Čime je Dodik zaslužio naslov lidera budućnosti?
U oktobru 1995. u talijanskom gradu Peruđi sastala se demokratska alternativa rasparčane BiH. Našu multietničku delegaciju predvodio je Sejfudin Tokić, a njihovu, tročlanu, nekakav Milorad Dodik. Kasnili su dan-dva. Čekajući Godoa, Bosanci su izmaštali da dolazi Srbin koji misli bosanskim jezikom. Neko reče da je pred rat vozio kamione, švercao deterdžent… Pa da, njemu ne odgovaraju podjele: nema se kuda vozati, hrđaju kamioni… No već na prvoj sjednici bosanske duše polio je hladan tuš. Dodik je rekao da je vrijeme za mir na realnim osnovama, da je Republika Srpska, itd, itd. Pljunuta karadžićevština! Jedan član naše delegacije, ugledni političar M.K., te noći se od tuge napio i rekao: Džabe sam ovoliki put prevalio. Naša delegacija podijelila se na dva kontinenta: one što su pregovore u Peruđi pročitali kao priznanje tada tzv. RS od antinacionalista, što je inkompatibilno; i one što su se na kraju sedmodnevnih susreta triput izljubili sa Dodikom, uvjereni da je rođena alternativa nacionalistima.
Pet godina poslije. Dodik i Tokić su premijeri. Prvi otprave, a drugi ‘nako. Dodik je usavršio nacionalizam onoliko koliko je Tokić upao u zamku nekritičkog antinacionalizma. Nepunu godinu poslije Peruđe, Dodik je sa SDS-om, Radikalima i inim desničarima potpisao izjavu o zaštiti nacionalnih interesa RS. Kako ovaj entitet može opstati samo na očuvanju genocidnih dostignuća, njegova zaštita znači forsiranje nacističke ideje o građanima prvog i trećeg reda. Dodik nije osvojio ni jedan atribut Bosanca prije nego je metnut za premijera RS. Kupce njegove “socijaldemokratije” ne zanima sadržaj, već ambalaža. Trebao im je čovjek koji će pričati kako valja, a činiti što mu je volja. Tako su godinama opstajali Milošević i Tuđman. No Dodik je usavršio drskost. Kad je uočio da ga niko ne proziva za blokadu povratka, za izgradnju poslovnih objekata i crkava na zemljištu gdje su bile džamije, itd. – on je progovorio: jezikom nacionaliste i kabadahije. Prvo o rušenju Ferhadije, ako njena izgradnja počne bez papira (dajte papire!), te o zabrani dizanja šatorskog naselja u Banjoj Luci – “koja se ne mogu podizati gdje kome padne na pamet” (odredite lokaciju!). Javnost je bila jedinstvena u osudi Dodikovih ćuški dejtonskoj BiH. Čak je bilo i zahtjeva OHR-u za njegovu smjenu, jer su te izjave nadmašile kriterije po kojima OHR smjenjuje državne neprijatelje. Ali Dodik je fenomen! Što ubjedljivije radi protiv BiH, to mu je čvršći rejting kod međunarodnih zvaničnika. Kao so na ranu odjeknula je izjava američkog Predsjednika da su Lagumdžija i Dodik lideri budućnosti. Ovaj prvi bi možda to i bio da je Bilu Klintonu poručio da Dodik nije njegovo antinacionalističko društvo. Ali, to je već biblijska moralna dimenzija, strana politici, pogotovo ovoj koja se oslanja na izborni inžinjering. Ko bi sad zarad moralnog osjećaja remetio povijesni redoslijed budućnosti. Strašljivo je reći bezgrešnom Klintonu da je golemo zgriješio inaugurirajući jednog nacionalistu i foliranta u lidera budućnosti?! Ta greška već proizvodi posljedice. Dodik je sad slobodan da se šprda sa odlukom Ustavnog suda o službenoj upotrebi jezika: “Govorim srpski da me ceo svet razume”. Slobodan je da vrijeđa i negira bosanski identitet. Kad je mogao postati premijer, može i lingvist: “Bosanski jezik je vještačka kategorija napravljena za dnevnopolitičke svrhe”. Zar je SDA postojala i prije dolaska Turaka, koji su u Bosni zatekli bosanski jezik?! Zar su baš i bosanski franjevci prije nekoliko stoljeća bili članovi SDA?! Dodikovo negiranje bosanskog jezika srodno je Karadžićevoj tvrdnji da je BiH vještačka tvorevina.
Šta nam za to vrijeme radi Sejfudin Tokić? On tvrdi da “vladajuće nacionalističke stranke sve češće provociraju incidente i koriste različite metode zastrašivanja povratnika”. Zar baš? SDA jeste posvađana s Bosnom i demokratijom, ali se po toleranciji povratka ne može porediti s druge dvije bratske joj oligarhije. Nepošteno je trpati u isti koš ono što se događa u Janji, Stocu, Brčkom ili Čapljini sa revnosnim deložacijama u Sarajevu ili Tuzli. Grešno je šatorsku muku ravnati sa stanovima koji se vrate pa prodaju. Izjednačavanje krivice upravo osokoljuje ljude poput Dodika, čija je moć u našim slabostima.
Da je Dodik na vrijeme pročitan i odbačen kao nacionalista, danas bi umjesto bosanskih sudbina držao volan u rukama. On nije stvoren svojim djelima, već našom čežnjom za izgubljenim bratstvom. Stvoren je sumnjivom nakanom stranih faktora koji se zadovoljavaju riječima bez pokrića. Još 1995. bilo je jasno da je Dodik pogrešan čovjek. Pet godina poslije to je još jasnije. Kome? Nama koji shvatamo da Milorad Dodik nije slučajno lider bosanske budućnosti.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 29. VIII 2000.