Kad se okupira duh – teritorija se dobije na tacni
U Tuzli jedna od lokalnih televizija svake noći prenosi šunderajski program beogradske TV Pink. Narod kome genetski fali svijesti o identitetu pohrlio je u zagrljaj tuđinskoj definiranosti i proračunatosti. Suzana Mančić je čak pozdravila direktora ove televizije i zahvalila mu se što je omogućio Tuzlacima da budu sa TV Pinkom. Tuzlaci su bili ponosni što se baš oni pominju na toj svesrpskoj mreži, pa su još radosnije zajmili praviti sijela i blehnuti preko Drine. Bosanski duh se natapa srbijanštinom i udaljava se od preostale, ranjenje sopstvenosti. Dok genocid nad Bosancima biva prognan iz čitanki, iz historije, iz javnosti, Tuzlaci suosjećaju u bolu sa srbijanskim patnjama iz vremena bombardiranja, jer TV Pink to stradalništvo sustavno plasira kroz usta estradnih zvijezda. Opet nećemo znati za Foču, ali ćemo znati za Jasenovac! U Tuzli se uspomene na žrtve rata javno nazivaju “nekrofilijom”! Ali, Tuzlaci zato uživaju u blagodetima demokratije slušajući ratne paćenićke ispovijesti Mice Trofrtaljke, primadone šabačkog vašera. Ovo što se dešava u Tuzli je sofisticirana vrsta velikosrpske agresije, koja se sprovodi pod logotipom demokratije i slobode medija, a putem kvislinške nakane koja manipulira sa sviješću u dvoličnosti izgubljenih i isprepadanih lokalnih lidera.
Kada je u januaru 1992. tuzlanska Revija “Korzo” na naslovnici najavila tekst “Muslimani na nišanu”, o ubistvima Muslimana u sjeveroistočnoj Bosni, iza kojih je stajala JNA (npr. ubistvo Abdulaha Kovačevića), i kada je mjesec dana poslije “iskopala” i objavila dijelove Plana “Drina”, koji je predviđao etničko čišćenje Podrinja – digla se građanska hajka da optuži ovaj list za paranoičnost.
Optužbom o paranoičnosti bosanskom društvu se negira pravo na identitet, koji imanentno mora imati i granice do kojih je smisleno dopustiti prisustvo tuđih interesa. Ukoliko jedno društvo nema granica na kojima brani svoje interese, onda to više nije društvo. Šta bi ovdašnji demokrati rekli za Francusku u kojoj su rtv stanice obavezne u znatnom natpolovičnom procentu emitirati pjesme na francuskom jeziku? Pa onda bi paranoične bile sve kulture i civilizacije koje su opstale upravo zahvaljujući samozaštiti! Identitet se u svijetu brani vatrenije nego teritorija. Jer kad se razmekša identitet, kad se okupira duh, kad se razobliči patriotska svijest – teritorija se dobija na tacni.
Da li je moguće objasniti javnosti da se emitiranje srbijanskog programa usred Tuzle ne može podvesti pod blagodeti demokratije i slobode medija? Da je to zloupotreba i anarhizacija granica slobode? Čak kad bi izuzeli formalni razlog, da BiH nema diplomatske odnose sa SRJ – ovo se jedino može razumjeti strateški određenom namjerom. Ne postoji logika kojom bi se pravdalo preferiranje tv programa susjedne države nad sadržajima grada i zemlje kojoj taj grad, valjda, pripada. Ne misli valjda naše mudro rukovodstvo da je oduševljenje običnih insana prostaklukom Mice Trofrtaljke opravdanje za prisutnost strane države u našem medijskom prostoru?! Taj običan narod je dovoljno ranjen u svijest o sebi da bi se od njega mogla očekivati briga o kolektivnim interesima. Napose, ako država nema ništa protiv ove agresije, zašto bi njen građanin osjećao obavezu da ne uživa u skliskoj srbijanizaciji svoga bića?!
Mehanizam bosanskog stradalništva funkcionira u prostoru patriotske fukaraštine koja hronično sitnosopstveničke nadređuje kolektivnim interesima. Tome su pogodovali povijesni karakazani koji su sprečavali uobličenje bosanske i bošnjačke strategije. Tome je pogodovala ideološka i vjerska nastranost Izetbegovićeve bošnjačke politike, koja je rasprsnula i u anarhiju pretvorila povijesnu šansu za definiranje ovih okvira. Pomamna pljačka narodne imovine bila je jamtahta na tabut patriotske svijesti, nakon čega više niko nije imao nikakvih obaveza prema Bosni. U toj ispranosti, kao na preoranu njivu, moglo se zasaditi sve. Zašto bi pragmatičnom Svijetu trebala reafirmacija bosanskog društva? Jeftinije je putem s&h medijske hegemonije podržavati dugoročnu strategiju debosnizacije. Demontiranje bošnjačke okosnice bosanskog identiteta uslov je da društveni ambijent konačno počne ličiti na bratski i popola podijeljenu državu. Stupidna bošnjačka politika je u povijesnoj i kriminalnoj halapljivosti već pripremila teren za ovo što će sila prilika dokrajčiti uz pomoć osoba koje više vole vlast nego Bosnu. Dobrodošlica koju je Tuzla priredila srbijanskoj medijskoj agresiji kazuje koliko smo se udaljili od pameti.
U odnosu na sve prije, prokletstvo Bošnjaka ubjedljivije se može razumjeti na mazohističkim pojavama koje su uslijedile nakon 152.900 pobijenih pripadnika naroda od čijeg opstanka ovisi opstanak Bosne.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 15. VIII 2000.