Može li BiH imati jedinstvenu vojsku?
Odavno bh. srpstvo nije bilo tako jedinstveno kao danas dok horski odbija nagovještaj formiranja zajedničke komande oružanih snaga u BiH. “Nisu prihvaćeni stavovi koji sugerišu objedinjavanje vojski u BiH” – poručuju najviši politički i vojni zvaničnici RS sa sastanka održanog u B.Luci. Potpredsjednik Skupštine RS Jovan Mitrović je iz dalekog Zvornika saopštio da “formiranje zajedničke vojske nije garancija mira u BiH, jer da je to bilo moguće ne bi se desile ratne strahote”. Svi potcrtavaju da je “u anexu jedan Dejtonskog sporazuma jasno rečeno da su vojske u BiH u nadležnosti entiteta”.
Dokument o planiranju odbrambene politike, upućen Predsjedništvu BiH od Visokog predstavnika, potpisali su Izetbegović i Jelavić. Njihove izjave su na fonu poruke generalnog sekretara NATO-a Džordža Robertsona: “BiH ne može ući u Partnerstvo za mir dokle god u državi postoje dvije vojske”.
Može li BiH imati jedinstvenu vojsku? Formalni okvir moguće je postići po uzoru na Vojsku FBiH koja osim imena malo šta ima zajedničkog. Ali, Robertson očito govori o multietničkoj vojsci koja bi imala sadržajne karakteristike koje određuju odbrambenu silu svake države. U Partnerstvo za mir ne može ući neka na silu sklepana zajednička komanda, već vojska koja je po unutarnjim osobinama kompaktna. Kada zamišljamo jedinstvenu bh. vojsku onda mislimo na obrazac one nekad normalne JNA, u kojoj su se regruti različitog etničkog i vjerskog porijekla osjećali pripadnicima jedne ideje, temeljene na slavnoj povijesti, antifašizmu, antinacionalizmu, slobodoljublju, bratstvu i toleranciji. Šta bi danas srpski ili hrvatski regrut mogao tražiti u zeničkoj kasarni u kojoj je, poput osmatračnice, izgrađena džamija? I, šta bi bošnjački regrut mogao tražiti ispod nekih drugih etnonacionalnih osmatračnica u BiH?
Vojska je vojskom zato što ima ideju i svrhu postojanja. Politička stvarnost u BiH ne nudi ni jedan ni drugi razlog za jedinstvenu bh. vojsku. Raspadom SFRJ srpska i hrvatska odbrambena svijest u BiH se preformulirala na nacistoidni, ideološki zatemeljen koncept; Bošnjaci su etničkim čišćenjem i panislamizacijom bh. Armije matirali sami sebe. Tri nacionalne vojske u BiH su razmnožavanjem žrtava u bratoubilačkom turniru učvrstile i ideju i svrhu postojanja. Taj koncept proizilazi iz nacionalnih legitimiteta koji imanentno teže trećinskom suverenitetu na bh. teritoriju. Dejtonski sporazum koji je priznao ne samo rezultate etničkog čišćenja, već i etnonacionalni koncept funkcioniranja bh. države, dodatno je udaljio BiH od civilnog društva. Tek ako bi građansko bilo iznad nacionalnog, a ako bi nacionalno postalo omeđeno granicama tolerancije, moglo bi se govoriti o reinauguraciji zajedništva. Titova BiH je stvarnosno dokazala kako je moguće urediti život u multietničkoj zemlji. Bez karantina za nacionalizam nema stabilnosti BiH.
Tri vojske u BiH imaju svoju povijest, žrtve, spomenike i grafiju identiteta. Šta učiniti s tom opipljivom materijom? Šta tome suprotstaviti? Jedinstvena bh. vojska je tek maglovita ideja. Njena svrha je limitirana s&h okruženjem. No, ta nepostojeća vojska ima slavniju povijest nego mnoge evropske armije: šest puta je Hitler lomio zube pred bh. partizanima. Kao i država BiH, i njena vojska može kvalitetno funkcionirati tek na talasu integrativnih regionalnih strujanja. To su danas Partnerstvo za mir i Pakt za stabilnost. Na žalost, čak se i obljubljeni hrvatski Predsjednik evo opire idejama regionalizacije. Pašaluk je hadžiluk, što bi rekao dr Tuđman.
Teško je očekivati da će se uskoro steći realni uvjeti za formiranje zajedničke bh. vojske. Pet postdejtonskih godina je uzalud izgubljeno za zrenje ove ideje. U martu 1996. jedan politički NLO je tražio “angažovanje naših boraca kao profesionalaca u okviru međunarodnih snaga”. “IFOR bi bio sastavljen od zapadnih vojnika i vojnika iz redova sva tri bh. naroda, čime bi bio stvoren embrion buduće zajedničke vojske bh. države pod komandom NATO snaga” – tražio je tada anonimni Mirnes Ajanović, lider BOSS-a. Da je u ma kakvom obimu uvažena ova ideja, imali bi više od ništa. Materijalni interes bi bio kohezioni faktor za razvijanje jedinstva dojučerašnjih neprijatelja, što bi za nekoliko godina već stvorilo konture zajedničke bh. vojske. Ta vojska bi identitet gradila na bh. antifašističkoj povijesti, dok bi bratoubilački rat dobio značenje zajedničke nesreće za sve bh. narode.
Odsustvo dugoročne i sofisticirane strategije svjedoči o površnom pristupu međunarodnih molera složenosti bh. čvora – koji je zamršeniji kad se presijeca kako se kome i kad se kome ćejfne.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 25. VII 2000.