Recenzije

Žaoka u žiži, žiža u žaoci

Zlatko Dukić: “Kičma”, roman
Konačno, evo nam jedne knjige čija pojavnost ne pretendira na univerzalna i svevremenska značenja! Evo i pisca koji svoje djelo ne zamišlja u svjetskoj historiji književnosti! Urijetko se dogodi da jedan književni tekst ima toliko malo vanvremenske ambicije, a toliko ovovremenske semiotike, kao što je slučaj sa romanom “Kičma” tuzlanskog prozaiste Zlatka Dukića.
Pozornost zavređuje činjenica da se pisac odlučio u književnost preoblikovati neposrednu stvarnost, iz ovog vremena, iz ovog (tuzlanskog) prostora, svjestan da svoje djelo “zatvara” u lokalni, bezmalo dnevno-politički kontekst.
Neko bi još mogao prostodušno pomisliti da se veliki pisci bave velikim, a mali pisci lokalnim i malim temama; ili da je autor “Kičme”, eto, sam sebi priznao lokalni značaj, pa je odlučio da piše o lokalnim temama. Jok.
Zlatko Dukić, poslije dvije i više decenije novinarskog i spisateljskog rada, jako dobro zna gdje je najjači. Između mogućnosti da eksperimentira i osvaja neznan literarni teren, i mogućnosti da suvereno vlada u prostoru koji živi, odlučio se za ovo drugo. Čak šta više, kroz posljednjih nekoliko romana, a naročito romanom “Kičma”, začeo je u bh književnosti tematski i žanrovski prostor koji se može smatrati – novim. I vrijednim.
Nismo imali priliku kod nas susresti literaturu koja bi se mogla odrediti kao novinarska književnost, ili književno novinarstvo. Reportaža je nešto posve drugo, jer se zasniva na literariziranoj informativnosti, a ne na fikciji i drugim osobinama proze. U Dukićevoj “Kičmi” i jedan i drugi spisateljski prostor se ravnopravno isprepliću. Književnosti ima i više nego što je potrebno da razaznamo da nije riječ samo o političkoj i moralnoj hronici ovoga vremena, a novinarstva, opet, onoliko koliko se u tekstu raspoznaju dnevno-politički događaji koji mjesecima potresaju Tuzlanski kanton. Ova poznata priča, sa kojom ulazimo u treći milenij, čini sociološki kontekst “Kičme”; raspoznavanje lica i događaja doprinosi uvjerljivosti situacija i dijaloga kojima autor, kao vrstan poznavalac političkih prilika, nastoji rekonstruirati ono što se događalo daleko od očiju javnosti; u osnovi je klasični dramaturški sukob dobra i zla, smješten u društvu u kome su država i mafija jedno te isto, a to je priča koja pripada književnosti. Ovo kroki određenje žanrovske prirode Dukićeve literature naravno ne obuhvata sve druge tematsko-motivske, stilske i podžanrovske nanose koji isijavaju iz “Kičme”. Dalo bi se, primjerice, osvrnuti na više socio-politoloških, kritičkih i analitičkih pasaža u rukopisu, kojima autor, u svome novinarskom maniru, sa nanosima političke esejistike – sondira i razobličava karakter vladajućih oligarhija u Bosni i Hercegovini. Zlatko Dukić je tu najjači i najubjedljviji. Književni izraz mu je omogućio stilsku, asocijativnu i misaonu slobodu, kakva je, po svojoj prirodi, nepoželjna u novinarstvu, makar i komentatorskom i kolumnističkom. Teško je kao ilustrativ odabrati dio iz ovih pasaža, jer svi podjednako ubjedljivo zadiru u srž ratnog i postdejtonskog bitka cijele Bosne i Hercegovine.
– (…) Betonirane su nevidljive granice. Zna se dobro šta je čije i šta kome pripada. Zemlja je, jednostavno, pretvorena u veliku (buvlju?) pijacu, na čijim tezgama je uredno poslagana “roba” političkog, nacionalnog, ekonomskog, kulturnog, religijskog, moralnog itd. asortimana. (…) Stavili su svoje moćne šape na sve i svačije, sada hvataju zalet za privatizaciju, iz dana u dan sve bezobzirnije, gubeći osjećaj i za kakvu mjeru. (…)
