Isprana od sebe, Bosna neće biti ni lijepa kolonija
Nedavno je medije zapljusnuo još jedan beznadežni talas informacija o odlasku mladih. Teško da to više ikoga zanima: pametan svijet se zamorio od pametovanja, a prostodušna i primitivna vlast u tim odlascima vidi prosperitet, jerbo će biti manje usta za sofrom, oko sinije. Pećinari demokratije nikada nisu razumjeli da država i društvo nisu isto što i mahalska kaljava geografija, gdje se katarzom smatra osjećaj kad komšiji crkne krava. Teško je zamisliti količinu beznađa i gorčinu argumenata koja ljude nagoni da danas, kad ne puca, napuste sebe i krenu u nepoznato. To odlaze mašine, čiji je kosmos sveden na otvor za gorivo. U tuđini će ih vlasnik toviti gnojivom, i oni će sretno riljati, kao nasmijani volovi iz dječijih slikovnica. Kako život ide na usta, sve ostalo je rangirano daleko, daleko ispod. Kakva Bosna, kakve stranke, ljiljani, Alije, balije, fesovi, šahovi i kojekakve gluposti od kojih života nema!? Traži se: rada i hrane.
Mislili iko da se vlast makar očešala od informaciju o odlasku mladih? Kad je već izgubljeno 200.000 života, šta će na tu cifru značiti koja desetina više, i to ne mrtvih, već živih života? Vlast s pravom ne reagira, šuti, uvrijeđena je, jer se neko drznuo da priča o živim, umjesto da ustanovi da je broj mrtvih mogao biti i veći da ova vlast to nije ekspresno zaustavila. Drugo, svako bi poželio da ode nekud, u bolje, u Evropu, u strane zemlje… Možda je vlast u institutima projektirala socijalnu bijedu, kako bi naš narod lakše prekabulio odlazak; sutra će mnogi biti zahvalni. A i da nije tako, bolje je da imamo manje sirotinje, da siromahe izvozimo, pa će Evropa biti siromašnija, a mi bogatiji. Uostalom, i ovaj put u Bosni ostaju njeni najbolji sinovi… Zaista?
Analize sociopsiholoških podsticaja za odlazak će ostati jalove ako se politička tigrova koža bude razmućivala generaliziranjem pojmova. Naime, nisu isto mladi u Sarajevu, i mladi u Zapadnom Mostaru, ili Banjoj Luci. Nisu isto ni penzioneri. Jedni imaju izlaz na more, a drugi se mogu brčkati u baruštinama, sa žabama i komarcima. Kada je 1995. u Peruđi, na prvim susretima političke alternative, neko pomenuo da je demokratizacija i jačanje bošnjačkog društva conditio sine qua non – bilo je kao da se pojavila Homeinijeva sablazan. Ni tada, a ni četiri godine poslije, ne shvata se da bosanski kusur, kao duhovni prostor, mora biti po svemu jači od druga dva konstituenta bosanskog, e da bi možebit magnetirao nastale raspukline. Bošnjačko društvo, koje nema rezervne gume osim bosanske, trebalo bi da ima marketinšku pitkost Coca-cole, Lewisa, Marlbora… Baš onako kako je zračio sarajevski MES, nastupi košarkaške reprezentacije, ili onomad izbor za pjesmu Evrovizije. Iako bošnjačka vlast nije bošnjačke nacionalne interese tumačila na bosanskom jeziku – jedna paralelna energija je činila da se ovdje sačuva i sukladno političkom vremenu preoblikuje magnetizam Bosne i bosanskoga. Postoje časni autori koji su slobodni energoni, bosanski vilenjaci, čije su iskre hereza u odnosu na vatrogasce bosanskog duha u bošnjačkom prostoru. U slobodi bošnjačkog ljudi čitaju slobodu bosanskog, toleranciju različitosti, ali i mnogo više. Nakon zablude o borbi za bosansku Bosnu, gdje su zatočenici nasukani na tripartitni cilj, teško je više ikoga ubijediti da vrijedi istrajavati. Osipaju se i posljednji maratonci, pred izvjesnošću da staru Bosnu, alhemičar koji bi to mogao, ne kani kidnapovati iz staračkog doma. Ona skončava, usamljena, u pustinjama pamćenja, poput starog slona.
Potpuno je izvjesno usisavanje Bosne i regiona u evropsku tržišnu i inu globalizaciju. No, identitet i bitak Meksika ili Haitija, ne mjeri se MacDonaldsovim hamburgerima na svakom koraku. Niti multikulturalnim prisustvom prostitutki iz svih krajeva svijeta u svim krajevima svijeta. To je tek jedan paralelni svijet. Odlaskom bosanskih ljudi iz Bosne, dizanjem hibrida i sintetike na pijedestal identiteta – dobit ćemo svemirsku stanicu na kojoj mogu živjeti i Teletabisi. Tako isprana, Bosna neće biti ni lijepa kolonija.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 9. XI 1999.