Ko je HNS da poruči da neko negdje “ne može i neće vladati”?
Hrvatski narodni sabor je na svojoj sjednici u Tuzli u temelju svojih zaključaka priopćio nekoliko neodbranjivih teza. Prvo, HNS tvrdi da je “pokušaj stvaranja vlasti bez političke volje hrvatskog naroda izravan nasrtaj na ustavno-pravno i državno uređenje BiH”. Slijedom ove glogike ispada da je politička volja u Hrvata validna samo pod krovom HDZ, a da je nepostojeća drugdje. Time Hrvati koji su glasali za druge stranke nisu validni Hrvati i njihov glas se ne može podvesti pod “političku volju hrvatskog naroda”. Hrvatski narodni sabor podrazumijeva da je HDZ ustavna kategorija, čim smatra da bi vlast koja bi se ostvarila bez učešća ove stranke bila protiv Hrvata, ustava, države i čega sve još ne. Drukčija vlast, po njima, jednostavno, nema državne atribute. Oni tvrde da “Hrvati nikada neće moći prihvatiti ni jednu vlast koja je spremna vladati bez podrške cijelog jednog konstitutivnog naroda”. Kakva je to demokracija u kojoj bi jedan narod glasovao za jednu jedinu stranku? Razumni ljudi mogu procijeniti koliko ovi stavovi nemaju doticaja sa demokratskim i legalističkim principima, odnosno koliko promoviraju jedno naciokratsko viđenje države i parlamentarizma.
Drugo, i drastičnije, Hrvatski narodni sabor je odlučio da će svaka drukčija vlast biti “potpuno nelegalna i nelegitimna, pa kao takva ne može i neće vladati na prostorima sa hrvatskom većinom”. Navedeni stav HNS odnosi se na mogućnost da u Parlamentu FBiH bude stvorena parlamentarna većina bez sudjelovanja HDZ. Prevedeno, u BiH nikad ne može doći do promjene vlasti, jer u svakoj vlasti mora sudjelovati HDZ; bez HDZ vlast ne može vladati krajevima sa hrvatskom većinom. Tko je HNS da poruči da neko negdje “ne može i neće vladati”? Ako HNS tako čvrsto stoji iza ove tvrdnje, jasno je da podrazumijeva sredstva kojima bi se spriječilo vršenje vlasti. To naravno nisu demokratska sredstva, jer je demokratska volja de facto odbačena od HNS. To se, valja jasno reći, misli na protuzakonite oblike kojima bi bilo priječeno ostvarivanje legalne i legitimne vlasti kakva će danas ili sutra biti ostvarena ovom ili nekom drugom Alijansom za promjene. HNS time prijeti ustavnom i pravnom poretku u BiH, a blisko iskustvo nas uči da od prijetnje do užasa nema mnogo. To je promocija bezakonja iz kojeg kipti dovoljno terorističke najave da bi se valjalo ozbiljno razmišljati o ishodištu ove zalavantane pavelićevštine. Kada je Slobodan Milošević 1989. poručio da “ni oružane bitke nisu isključene” smatralo se da je to samo retorika pritiska.
Poruka HNS odnosi se na krajeve “sa hrvatskom većinom”, kakvi su danas Stolac, Počitelj i druga mjesta iz kojih su prognani većinski Bošnjaci. Poruka je hajdučka čak i u kontekstu krajeva gdje su Hrvati od vavijek u većini, kao što su Čitluk, Međugorje, itd. Tko to ima pravo prijetiti da se vlast ostvarena demokratskom voljom građana “ne može i neće vršiti” na teritoriji ove države? Znači, MUP FBiH bi u ovim krajevima bio smatran “okupacionom silom”, pa bi silom, jakako oružanom, bio spriječen u vršenju svojih ustavnih obaveza.
Dolazimo do suštine: HNS je poručio da se krajevi sa hrvatskom većinom, prirodnom ili onom koja je ostvarena genocidom, moraju prihvatiti kao konačno vlasništvo jedne političke opcije; svaka promjena, ma koliko bila legalna i legitimna, smatraće se agresijom na koju će se odgovoriti silom.
Autori dokumenata HNS su se potrudili da ove u biti totalitarne i nacistofilijske stavove upakuju u ambalažu tobožnje ustavnosti, demokratičnosti, itd. Svojedobno je to vješto činio i Radovan Karadžić. HNS “iskazuje spremnost da sa drugim narodima u BiH gradi suverenu i neovisnu BiH”, te se čak zalaže i za “potrebu standardiziranja prava svih naroda u regionu”. To je krasno! Vlast HDZ bi u toj plemenitoj nakani mogla da standardizira prava bošnjačkih povratnika na nivo prava kakva Hrvati uživaju u Tuzli, Zenici, Sarajevu. Neka HDZ sprovede “standardizaciju” u onim etnički čišćenim krajevima gdje njihova politika sprovodi apartheid. Bila bi to materijalizacija obećanja da će se “HNS suprotstaviti svakoj politici rušenja BiH kao države tri ravnopravna i konstitutivna naroda”. U kontekstu hb. apartheida HDZ bi se morao prvo suprotstaviti sebi.
Valja reći da je argumentarij Ante Jelavića zasnovan i na izbornim rezultatima koji su ostvareni zahvaljujući protuustavnoj odluci OSCE da uvede višečlane izborne jedinice i rasparča biračko tijelo, odnosno da dobije federalne poslanike koji će zastupati svoje atare. Ovaj list je još u maju uzaludno upozoravao na posljedice koje će proizvesti politika OSCE.
Tuzlanska sjednica Hrvatskog narodnog sabora dosad je najopasnija prijetnja ustavnoj i demokratskoj stabilnosti u FBiH. Ne zaboravimo da je Karadžićeva Republika Srpska začeta po sličnom scenariju, a u našem neznanju da predvidimo krajnji cilj.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 19. XII 2000.