Za zdravo bosansko društvo valja se boriti idejom Bosne
U subotu je kroz kišno i dremljivo Sarajevo protutnjao olinjali “ford” na kome se vijorila zastava Islamske zajednice. Na semaforima zastava grohne, a iz kola izviri mortus pijan vozač i počne urlati na vozače i prolaznike: Tekbir! Allahuekber! Tekbir! Živio Alija! Ovaj nesretnik koji islam hrani alkoholom proizvod je kleronacionalističke politike koja je trivijalizirala svetosti bošnjačko-muslimanskog bića. Nema bitne razlike između njegovog uriniranja vjere i ustaške blasfemije katoličanstva u srednjoj Bosni i u Hercegovini. Bosanski Srbi odveć žive bradato pravoslavlje. Kao što se ulema nikada nije ogradila od mitraljeskog proslavljanja Bajrama, tako ni Vrhbosna ne vidi ničeg lošeg u izgradnji soliterskih križeva koji služe ćeranju inata. Ta frustracija potiče iz komunističkog doziranja vjere. Sakralne tvornice koje tove religiju za ishranu etnonacionalne politike opakije od komunizma ugrožavaju vjeru; odnos prema Bogu nasilno je sveden na navijačke strasti. Religija je okupirana od etnovlasti, zašta su krivi poglavari u sve tri bh. konfesije, kojima je uručeno da svjetovno budu prisutniji nego što je normalno. Bježanje vjere iz vjerskih okvira dovodi do njene trivijalizacije. Ona postaje formalna a ne suštinska bitnost, čime se društvo sakati za kičmu svoje ljudskosti.
Nikada se naše društvo nije nalazilo u stanju takvog raspadanja i truljenja kao danas. Stranice crnih hronika samo su pipak na vrhu piramide unutarnjeg zla. Narodni mudraci se voze limuzinama i kroz zatamnjena stakla gledaju svijet. Njih ne dotiču muke običnih smrtnika koji se provlače kroz orwelovski život, gdje nasilje i bahatost bivaju jezik komunikacije. Ljudi su poput pustinjskog pijeska čije oblike stvara vjetar. Stvarnost se time razmnožava. Religija razvrata još nema protuserum za pokretanje kazaljki u smijeru vremena. Čak i kad bi dobili promjenu koja bi ustoličila ideologiju vrline prošle bi godine dok bi iskorijenili virus omamljujuće izgubljenosti.
Bolest bosanskog društva začeta je pronevjerom povijesnog pravila zajedničkog življenja, kondomizacijom zdravog naslijeđa, te despotizacijom vlasti. Alternativa bi trebala imati suprotno značenje. Zastane dah kad čovjek uoči slične obrasce. Etnonacionalna trivijalizacija Bošnjaka, Srba i Hrvata ovamo se pretače u sterilizaciju posebnosti. Jasne su interkulturalne vrijednosti našeg zajedništva, ali one proizilaze iz onoga što temeljno jesmo. Nema iskrenog odnosa prema BiH bez uvažavanja njenih tvornih identiteta. Nekritičko insistiranje na zajedništvu a protiv posebnosti stvorilo bi dodatnu frustraciju i opet nas udaljilo od zdrave definicije bitka. Opet bi se našli u anarhičnom procjepu ničega. Napose, ta sterilnost odgovara ideologiji globalizacije koja se kod nas prihvata hvalospjevno. Vizija Bosne time liči na internet, hamburger i čips. Usto, nespokojem zrače sive informacije o “100 dana vladavine”. Pravo je čudo kako su se za tako kratko vrijeme uvezali talovi i procenti. Bilo bi tužno da se građani osvjedoče da promjene suštinski ne mijenjaju odgovornost vlasti prema društvu. Dva su faktora koja mogu uticati na to: međunarodna zajednica nekritički podržava odabranu političku opciju; ta opcija u nekritičkoj podršci sebi dopušta komotnost, što dovodi do njenog moralnog urušavanja. Etnovlast je uvijek imala nacionalne i građanske alternative, dok favorizirana alternativa nema alternativu, a time ni strah od odgovornosti.
Ovaj za Bosnu ubitačni formalizam mogao bi produbiti stanje zagubljenosti društvenih ciljeva. Bosna ne može ozdraviti uz pomoć kompjutora, ulja za kosu i inih simbola globalizacije. Njoj je potrebno unutarnje suočenje s vlastitim vrijednostima, što bi kroz odgovornost prema identitetu stvaralo bosanskohercegovačku viziju budućnosti. Dokle god se unutarnje političke vizije budu bazirale na srbijanskoj, hrvatskoj i arapskoj hegemoniji, ili s druge strane, dokle god budu ličile na našu globalizacijsku državnu zastavu – to neće biti mjera za vjeru u vrijednost domovine. A bez te vjere nema ni stvaranja futurističkog i uljuđenog društvenog ambijenta. Čovjek jeste globoid, ali mora znati gdje mu je kuća.
U našoj zemlji postoji politička volja koja bi mogla sprovesti viziju revitalizacije bosanskog društva. Ta vizija se lomi u dodiru s pričom o neminovnosti jevrejskog istrebljenja u Drugom svjetskom ratu, čiji dramaturški obrazac odgovara bošnjačkom stradalništvu. Svijet nepopravljivo srlja u repriziranje povijesti, što proizilazi iz neprincipijelnosti. Jučer Milošević, danas Koštunica…
Za ideju zdravog bosanskog društva valja se boriti idejom Bosne. Uprkos tome što bi se u novembru, ulicama olimpijskog Sarajeva, moglo zavijoriti prase na ražnju. …Iz istog olinjalog “forda”.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 10.X 2000.