Ljudski vijek je produžen, a život skraćen. Preskupo je eglenisati s čibuklijama
Da li ćemo se u 2000-tim osjećati kao Dino iz Dolly Bell, kad je od starijeg brata marnuo veliko odijelo i još veće cipele? Neće nam trebati Šintor da nas izbuba i uvjeri da smo nedorasli vremenu u koje smo stigli; na svakom koraku je uočljivo da smo sahat izvratili naizvrat.
Posljednjih godina ispisani su željezni vagoni mudrosti o striptizu naših iluzija da jesmo ono što nismo, a što se popečatalo repriznim legitimitetom nacio-političkog primitivizma. Ešaloni intelektualnih farmera ubiše se gudeći Internacionalu, a goveda, ko i svinje, uporno hropčeći muču u ritmu Užičkog kola. Akademične katakombe gdje se od zidove razbijaju bokali mudrosti o jedinstvu u razlikama, svoju stvarnosnu repliku imaju na plafonu nacionalnih šatri, dokle dopire iskon autodestrukcije: Čaše lomim ruke mi krvave…, hrke-frke, molim te vrati se. Na ovom mjestu proročanski djeluju psalmi Svetog Šabana koji kaže: Dva smo sveta različita. Zjapi provalija između inteligencije koja tvrdi da zna put i besputnika koji misle da su ga našli u vrtlogu sopstvenog smrada.
Šta se zbilo? Kada je nakon pola stoljeća sišla s ringišpila poštena inteligencija, koja je mislila u ime poštenog ali tuhafli naroda – ispostavilo se da nema ko misliti. Obrazac su obrazli naslijedili nacionalni šibicari. Demokratska impotencija društva uznapredovala je do šejtaniziranja (govorimo bosanski!) otvorenog civilnog društva. Opstanak se mjeri količinom zatvorenosti, kao što Eskimi možebit zdravlje mjere brojem dana u kojima ne promijene čarape.
Bez kvantuma istoznačne pozitivne energije – nema promjena. I neće ih biti sve dok u većini bude mitomanski narod koji laje na slobodu, kao psi na ogledalo. Tako i 2000-te postaju prostor gdje će se Bosna useliti nedorasla, u prnjama zlobe i zaostalosti.
Procesi kultivizacije političke džungle ne mogu putovati Tarzanovima lijanama. Duhovnu brljagu valja iskrčiti i odnjegovati. Bez prezira i gađenja. Sa ljubavlju kojom roditelji uklanjaju uflekane pelene.
Bosna i danas ima kvantum intelektualne energije podsticajne za promjene. Postratni izbori dokazali su sterilnost i neupotrebljivost intelektualnih sijela. Komercijalizacija alternative učinila je da odumre iskrenost kojom je, što povijest potvrđuje, moguće mijenjati svijet. Intelektualcima je mjesto na ulici, na pijaci, u fabričkim halama, na seoskim stazama i bogazama, tamo gdje tumara onaj čiji glas može i njega i Bosnu izvesti na hair. Poruku valja otvoriti i prilagoditi, jer je među nama koji čitamo ove retke priča odveć u zatvorenom krugu. Da su kojim slučajem stotine alternativnih sesija održane u stotine sela, gradskih i prigradskih mjesnih zajednica, danas bi imali više od ništa. Ako baš princip rada nećemo da učimo od predratnih komunista, mogli bi od Jehovinih svjedoka, čiji broj u Bosni vrtoglavo raste.
U Evropi sahat-kule nit brzaju, nit šepaju. Tamo će se 2000. dočekati u zrelosti futurističke ambicije da se u pravnim međama i dalje unapređuje ambijent slobode. Kao da se ostvaruje peruansko proročanstvo iz 600. g.p.n.e. gdje se kaže da će u 2000-tim čovječanstvo ovladati svojom prirodom. U svjetskoj ruži vjetrova bosanska učmalost je ko zrno riže. Odlučuje većina, pa se crne ovce začas ofarbaju. Već nas zapljuskuju, zasad formalistički, talasi ovih strujanja. Naša napaćena vlast već se ugojila od tolerancije i poslušnosti. Ovdje se instalira evropska ideologija života, i koliko god to danas beznadežno djelovalo, u dogledno vrijeme će bivati popunjavano sadržajnim vrijednostima.
U posljednjoj deceniji 20. stoljeća vrijeme se ubrzalo. Ljudski vijek je produžen, a život skraćen. Sve manje je jeftinog vremena. Preskupo je Svijetu eglenisati i muhabetiti sa ovdašnjim čibuklijama. Naši životi su, hvala Bogu, usisani u lanac globalnih gibanja. No, o kvalitetu života, kao posljedici sudjelovanja u političkim i ekonomskim integracijama – odlučujemo mi. Što smo bliže vatri, biće nam toplije. Tu nam, zbog skupoće vremena, više niko ne namjerava pomoći. I ne treba. Ako u Evropskoj zajednici velike nacije pristaju da misle jednim ekonomskim i političkim jezikom, koji smo to mi geniusi da pljujemo uz vjetar?! Prije ili poslije, mlada će se prestat crveniti.
Tada će se za nas otvoriti mogućnost da u minulom stoljeću prepoznamo lijepu budućnost i tupavu prošlost. Nekada smo smo bili tamo gdje nam valja stići.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 28. XII 1999.