o njegovom životnom zlodjelu koje je zaštićeno Ustavom BiH. Bosansko društvo je ukoljenčeno u političku volju tutora za koje je Haški tribunal plafon priče o krvnicima i žrtvama. Zbog toga dosad nije organizirana ni jedna javna rasprava o aspektima obilježavanja uspomene na žrtve agresije.
Kod nas ne postoji institucija koja bi se bavila memorijom stradanja. Koja bi to vlast podržala naše vizentale? Nikada ni u jednom gradu na svijetu nije pobijeno toliko djece kao u Sarajevu. Postoji li mjesto sa njihovim imenima i fotografijama? Gotovo dvije godine zjapi ideja da se napiše nekrološka knjiga o Njima. Koga to zanima?! Gdje je spomenik ubijenim sarajevskim civilima? Gdje je naš bosanski Zid plača na kome bi uklesali imena svih žrtava agresije? Eto, i konkurs za idejno rješenje spomenika za 8.100 poginulih branitelja Sarajeva završen je bezuspješno, jer ni jedno od 13 pristiglih rješenja nije zadovoljilo posvađane ukuse. Memorijalni centar u Potočarima neće imati svrhu ukoliko ne bude dio jedinstvene strategije.
Jedan uvaženi kolega nedavno je pomenuo Tuzlu kao primjer valjanog odnosa prema žrtvama agresije. Tuzla je još 1996. imala besplatno urađene nekrološke knjige o svojim žrtvama. Lijepo je počelo, ali… U novembru 1998. dato je 109.124,00 DEM za hortikulturno uređenje groblja mladih na Slanoj banji (ugovor br. 59-11/98); za te pare su se sva tuzlanska brda mogla pretvoriti u cvijetnjake, pa sad to, kao i neke druge gadosti, država uzaludno istražuje. Već četiri godine ignorira se engleski prevod rukopisa o djeci ubijenoj na Kapiji, za čije štampanje je potrebno nekoliko hiljada maraka. Sitna je to para da bi se šerifi bihuzurili.
U pustinji naše memorije kao oaze svijesti o nevremenu izdvajaju se pojedinačne ili grupne inicijative, koje su ipak daleko od institucionalnog pristupa ovom bitnom pitanju. Sve drugo je uglavnom ubogo zagubljeno u vremenu i prostoru. Ili predato moralnoj i patriotskoj prostituciji.
Treba učiti od Jevreja. Samo tako žrtva koju smo podnijeli neće biti uzaludna.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 28. XII 2000.