Danas je jedan od rođendana bosanskohercegovačke kulture
Večeras će u Narodnom pozorištu Sarajevo biti premijerno izvedena prva bosanskohercegovačka opera. O ljudima koji su iznjedrili ovaj historijski projekat već se zna, a mi ćemo pokušati da progovorimo o operi “Hasanaginica” u kontekstu revitalizacije bh. vrijednosti.
U svijetu se maloljetnim smatraju države i nacije koje nisu okićene arsenalom razumljivih znakova identiteta. Svi ćemo se složiti da državi treba nogometna reprezentacija, kao faktor nacionalnog ponosa. Želimo imati predstavnika na pjesmi Evrovizije, ljepoticu na izboru za miss svijeta, i sl. Od svega ovoga državi je potrebnija opera, stvorena vlastitim snagama, kao svjedočanstvo o stupnju kulturološkog potencijala, sedimentiranog kroz naslijeđe, obrazovanje i brigu o sebi. Koliko god to nekome čudno zvučalo, opera je i svojevrsna propusnica u onaj dio svijeta od kojeg ovisi naš ekonomski i svaki drugi prosperitet. Mi se možemo igrati balkanoidne komotnosti koliko god hoćemo, ali ćemo kadtad, zbog sopstvene koristi, početi uvažavati svjetska pravila komuniciranja; tu i statusni simboli imaju značenje potencijala, jer ne može ih posjedovati svako. Svojevremeno smo se ibretili zbog insistiranja Švedske akademije da G.G.Markes Nobelovu nagradu primi u fraku, a ne u farmerkama, kako je naumio. Naš komunistički vakat je zazirao od oblika “imperijalističkog noblesa”, a to isto, samo u drugom pakovanju, čini i etno-nacionalna klaustrofilija. Ovo društvo je ostalo uskraćeno za uvid u zapadnoevropske standarde komuniciranja, što podrazumijeva mnogo više od posjedovanja prevodioca. Riječ je o lepezi znakova identiteta koje je potrebno imati za validnost i ravnopravnost u svjetskim kontaktima. Možda nam nešto od tih pravila može biti i smiješno, ili bespotrebno, ali niko nas o tome ne pita.
Sve što nam se događalo u posljednjoj deceniji imalo je ideološki oblik zatiranja zajedništva bh. naroda. Opstojnost nacionalnih oligarhija određena je stepenom razgradnje ovih vrijednosti. Politička tripartitna stvarnost preslikala se na polje kulture. Prolazili su sadržaji kojima se podgrijava etno-nacionalna homogenizacija. Najednom su na površini pojavile tvari lakše od vode. Estetska ravan podržavanih “kulturnih sadržaja” najčešće je korelirala sa emotivnim nabojem nogometnih utakmica ili folk koncerata. Nacionalna vlast je svakako suzila i otuđila kriterije za finansiranje kulture, što je omogućilo forsiranje sadržaja koji, poput predizbornog spota, hvališu frustriranu nacionalnu renesansu. Mogla bi se sačiniti enciklopedija zatranih i satranih znakova bh. identiteta, onih koji ni jednoj oligarhiji nisu trebali, a koji, zapravo, zaslužuju da budu u vrhu slavljenja našeg bića. Ove vrijednosti su dvostruko giljotirane: prvo kroz unutarnacionalnu selekciju nepodobnih, probosanskih sadržaja (kod Bošnjaka, recimo, Kikić ili Sušić), a drugo, kroz čišćenje nacije od različitosti. Kvazikulturna matematika ostavila nas je tako bez najvrednijih obilježja našeg zajedništva, stvaranog stoljećima. Bošnjake i Hrvate, a vjerovatno ni Srbe, ne zanima obljetnica smrti Branka Ćopića, našeg znamenitog pisca i prvog bh. književnog disidenta. One tam ne zanimaju ovi, niti one ovi. Nacionalni identitet je reduciranjem drugih reducirao sebe. Riječ je o fobičnoj devijaciji koja nema veze sa kulturnim i nacionalnim interesima bh. naroda, koji su kroz povijest jedino prosperirali u zajedništvu. Nacionalističko nasilje nad zajedništvom je proizvelo svojevrstan otpor bh. alternative prema svemu što miriše na etno-kulturni sadržaj. Otkud “Hasanaginica” u toj priči?
Evo nam kušnje. Ne postoji znak bh. identiteta koji toliko uvjerljivo, kao balada Hasanaginica, pripada svima. Slavili su je i Hrvati i Srbi, i po Zagrebu i po Beogradu. Slavili su je Gete, Fortis, Merime, Puškin… Hasanaginica je prvo međunarodno obilježje BiH koje se već 225 godina vijori evropskom duhovnošću. Sudeći po izjavi hrvatskog Veleposlanika u BiH, opera “Hasanaginica” će imati i značenje revitalizacije kulturnih veza: u operi sudjeluju i hrvatski umjetnici, a i to je jedan od povoda za turneju po Hrvatskoj. …Ali i mnogo šire. Gdje god je moguće pokazati bh. operu. U čemu je onda problem?
Postoji zla nakana da se jedan od najljepših kulturnih događaja decenije politizirano pokuša svoditi na “bošnjačku komponentu”. To podjednako priželjkuju i bošnjačke vlasti, i oni drugi što im treba takva nabačena lopta. A zašto? Zato što nas ima toliko malehnih da više ne možemo progutati gromadu opere “Hasanaginica”, koja Sarajevu vraća nekadašnji (olimpijski) sjaj svjetske metropole. Šta bi na ovo rekli urednici Dnevnika TVBiH i OBN-a koji su prećutali press konferenciju u povodu opere? Ili oni koji pljunče pera da opogane pozitivnu energiju uloženu za ljubav Bosne i Hercegovine?
„Oslobođenje“,kolumna Diwanhana, 18. III 2000.