SDP više nema snage da bude opozicija
Izvjesno je da će politička budućnost ovog dijela BiH biti određena postizbornim dogovorom SDP-a i Stranke za BiH. Labava antituđmanovska koalicija u Hrvatskoj imala je više srodnosti nego što će ih imati ove dvije stranke, do jučer ukotvljenje u razlikama. Međunarodni pritisak da se SDA pošalje u mirovinu, a nadasve strast za vlašću, nagoni SDP i SBiH na prefarbavanje svojih stavova ili opredjeljenja. Ove dvije stranke ne kane objašnjavati nekonzistentnost svoje politike, u kojoj se (o)pozicioni status prilagođava interesima a ne principima. Kako bi SBiH i njen lider objasnili javnosti svoju raniju privrženost politici SDA kao antipodu multietničke platforme SDP-a? Kako bi SDP objasnio svojim biračima da koalira sa ljudima koji do dandanas dijele sofru sa kleronacionalistima iz SDA? Koliko fatalna zna biti trampa principa za fotelje kazuje i sudbina nekih pismenih političkih ličnosti koje su pristupajući onomad CD koaliciji kastrirale svoj antinacionalistički kredibilitet. Šta vrijedi provesti godinu-dvije u kaljavoj fotelji ministra za socijalna pitanja, ako je to biljeg od kojeg se ne može oporaviti jedna zdravstvujuća liberalna ideja. Očito je da niko u SDP i SBiH ne razmišlja o posljedicama koje sklepana “alijansa za promjene” može nanijeti njihovoj pojedinačnoj budućnosti. Taj problem je neuočljiv kod SBiH, budući da se ova stranka, nakon halal-motke, etablirala kao pasionirani ljubitelj vlasti. Iako je SDP imao lutkarsku scenu u Alijinom ratnom Predsjedništvu, uspio se iskobeljati iz zagrljaja beščasne povijesti. SDP će teško pravdati podređivanje opozicionih principa feleričnom osvajanju vlasti. Jasno je da bi oslanjanje SDP-a na svoje izborne rezultate od ove stranke činilo tek moćnu opoziciju. Ostanak SDP-a u opoziciji ostavio bi SBiH na ledini svog ranijeg opredjeljenja, u blatu ideološkog savezništva sa bošnjačkim kleronacionalizmom. Drugo, to bi ugrozilo mogućnost da SDP za dvije godine unaprijedi postignute rezultate. Zašto?
Nakon vaskrsnuća SDS-a i HDZ-a, podržanih međunarodnim izbornim inžinjeringom, teško da bi Bošnjaci u tolikoj mjeri pristali da samo oni budu lučonoše promjena. Isuviše zaudara to jednostrano “glasanje za promjene” da bi se vjerovalo u časnost konačnog ishoda. Drugo, u SDP-u su mnogo prije općih izbora bili iscrtani kadrovski grafikoni, što je proizvelo lobističke klanove, unutarnja neprijateljstva i pukotine; o borbi za ostvarenje ideje socijalne demokratije malo je ko razmišljao u toj gužvi koja se napravila oko manjka fotelja. SDP je sam sebe osudio na larpurlartizam vlasti. Posljedica je to kadrovskih “osvježenja”, ideološke imigracije, što je degradiralo prvoborce koji su stranku održali u životu u najtežim inkvizicijskim vremenima. Jednostavno rečeno: SDP više nema snage da bude opozicija.
Šta “alijansa za promjene” može dobrog donijeti ovom multietničkom dijelu BiH, izuzev što će razvlastiti SDA? Sedam ciljeva koje je SDP postavio u platformi buduće alijanse ne razlikuju se ni po čemu od onoga što zagovara SDA: ima tu i demokratije, i povratka, i ekonomskog oporavka, a i drugih frazerlema. Čini se da je jedina razlika u tome što će ovu platformu zastupati stranke sa stvarnom ili ikebanskom multietničnošću. To je značajan korak ka reafirmaciji bosanskog magnetizma koji je deset godina bio odstranjen iz bošnjačkih nacionalnih interesa. Guranje Bošnjaka u tripartitnu separatističku logiku legitimiziralo je s&h hegemonizam, te osakatilo Bošnjake za temeljni nacionalni cilj: cjelovitu BiH kakva je ostvariva samo sa multietničkom vlašću. Za deset godina u nepovrat je survano stotine hiljada sudbina. Multietnička alijansa nema šta promijeniti u svemu što je nepovratno izgubljeno. Tek bi mogla postaviti dugoročnu strategiju za revitalizaciju bosanskoga. Ali od toga nema ništa dokle god SDP miješa rogove u vreći: “dosljednu provedbu Dejtonskog sporazuma u cjelini” sa “dosljednom i efikasnom provedbom Odluke o konstitutivnosti”; dokle god se ne uspostavi odlučan kritički stav spram sumnjive međunarodne politike prema vitalitetu srpske i hrvatske hegemonije u BiH, utemeljene na rezultatima genocida; dokle god se bošnjačka žrtva ne institucionalizira na značenje holokausta koji se, kao i “Dnevnik Ane Frank”, tiče svakog Evropljanina… Pa čak i dogovoreno koaliranje SDP-a i SBiH sa DNZ-om Fikreta Abdića nosi nužnost otvorenog progovora o bošnjačkom građanskom ratu.
Može li “alijansa za promjene” po(d)nijeti teret patriotske iskrenosti, otvorenosti i pameti? Parole su jedno, a naša samrtnička stvarnost – sasma drugo. Promjene su neizvodljive bez otvaranja fronta protiv svoje historije bolesti. Sintetički privid demokratije ne bi imao ni značenja ni značaja. Kao što ga nema ni u današnjoj Srbiji đenerala Draže.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 28. XI 2000.