Dok mržnja ne bude iza rešetaka, svako će moći u ime demokratije pozivati na nacističko nasilje
Namjera da se zataška posljednji mostarski ambis proističe iz straha da se stvari nazovu pravim imenom. Domaći i uvozni političari plaše se realnosti kao sotona polumjeseca. Stvarnost je dobila značenje haulcinacije. Da li smo to usnili da se u Mostaru dogodila najžešća postratna manifestacija kolektivne nacističke svijesti? Biće da jesmo? Portparol Misije UN u BiH Doug Cofman tvrdi: “Ova utakmica, uključujući policijsko osiguranje, mora biti smatrana za uspjeh, i još jedan mali korak ka normalizaciji stanja u Mostaru”. Nevjerovatno! Istina glasi: Ova utakmica je neuspjeh i dosad najveći korak nazad za Mostar. Portparol Cofman po izlizanom aršinu iste krivice tvrdi da su “obje strane učestvovale u provokacijama i vandalizmu”. Ako su već političari utrenirani da mrdaju glavom ko guske u magli, javnost nije mutava pa da ne uoči razliku između ispoljavanja navijačkih bedastoća i ispoljavanja nacizma. S jedne strane je skandirano Allahu i Titu, a s druge nacizmu. Ovo prvo se čuje i na utakmicama između “bošnjačkih” klubova, a ovo drugo je imalo svoju bh. premijeru.
Nekoliko tisuća navijača “Zrinjskog” su dostatan uzorak da pojavu imenujemo kolektivnom. Osvjedočili smo se da hercegovački Hrvati nisu uzmakli od nacizma kojim su ih omađijali NDH-zijski vampiri. Uvjerili su se u to i oni sami, jer im dosad nije uprigođena prigoda da u kolektivnom transu iz sebe istresu intimne ispljuvke duše. Ako su i posumnjali da je s trilingom žohara pokopana ta genocidna strast, danas su sigurni u vitalnost mržnje prema Bošnjacima i prema BiH. Drugo, Bošnjaci su dobili dosad najglasniju, horsku poruku da “nema više mostova”. Provocira li to granice bošnjačkog mostoljublja?
Otvara se pitanje održivosti i dometa nacizma u hercegovačkih Hrvata. Strategiji međunarodne zajednice u BiH razbija se o glavu traljavi formalizam kojim je ostvarivan mir. Oni su mir poistovijetili s obustavom vatre, ne želeći razumjeti da su rat, mržnja i nacionalizam stanje proizvedene svijesti. Dakle, stanje koje je moguće demontirati, kao što je učinjeno nakon Drugog svjetskog rata. Oni nisu stvorili ideologiju mira, koju je u BiH moguće temeljiti na lijepom historijskom naslijeđu. Titovo doba je pokazalo modele funkcioniranja bh. zajednice, posebno u vidu krivične zabrane ispoljavanja nacionalističke mržnje. Dok u ovoj zemlji mržnja ponovo ne bude iza rešetaka svako će moći u ime demokratije pozivati na klanje. Da su navijači “Zrinjskog” naučeni da se za javno ispoljeni nacizam može fasovati kazna, teško da bi iko više volio mrtvog Bobana od živog sebe. Ali ovo je vrijeme demokracije… Stoga je nemoguće da policijski rogovi u mostarskoj vreći pohapse i pravosuđu predaju grupu uslikanih hrvatskih nacista. Odmah bi se tražilo nacionalno balansiranje, kao da je riječ o Domu naroda. Dok se ne prekorači ta rupčaga iste krivice, u svim i svakakvim povodima, trajaće agonija privida, ispod kojeg metastazira i budućnost nam odgaja bolesna etnonacionalna svijest.
Forsiranje iluzije o stabilnosti Federacije vremenom nas navikava na hrvatski Stolac, na onu romantičnu križaču u Počitelju (prava multikultura!), na obamrlost povratka, etc. Više se ne čudimo industriji križeva i hrvatskim državnim zastavama na putu do Doljana. Čojskije bi se osjećali putujući kroz Paragvaj, nego kroz vlastitu, otetu zemlju. Kao crnci od KKK, strepimo od nacističkih navijača “Zrinjskog”, slobodnih da s riječi pređu na djela. U toj našoj poniznoj skrušenosti tješi nas jedino svehrvatski ekonomski interes. Pa da, nisu ludi da nas baš love ljeti, u vrijeme sezone lova na lovu. Šta bi na to rekao obljubljeni predsjednik Mesić? Sigurno bi nas s osobnim kartama pustio do mora, dok ne zazimi, a mi bi to shvatili kao vrhunac dobročinstva.
Deustašizacija u hb. Hrvata može se sprovesti uz stratešku volju države Hrvatske, i vijerne joj Crkve, i međunarodne zajednice. Da li njima treba razmekšavanje tuđmanacističkog naslijeđa u BiH? Sve dok živi Republika Srpska, kao jedini živorođeni okot “velike Srbije”, Hrvatska nema razloga da razmontira “pravo” na svoj komad bh. teritorije. Imanencija svake države je da se deblja. Simpatična hrvatska vrhuška kaže da se “ne namjerava petljati u poslove susjedne države”, ali to je perfidan alibi za opstojnost “HB”. Ovaj otok aparthejda jedino može opstajati na ustaškoj ideologiji.
Pored samih Hrvata, od deustašizacije zapadne Hercegovine najviše koristi bi imali Bošnjaci: vratili bi se svojim kućama i imanjima, obnovili bi suživot kao svoj prirodni ambijent. Ali, to je već degetoizacija onog dijela koji je namijenjen političkom i ekonomskom skončavanju Bošnjaka.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 22. VIII 2000.