Kao i o Dukićevom političkom esejiziranju, dalo bi se zasebno govoriti i o onom, mnogima nezamjetnom aspektu imenovanja likova, toponima, lokacija, kafana. U praskavim sudarima suglasnika, kao da se krije, ne samo piščev temperament, već i nešto od nervoze i elektriciteta ovog vremena. Šta bi, recimo, u motelu koji se zove “Žiža” mogao raditi policajac koji se zove Žeželj? Tamo će sa Kovačem i Pilićem uhapsiti mafijaša koji se zove Mačak. Prije požara u “Žiži”. Prije eksplozije u “Gringu”. Prije dolaska Miće Jarca u Riblji restoran “Merhaba”. I tako redom.
Dala bi se stilska i značenjska polisemija “Kičme” razlagati na više činilaca, naročito u pogledu dodira literarne fikcije i dnevno-političke stvarnosti preoblikovane u literaturu, ali neka to ostane u domenu čitalačkog individualnog osjećaja.
Zlatko Dukić je kompoziciju romana zatemeljio na maniru koji se često naziva filmskom pripovjedačkom tehnikom. Poglavlja i potpoglavlja razvijaju i naporedo prate nekoliko radnji. Situacije se završavaju i uobličavaju u cjelinu do one mjere koja je potrebna da čitaoca ne ostavi u iznevjerenoj znatiželji; pisac daje cjelovitu sekvencu u lancu događaja koji se isprepliću i idu ka kraju.
Glavni lik romana je viši policijski inspektor Muhamed Braco Kovač, kroz čiju se moralističku prizmu prelamaju njegova profesionalna iskušenja, ali i događaji koji obilježavaju ovaj roman. Dvije paralelne pripovjedačke linije prate tok romana. Jedna je, kao što rekosmo, smjena i suđenje kantonalnim funkcionerima, a druga, dominantnija, jeste sukob dvojice mafijaša, bivših ratnih drugova, Mačka i Brzog, čiji su se interesi sudarili na tržištu kriminala, prostitucije, droge i inih zala.
Kroz profesionalni i privatni život Brace Kovača pletu se ove priče, a kroz njih se funkcionalnom ilustrativnošću pletu manje ili više bitni događaji koji kazuju o mreži državnih i mafijaških, dakako, kriminalnih interesa. Naslovnom metaforom o kičmi, a kroz Mačkovu ispovijest na kraju romana, daje se svojevrsna anamneza nastrane prirode vlasti i profitersko-mafijaških odnosa u Bosni i Hercegovini:
– Jedino što u ovoj zemlji funkcioniše jesmo mi. Mi smo kičma! (…) Jedino među nama, nema ni granica, ni razlika. U sistemu u kome nema nikakvog sistema, jedini sistem smo mi. Niko od nas ne pita ni za vjeru, ni za naciju, ni za ime, ni za ideologiju… (…) Kičma još dugo mora funkcionisati, jer ne postoji ništa drugo. (…) Jedini sistem u ovoj zemlji smo mi. Mi nemamo ni entitete, ni kantone, ni granice, ni prepreke. Mi imamo samo interes! (…)
Ako je suditi po isodištu priča koje je kroz “Kičmu” razapleo Zlatko Dukić, političko-mafijaške i mafijaško-političke oligarhije imaju svoj rok trajanja, ne zbog građanskog faktora (jer odatle potiče legitimitet opisanog stanja!), već usljed onoga što u romanu, a i u stvarnosti, diktira Stranac.
Datum kojim je potpisan nastanak romana je 9. novembar. Ne slučajno. Devetog novembra dogodili su se mnogi povjesni događaji za koje su, u pozitivnom ili u negativnom smijeru, vezani pojmovi početka i kraja, rušenja i građenja. Na taj datum dogodila se “kristalna noć” u Hitlerovoj Njemačkoj, kada je počeo genocidni obračun sa Jevrejima; 1989. je srušen Berlinski zid, a 1993. Stari most; tada je i Đedo prvi put došao u Tuzlu. I tako redom. Na kraju priče zli bivaju poraženi, pozitivci dobijaju satisfakciju, a mladi pravo na budućnost i na ljubav. Kroz pečatanje romana devetim novembrom, autor kao da najavljuje neminovno ishodište tih mikro i makro bosanskohercegovačkih svjetova – danas još uvijek moćnijih od svoje sudbine.
Efektan dramaturški kraj ovog romana je još jedan razlog zbog kojeg vrijedi proći kroz literariziranu tuzlansku priču o općebosanskoj političkoj i društvenoj stvarnosti.

29. novembar 1999.

Fatmir Alispahić

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Novembar 1999
P U S Č P S N
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
2930  

Arhiva

Kategorije