Kako zaštititi zločince iz svoga naroda? Abolicijom njegovih ubica
Ante Jelavić, član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZBiH, nije demantirao medije koji su prenijeli njegovu s logikom posvađanu izjavu datu na komemorativnom skupu u Grabovici gdje je služena sveta misa u spomen na 32 civila, Hrvata, koje su ubili bošnjački nacisti.
On “poziva bošnjačku stranu da, bez međunarodnih predstavnika, zajednički naprave iskorak ka pomirenju dva naroda”. Ova rečenica bi se dala razobličiti tomovima dokaza o bošnjačkoj čežnji za pomirenjem, koja istrajava uprkos povratničkim poniženjima u Stocu, Čapljini, Mostaru… Rusmir Mahmutćehajić u svom stolačkom smrtopisu svjedoči da “bošnjački povratnici žive u uvjetima aparthejda; žive bez struje i vode; nemaju pristup u Dom zdravlja; djeca imaju odvojeni dio škole; niko nije vraćen na posao; na mjestu porušenih džamija su smetljišta i parkinzi”, itd. Bošnjačka djeca više razrede škole pohađaju u privatnim kućama; u tim pokrpljenim ruševinama je i improvizirani “dom zdravlja”. Šta bi ovi mučenici rekli kad bi im Jelavić ponudio da “naprave zajednički iskorak ka pomirenju”?! Pa njihovo isposništvo odveć je mitska dimenzija odanosti ideji pomirenja, zajedništva, biblijske i kur’anske ljubavi i odanosti Bogu! Te isposnike, čije modrice na duši cjeliva alhemija ognjišta i djedovine, nije potrebno pozivati na pomirenje. Oni su pomireni i s Bogom i sa Hrvatima. Nadrasli su bol i načinili divovski korak ka pobratimstvu, time što trpećivo čekaju da izhlapi hrvatska opijenost glupošću i na®cizmom.
Jelavićeva izjava bi imala smisla kad bi pozvao Hrvate na pomirenje. Pa i na izvinjenje, onako kako je to u ime Bošnjaka učinio Izetbegović. Poziv Bošnjacima implicira da Hrvati jedva čekaju pomirenje. Vidjelo se na utakmici Velež – Zrinjski. Jelavić tada nije našao za shodno da zaštiti hrvatstvo od erupcije nacizma i mržnje prema Bošnjacima. Nije vidio ničeg lošeg ni u propovijedi nekakvog “bijelog biskupa” u Širokom Brijegu koji je kazivao da je Božija volja da Hrvatska bude tamo gdje su Hrvati. Mislio je i na one okupirane gradove u kojima su Bošnjaci činili većinu. I na Počitelj, u kome križačarska blasfemija katoličanstva svjedoči o moralnom ponoru tuđmanaciziranog hrvatstva. Jelavić bi u svojoj pomirdbenoj misiji morao prvo uočiti smeće pred vlastitim vratima, i počistiti ga, e kako bi se uopšte moglo iskreno razgovarati. HDZ-ovsko hrvatstvo je oboljelo od nacistofilije i neizvodljivo ga je prodavati kao kamen za hljeb. Dokle god razni “jelavići” ne uoče da su Hrvati posramljeni politikom Tuđmana, Bobana i inih, da im valja prema tim godinama ponora gajiti opominjuću uspomenu kao što Nijemci čine naspram Hitlera – dotle će pomen “pomirenja” biti semantička farsa. Kad bi Jelavić rekao da hrvatstvo i katoličanstvo sramote: križača u Počitelju, aparthejd u Stocu ili Čapljini, ustašovanje u Hercegovini, itd. – vjerovalo bi mu se. Nakana pomirenja nije uvažavanje postojećeg stanja u kome su Hrvati prirodno ravnopravni u sredinama s bošnjačkom većinom, dok su Bošnjaci sjenke u onim mjestima koja su etničkim čišćenjem postala “božija i hrvatska”. Jelavić bi se u toj nakani morao ugledati na Sarajevo, Tuzlu, Zenicu i druge gradove s bošnjačkom većinom gdje se podrazumijeva hrvatska ravnopravnost. Trebao bi poručiti “svojima” da moraju Bošnjacima omogućiti ravnopravnost kakvu Bošnjaci osjećaju prema Hrvatima. Tek tada bi humanistička ambalaža njegovih riječi bila ispunjena smislom.
U nekritičkoj zanesenosti Jelavić srlja u glib nemoralne ponude. On “predlaže bošnjačkom vođstvu aboliciju malih ljudi koji su navodno osumnjičeni za ratne zločine”. “To bi bio krupan iskorak ka toleranciji i suživotu” – kaže on. Pa ako išta ugrožava suživot onda su to ti mali ljudi koji na terenu generiraju mržnju! To su oni što pale kuće i premlaćuju povratnike! Abolirati te nasilnike značilo bi nagraditi ih i osokoliti ih!
Vidjevši da je mudro sve što izgovori, Jelavić je na komemoraciji u Grabovici zatražio od međunarodne zajednice i bošnjačkog vođstva “da zaustave akcije hapšenja lica u srednjoj Bosni, osumnjičenih za ratne zločine”. Ovim je razobličio svoju mimikriju tolerancije. Političar koji narodu povlađuje zaštitom osumnjičenih za ratne zločine neiskren je prema nacionalnim interesima koje zločinstvo vrijeđa i obezvređuje.
Jelavić je ovu trgovačku akrobaciju izveo u mjestu stradanja 32 Hrvata koje su 1993. pobili šverceri bošnjačkih nacionalnih interesa. Ubistvom 32 hrvatska civila bošnjački nacisti su pripremali ambijent za zasjedanje krezave Skupštine BiH na kojoj je trebala biti izglasana trodjelna etnonacionalna podjela. Preduhitrio ih je Bošnjački sabor.
A Jelavić? On ne pominje i ne traži gonjenje krivaca za masakr nad 32 Hrvata. Prećutnom abolicijom ubica vlastitog naroda on šalje trgovački išaret za zaštitu ubica u vlastitom narodu. Znaju li to Hrvati koji mu aplaudiraju?
.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 12.IX 2000.