Da li je moguće graditi budućnost na rezultatima genocida?
Alternativno ministarsko vijeće BiH osudilo je inicijativu o promjeni Dejtonskog sporazuma. Lider ovog političkog teatra Sejfudin Tokić prethodno je izjavio da “svi ekstremisti iz FBiH u eliminaciji Dodika vide šansu za uvođenje protektorata u RS”. Ekstremisti bi bili svi oni koji uočavaju da Dodik istrajava ne aparthejdskom ambijentu u RS. Oni, kaže Tokić, “pokušavaju satanizirati premijera Dodika”, što je biva neutemeljeno jer su “Dodik i Lagumdžija proglašeni liderima budućnosti BiH”. Očito je da demokratska alternativa u Dodiku vidi svog političkog partnera. Dakako, nisu krivi oni, već međunarodni faktori koji instaliraju snage betoniranja, upakovane u socijaldemokratsku ambalažu. Visoki predstavnik se ljuti zbog “neodgovornosti bosanskih političara koji lažu i zbunjuju narod”. Biće da je alternativa privrženija ideji BiH. Petrič kaže da “ni jedna zemlja u svijetu neće prihvatiti entitetske simbole”. Pa dobro, neće zemlja, ali hoće socijaldemokrati, Tokić i Dodik, kojima je Dejtonski sporazum potaman. Čak i hrvatski predsjednik Stipe Mesić smatra da “nadgradnjom Dejtona treba ojačati centralne vlasti BiH, jer se entiteti ne bi smjeli vladati kao države”. Ali, “ministri” iz alternative misle drukčije: “Budućnost BiH se ne može graditi na novim pregovorima i sporazumima”. Budućnost, dakle, treba graditi na uvažavanju rezultata genocida čiji se besmisao sažima u imenu i postojanju Republike Srpske. Može li iko demantirati činjenicu da taj srpski entitet nema nikakvog povijesnog, nacionalnog, kulturološkog uporišta? Ili: da je nastao kao sraman rezultat beskičmenog stanja međunarodne zajednice koja je priznavanjem genocidne okupacije degradirala svoj antifašistički i antigenocidni kredibilitet? Zašto demokratska alternativa šuti? Pa zato što je njihov centralni komitet u tvrđavama ovog feleričnog Svijeta, koji je odvajkada moralom glancao cipele a lihvarijama mozak. Pretendenti na vlast odveć se bave hvatanjem ritma u kolu koje diktira uspavanka iz politbiroa. Njihovo je da poput infantilnog papagaja krekeću sveta slova nove bosanske religije. “Kritičko mišljenje je uvjet za prosperitet” – poručuju intelektualci okupljeni oko Foruma “Bosna”. U politici je danas drukčije: kritičko mišljenje je uvjet za zglajznuće. Otuda je razumljivo slijepo podržavanje aparthejdskog Dejtonskog sporazuma od lidera naše budućnosti; čak i danas kad je dejtonska podjela prevaziđena Odlukom o konstitutivnosti sva tri naroda u BiH. Kako se Republika Srpska može zvati “srpska” kad je jednakopravno i bošnjačka i hrvatska? To je isto kao kad bi se Federacija BiH zvala “federacija hrvatska”. Kao što u RS dvoglavi grbovi ne predstavljaju druga dva suvlasnika entiteta, tako ni u Federaciji mnogošta ne predstavlja ravnopravan srpski narod. Odluka o konstitutivnosti ne može natrag, iz budućnosti; samo je može stići nadgrađeni Dejtonski sporazum po kome se više ništa ne bi moglo smatrati nacistoidnom tvorevinom. Dejtonska podjela BiH je neodrživa, besmislena, neutemeljena. Njeno održavanje na aparatima moguće je pravdati samo nakanom betoniranja podjele BiH na dva dijela, odakle bi vremenom ispario bošnjački konstituent. Politička iskrenost nužno se mjeri opredjeljenjem za redefiniranje Dejtonskog sporazuma, čiji domet je isključivo pacifistički. Blagodareći što su Tuđman i Milošević renesansno mrtvi, i što ne postoji mogućnost otkopavanja ratnih sjekira u BiH, dejtonski smisao je iscrpljen. Dejton, kakvog brani Tokić, nema snagu da od BiH napravi civiliziranu i prosperitetnu državu; ustavni etnonacionalizam izvor je stalnih tenzija, političkog prostakluka i retardacije; to zemlji priječi mogućnost da nadraste nacionalne podjele i stigne do otvorenog građanskog društva.
Posljednji predijelog Harisa Silajdžića/SBiH za reviziju Dejtonskog sporazuma je pametan, i usamljen. Jedan član Silajdžićeve Stranke potpisuje lament nad tužnom sudbinom dobrih prijedloga svog šefa. Nije mu jasno zašto ga niko ne podržava. Najmanje su dva odgovora. Silajdžić je obilježena povijesna ličnost iz izetbegovićevske bošnjačke oligarhije; jedan od kreatora Dejtona; politikus koji je imperativ bošnjačke alternative podredio fotelji, džipu i šoferu. Pomenuti prijedlog nosi logotip njegove političke prošlosti. Drugo, više je nego očita njegova strast za povijesnim značajem. Ko poznaje ovu zemlju znao bi da se u multinacionalnoj BiH ne može pojaviti nacionalni reformator kojemu ćemo svi poslije praviti spomenik i slaviti rođendan. Iskrenost prema ponuđenom prijedlogu očituje se kroz Silajdžićevo soliranje. Zar ne bi bilo mudrije da je mnogim drugim strankama i organizacijama inkognito ponudio da zajednički istupe s prijedlogom regionalizacije BiH? Zajednički prijedlog bio bi jači od ovog koji je sveden na predizborni stranački marketing. Šteta.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 03.X 2000.