Hrvati su 1991. bili većina na 16,60 odsto bh. teritorije
Hrvatski narodni sabor Ante Jelavića izdanak je antibosanskog političkog ambijenta kakvog su pet dejtonskih godina tolerirali predstavnici međunarodne zajednice. Njihove reakcije na Holbrukovu izjavu o zabrani SDS-a zapravo svjedoče o odgovornosti za vitalnost apartheidskog HDZ-a. Oni brane SDS od Holbruka i Međunarodne krizne grupe, tvrdeći da ne postoje razlozi za zabranu ove Stranke. Brane i favoriziranog Mladena Ivanića koji je u Beogradu rekao da bi “Republika Srpska mogla zatražiti nezavisnost”. Po Olegu Milišiću, portparolu OHR-a, “tome ne treba davati previše težine jer se radi o izbornoj retorici”. Da li bi se baš “izbornom retorikom” tumačilo eventualno zagovaranje bošnjačkog suvereniteta na 51,85 odsto bh. teritorije na kojoj su Bošnjaci, po popisu iz 1991, činili većinu?! U reakcijama se čulo i da “političarima u RS konačno treba biti jasno da bez Dejtona nema ni Republike Srpske”. Postojanje srpskog entiteta nije uvjetovano potpisom, već provedbom Dejtonskog saporazuma. Bosansko vođstvo je pristalo na kompromis ali pod uvjetom da se sprovede potpisano. Već godinu dana nakon parafa, desetini hiljada prognanih Bošnjaka bilo je jasno da je anex 7 mrtvo slovo na papiru. Štedeći dragocjene godine svog života, nepovratno su otišli u prekookeanske zemlje, kao jedini ljudi koji su bez problema dobijali useljeničke vize. Kod s&h separatista to je generiralo uvjerenje da će osvojene teritorije za vavijek ostati etnonacionalne, što barem dosad nije ničim demantirano. Petogodišnjim dokrajčivanjem bosanskoga, kao i sumnjivim izmjenama izbornih Pravila i propisa, ohrabren je separatizam na okupiranim dijelovima BiH, odakle je “odluka o konstitutivnosti” udaljena kao kraj kosmosa. Ivanić najavljuje otcjepljenje Republike Srpske, naslanjajući se na novu misiju po zlu znanog lorda Ovena, koji zagovara da bi neovisnost Kosova trebalo kompenzirati neovisnošću Republike Srpske. Jelavićevi Hrvati traže kruha preko pogače, ali im ne pada ni nakraj pameti da svoj “neupitan i neotuđiv suverenitet” ograniče na 16,60 odsto bh. teritorije (8500 km2) na kojoj su do 1992. činili većinu. Ovaj procenat je agresijom Tuđmanove Hrvatske na BiH uvećan za nekih desetak odsto, uglavnom za područja na kojima su Bošnjaci činili većinu, a u koja se ni dan danas ne mogu vratiti. Antidejtonski pohod jelavićevaca dosad je najžešći šamar međunarodnoj politici u BiH, koja posluje po istom principu po kakvom je godinama uvažavala Radovana Karadžića. Na prvi pogled to je kukavičko povinovanje političkoj agresivnosti, ali sudeći po rezultatima, to je sudjelovanje u ostvarivanju separatističkih s&h ciljeva. Da su lordovi 1992. u Karadžiću i Bobanu vidjeli separatiste i kriminalce danas ne bi imali njihove vrlo vitalne etnonacionalne tvrđave. Da OHR i OSCE u Ivaniću ili Jelaviću prepoznaju njihove političke očeve, spriječili bi dalju disoluciju BiH. Suviše je nenormalna ta smotana sprtljanost međunarodnih faktora u BiH da bi je smatrali slučajnom.
Motivi Hrvatskog narodnog sabora smiješni su i neodrživi. Lider ovog šamaroida obilazi gradove s bošnjačkom većinom i urla o “hrvatskoj neravnopravnosti”. Hrvatima u Zenici poručuje da ne treba da se plaše, ali ne kaže čega. U Tuzli im poručuje da “nemaju svoju općinu, niti ravnopravnost”, ali ne kaže da je baš u ovom gradu jednom Bošnjaku bagerima porušena kuća kako bi se u samom centru sagradio ogroman Katolički školski centar; ne kaže ni da u Tuzli ima više hrvatskih direktora nego što procentualno ima Hrvata. Od toga Bošnjaci u Stocu ili Čapljini nemaju amabaš ništa. Čak ni Hrvati iz alternative ne govore kako bi ravnopravnost Bošnjaka u Hercegovini valjalo reafirmirati na nivo ravnopravnosti Hrvata u ovom dijelu Bosne. O izočnoj nazočnosti kardinala Puljića da i ne govorimo. Naoko podijeljeno kroatstvo u BiH jedinstveno je u ignoranciji od ustaštva obespravljenih Bošnjaka. Zašto bi netko drugi brinuo o tome kad sami Bošnjaci hodaju dunjalukom k’o kokoši po Agrokomercu. Cap! I sam bošnjački vođa usrećen je pohvalama koje mu je podario Holbruk. Zašto ga ne bi hvalio kad je pristao na sve što je od njega traženo?! Tradicija naše beskičmenosti nastavlja se preko favorita budućnosti koji zarad bosanskog privida ignoriraju onih paradigmatskih 30.000 Bošnjaka pod šatorima.
Po logičnom dramaturškom slijedu, onda se pojavi bivši oficir JNA da kaže kako to nije dovoljno, kako treba još, i još, i još, do iznemoglosti i besmisla. A zašto? Pa zato što budalastom pričom o ugroženosti Hrvata “u Federaciji sa muslimanskom (!) dominacijom (?)” zapravo brani nacistički apartheid u okupiranim dijelovima BiH. Kao što se “Hrvatska branila na Drini”, tako se danas “Herceg-Bosna” brani ovdje, gdje Hrvati i bez Jelavića uživaju prirodnu ravnopravnost.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 07. XI 2000.