U ime slobode stvoreni su oblici anarhije
U nedjelju je u Tuzli sahranjen Đani Perčić (29), a u Vranduku Salim Fetić (21). Perčić je ubijen iz pištolja, na tuzlanskoj Kapiji. Fetić je ubijen ubodom noža u srce, ispred jedne zeničke videoteke. I jednom i drugom ubistvu prethodilo je iživljavanje nad pronađenom žrtvom. Đaniju i Salimu su oduzeti životi jer su branili svoje pravo na dostojanstvo. Ubice nisu mogle otrpjeti da se neko suprotstavlja privatnom zakonu nasilja. Onaj ko se ne da tlačiti, ili će biti temeljitije pretučen, ili ubijen. Tako je danas u ovom dijelu Bosne.
Iako su se u Tuzli i minulih godina događala ubistva iz oholosti, tek ovo posljednje je pokrenulo društvenu reakciju: održane su mirne demonstracije mladih, te vanredne sjednice općinskog i kantonalnog parlamenta. Kroz medijske i čaršijske reakcije izrečena je i sakupljena zastrašujuća količina priča o nasilju. Danima su se prepričavale scene nasilja, na ulici, u saobraćaju, u ugostiteljskim objektima, pred školama, a našta manekenska policija ne smije da reagira.
Na vanrednim sjednicama lokalnih parlamenata uočena je moralna i profesionalna trulež u organima bezbjednosti. Na vrlo konkretna pitanja poslanika o mafiji, reketu, nasilnicima…, ministar Policije je odgovore skrenuo u obrazovnu strukturu policajaca, tražeći opravdanja u nestručnosti. Kao da je za fizički otpor nasilnicima policajcu potrebna visoka stručna sprema?! Napose, ministru nisu smetali bravari i tesari u policiji kad je naredio da se specijalna jedinica obračuna sa trudnicama i djecom u prognaničkom naselju Bare. Ministar je iskreno priznao nemoć rekavši da mu nekakav inspektor prijeti ubistvom a da on nema mogućnosti da se zaštiti. Strah cijelog grada podredio je svome jadu. – Šta radi u toj fotelji ako ne može zaštititi sebe, a kamoli građane? – čulo se iz novinarskih redova. U tom neozbiljnom izvještaju, koji je više ličio na “Monty Pythona” nego na zbilju, jedna je teza djelovala suvislo: limiti koje našoj Policiji postavlja IPTF. U dogledno vrijeme valjalo bi pod otvorenu kritičku lupu staviti opravdanost tih limita, budući da djeluju kao uzročnici eskalacije nasilja. U ime slobode, stvoreni su oblici anarhije. Ako policija ne smije upotrijebiti silu, pritvoriti izgrednika i sl., to generira uvjerenje nasilnika da mogu činiti što im je volja. To generira i indolentnost policije koja za svoje nečinjenje ima opravdanje u okolnostima koje diktira IPTF. O ulozi IPTF-a valjalo bi govoriti i sa stanovišta hipotetičnih sumnji da se u ovom dijelu Bosne, manirom specijalnog rata, odgaja i podržava ambijent agresivnosti i nesigurnosti, kako bi se još više ljudi odlučilo na odlazak u prekookeanske zemlje. Tokom tuzlanskih protesta čulo se da mladi napuštaju zemlju i zbog osjećanja nesigurnosti. Prema pouzdanim informacijama samo na ovih 24 odsto bh. teritorije IPTF trenira strogoću i od policije pravi birokratizirane uhljupe.
Erih Fromm smatra da problem kolektivnog mentalnog zdravlja ovisi od mogućnosti društva da udovolji osnovnim potrebama egzistencije; on patologiju definira kao sposobnost prilagodbe društva i individue. Naše društvo je od izranjavanosti oboljelo. Jedva da mu se naziru konture, više kao sjećanje, nego kao stvarnost. Jedina uobličena sila su energoni nasilja i pljačke. U bosanskoj pometnji, to je zaraza od koje oboljevaju naše nade i alternative. Bez revitalizacije bosanskoga nemoguće je ustoličiti sistem vrijednosti koji bi se mogao oduprijeti najezdi crnih strasti. Pa i kad bi se to desilo, decenijama bi nosili i liječili breme kriminalnog sistema vrijednosti kojim su inficirane mnoge generacije. Estetika nasilja (odijevanje, ponašanje, ambicije) dominantan je trend ne samo među školskom omladinom, već i među odraslima.
Studenti Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Zlatan Hozić i Samir Ibrišimović napisali su zanimljiv seminarski rad na temu “Nasilje u (srednjim) školama”. Po njihovom ispitivanju 58% učenika je doživjelo oblike nasilja; 61% ispitanih tvrdi da u njihovoj školi ima fizičkog zlostavljanja; 32% da su u školi prisutne razne vrste droge; jedan broj ispitanika je potvrdio da u školama postoje slučajevi seksualnog zlostavljanja, kao i da svoju školu ne smatraju sigurnom ustanovom. Autori u rezimeu kažu “da se zatvaranjem očiju pred stvarnošću daje mogućnost da nekažnjeni sitni prestupnici postanu pravi kriminalci”.
Uprkos odlučnom glasu javnosti protiv nasilja, u Tuzli je, kažu, u subotu grupa nasilnika oćejfila orgijajući u jednom sastajalištu mladih: razbijali su pivske flaše o glavu nekog mladića. Nečijeg sina. Sutradan su sahranjeni Đani i Salim.
Bilo je lijepo vjerovati u mir. Ovo je rat u kome bosansko društvo, tuđom voljom, nastavlja svoju borbu za opstanak.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 31. X 2000.