Bošnjaci su u opasnosti od “dobrovoljnog” raseljavanja, unutarnje i vanjske asimilacije uzrokovane ekonomskim interesima
Bošnjačka nacija bi uskoro trebala imati svoju nadstranačku, antiizetbegovićevsku, revolucionarnu alternativu, kao asocijaciju koja bi okupila političke subjekte, grupe i pojedince koji osjećaju da su Bošnjaci dovedeni pred rasulo, a da ih ne mogu spašavati oni što su u njihovom debosniziranju sudjelovali. Bošnjačka nacionalna alternativa (BNA) je antinacionalistička, u punom smislu bosanskohercegovačka akumulacija pozitivne energije istoznačne u temeljnim načelima: prvo, Bošnjaci se u svim vidovima nacionalnog i narodnosnog organiziranja trebaju izravnati sa bh. Srbima i bh. Hrvatima; dakle, trebaju dobiti instituciju nalik na Hrvatsko narodno vijeće, a to bi značilo okupljanje Bošnjaka svjesnih da je multinacionalni imperativ nepostojeći bez zrenja i sudjelovanja nacionalnog. Bošnjačka klerokracijska oligarhija, bjelodano je, Bošnjake ne vidi u bh. konceptu, jer teži trećinskom suverenitetu, a samim tim, ne vidi ih ni u bošnjaštvu, čije je značenje određeno bićem ove zemlje. Sprtljani su, uz to, u nepregled mutnih poslova, što više ni oni sami ne mogu razaznati, i kad bi htjeli da si povrate moralni kredibilitet. Dakle, oni nisu subjekt koji bi mogao akceptirati bošnjačku kataklizmu, pa i time što se na džambo-plakatima (šizofreno ili bezobrazno?) hvale da su sa Bošnjacima bili “deset natežih godina”. Obrazlaganje antibošnjačkih namjera i postignuća bošnjačke vlasti bi pri realizaciji BNA svakako imalo obilnu argumentaciju. U doglednoj budućnosti ova tema bi mogla imati dimenziju naučnog i istraživačkog projekta. Bošnjaci moraju znati šta im se dogodilo od svojih, da bi mogli razumjeti sve drugo.
Veliki broj bošnjačkih intelektualaca osjeća da je otkucalo vrijeme za artikuliranje alternativnih okvira bošnjačkih nacionalnih interesa. To su Bošnjaci koji budućnost svog naroda vide u evropskom kontekstu. Njima ne bi smetalo ni da u projektu BNA sudjedluju srpski, hrvatski i jevrejski intelektualci, koji istoznačno promišljaju bh. budućnost. Jer, u Bosni amabaš ništa nije sporno što je naslonjeno na pozitivno povijesno iskustvo i na duh tolerancije. Ta druga Bosna postoji, ali još uvijek zatočena u logičku grešku zaziranja od nacionalnog, iako je ono, još zadugo, politički bitak ove zemlje.
Neovisni bošnjački intektualci su svjesni skupocjene i tragične Izetbegovićeve namjere, ali su svjesni i da su se bipolarne šićarđijske kvislinške sile urotile protiv Bošnjaka. Tu je odgovor na pitanje zašto još uvijek nije došlo do alternativnog organiziranja, i zašto će i u budućnosti ova ideja nailaziti na otpore. U bh. stvarnosti danas egzistira mnogo više medijskog oružja protiv bošnjačke alternative, nego što ga ima uperenog protiv bošnjačke oligarhije, s jedne strane, i tzv. bh. alternative, s druge strane. I jedni i drugi, sa svojim bulumentama ugostitelja, zapravo su igrači interesa, a i jednim i drugim bošnjačka alternativa derogira ideološki koncept, svakako nesrodan imperativu političkog trenutka, bošnjačkih interesa, a time i BiH. Neobjašnjivo je, zar ne, kako samo u slučaju Bošnjaka bh. alternativa nije podržala nacionalnu alternativu, koja je kadra uzdrmati nacionalističku oligarhiju. Dva su moguća odgovora: ili se podržava izetbegovićevština, ko bi ga znao zašto (!?); ili, pak, nemilost iz perioda ‘92-’95. traje i danas, samo u drugom obliku, i uz asistenciju domaćih trojanskih konja. S koje god strane da krenemo: Bošnjaci su u gubitku, u opasnosti od “dobrovoljnog” raseljavanja, unutarnje i vanjske asimilacije uzrokovane ekonomskim interesima, a time je, dakako, u opasnosti i projekat zasanjane Bosne i Hercegovine. Sve to ne biva dramatično za bošnjačku oligarhiju i za bošnjački amorfnu bh. alternativu. To je njihovo pravo, a vjerovatno i kratkoročni interes. Naspram ove urote izdiže se interes bošnjačkog intelekta da se promišljanju budućnosti priđe pothitno i bez ikakvih ovozemaljskih kalkulacija.
Kao što je sujeta osobina zakržljalih ljudi, tako se i zrelost nacije mjeri naspram jedinstva oko neupitnih stvari. Problem bi mogao nastati na personalnoj razini. Kako oko BNA objediniti: Filipovića, Tanovića, Mahmutćehajića, Lagumdžiju, a da ne kažemo one koji honorarno smatraju da je Bošnjacima najbolje da budu Bosanci, i kvit??! Nedvosmisleno: ovi i svi drugi bošnjački prvaci iz alternative imaju povijesnu obavezu i odgovornost da se nađu za istim stolom, kako protiv izetbegovićevštine, tako i protiv isparavanja Bošnjaka, i da se prije nego sjednu prisjete – koliko smo individualno maleni kad nam se zahuktava početak kraja naroda kome pripadamo. I bez koga smo – ništa.
Vakat je za buđenje proljeća.
„Oslobođenje“,kolumna Diwanhana, 21. III 2000.