BiH je žrtva pronevjere antifašističkih ideala čovječanstva
Na današnji dan prije 55 godina okončan je Drugi svjetski rat. Deveti maj se u Svijetu slavi kao Dan pobjede nad fašizmom. Prije pet godina kada je pompezno obilježeno pola stoljeća od tog događaja, u našoj zemlji se privodila kraju priča o zvjerstvima za kakva su Hitlerove gasne komore izraz dostojanstvenog umiranja. Tih godina Mathauzen ili Dahau ponovo su se rodili na Manjači ili u Keratermu. Ta antifašistička fešta izobličila se u licemjerje u dodiru sa direktnim tv prenosom genocida nad bh. građanima. Ako su nekadašnji Saveznci bili vijerni antifašističkim principima pobjede, kako se moglo dogoditi da godinama mirno posmatraju javni genocid u srcu Evrope? Antifašizam je jasna ideologija, ali ne i imuna na bolesti hipokrizije i formalizma. Kada oboli, antifašizam se pretvara u bezosjećajnu ispraznost kakva je Svijetom vladala u vrijeme stradanja BiH.
Moralni profil svjetske politike u 20. stoljeću liči na sicilijanske mafijaše dok odlaze na nedjeljnu misu. Humanizam se sadržajno pojavljuje samo onda kad se poklopi sa materijalnim interesima. Kao što je Bosna 90-tih prepuštena na nemilost jačemu, tako su Austrija, Češka, Moravska i Poljska, krajem 30-tih, prepušteni nezasitom Hitleru. Nakon Minhenskog sporazuma iz 1938. godine, koji je bio ništa drugo do besraman kukavičluk evropskih sila prema Hitleru, Nevil Čembrlen je radosno uzvikuo da je “ostvario častan mir”. Čak šta više, potonja antifašistička sila, Staljinova Rusija, našla je svoj osvajački interes kroz potpisivanje Njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju, a s ciljem okupacije susjednih zemalja. Savezništvo je rođeno tek kad je Hitlerova “mečka” zaigrala pred vratima najjačih evropskih zemalja. I neutralne Sjedinjene Američke Države će se uključuti u rat tek pošto su im Japanci 7. decembra 1941, bombardiranjem baze u Perl Harboru, za manje od jedan sat, nanijeli veće pomorske gubitke nego tokom čitavog učešća u Prvom svjetskom ratu. Svjetska vojna moć se dakle ne bi pokrenula zbog 5,5 miliona ubijenih Jevreja, niti zbog Hitlerove genocidne okupacije malih zemalja. Svjetske sile su ušle u rat da brane sebe, a ne svjetski mir!
Od povijesti do literature, od Napoleona do Mešinog Nurudina, ispreda se priča o ćudima moralne travestije. Tako su i Saveznici, nakon uspješno okončane borbe za čovječanstvo, najednom počeli računati hitleroidnom tablicom dijeljenja. Čak su Čerčil i Staljin ustoličili tzv. “procentni sporazum”, što je podrazumijevalo podjelu balkanskih zemalja između Sovjetskog Saveza i zapadnih saveznika. Jugoslavija je, možete misliti analogije sa sadašnjicom, trebala biti podijeljenja pola-pola. Valjda je i sporazum iz Karađorđeva o podjeli BiH na tragu tog sjemenja posijanog u avgustu 1944. godine. Na kakvom li su tragu Sporazumi iz Vašingtona i Dejtona?
U drugoj polovici 20. stoljeća metastazirale su antifašističke nedoslijednosti sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Dok je trajao “hladni rat” sukobljeni Saveznici su se tukli diljem planete, nemilice trošeći tuđu sreću i ljudske živote u brojnim eksperimentima (Vijetnam, Afganistan, Iran-Irak, etc). Slična generalna proba je prethodila i Drugom svjetskom ratu za vrijeme španskog građanskog rata.
Kada je otpočeo raspad Jugoslavije, još uvijek je lebdjela prašina od krhotina Berlinskog zida. Frustracija kremaljskih gubitnika je težila makar približnom značaju u odnosu na višedecenijsku ravnotežu naspram Zapada. Agresija na BiH, pod zastavom pravoslavlja, za gubitničku Moskvu je bila dobar razlog da se u nečemu učestvuje. Zapad je progutao da bivša svjetska sila mora dati oduška svojoj frustraciji. Pa i kad onaj pjesnik Lemonov doputuje da pred tv kamerama puca po civilima u sarajevskom getu, kakav je bio i onaj varšavski geto za 500.000 Jevreja, za koji 1941. niko nije htio znati da postoji.
Nasuprot toj hroničnoj bolesti morala, antifašistička ideja živi u krvotoku miliona običnih smrtnika koji su od pojave fašizma na ovamo bivali ugrožavani od Franka, Hitlera, Staljina, komunizma, pa do Miloševićevog, po mnogo čemu najbestijalnijeg, srpskog fašizma. Ti ljudi su braća po patnji. Njihove noćne more ih čine jedinstvenim u vjeri da čovječanstvu treba snaga koja će odlučno braniti pravo na život i na slobodu svih ljudi, ne kalkulirajući etničkim i inim različitostima. Proslava 55. godišnjice pobede nad fašizmom ima smisla tek ako se prizna da je Bosna i Hercegovina bila žrtva pronevjere antifašističkih ideala miroljubivog čovječanstva. To valja reći jer svjetski antifašizam ne može biti častan ako ne spozna mrlju na svojoj savjesti. Ne zbog nas, nas odveć nema, već zbog drugih malih zemalja i naroda koji žive na krhkom klatnu sudbine.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 09.V 2000.