Kad glavna politička alternativa pokazuje znakove okoštalosti – pitanje je formalnosti eventualnih promjena.
Nedavna izjava dr. Nijaza Durakovića o pasivnosti SDP-a različito je tumačena. “Ma njemu je ba vokri što nije on glavni” – rekao je intelektualni gang koji bi digao spomenik televizijskoj anteni, jer ih je spasila muke čitanja. Ovaj gang je hronična infekcija svih stranaka koje imaju i trunku vlasti. Mogu se čuti na frekvencijama IMT talasa. Njihova deviza je: manje priče, više govedine.
Drugi giviht SDP-ovog ignoriranja Durakovićevog upozorenja čine udarnici svilenih ruku, koji umjesto zareza koriste Pentium, a umjesto tačke Internet. Potajno vjeruju da bi bilo najbolje narodu se obratiti na engleskom: zadržala bi se distanca, a možda bi i upalilo. Socijaldemokrati sa mobitelima, u Armanijevim odijelima i Moschinovim cipelama, generator su odrođivanja SDP-a od ideološkog izvorišta, koje ne stanuje u Windowsu, već iza pendžera narodne sirotinje. Tuzlanski SDP, ta slavna lokomotiva alternative, u zadnjih nekoliko mjeseci izbacio je samo jedan kolutić dima; bila je to dosadna press konferencija o nekakvim problemima na univerzitetu. Dugo čekani revolucionarni događaj interesirao je gladan narod koliko i pojam Microsofta (micro-malo; soft-saftali). Osnovna crta vladajućeg establišmenta u SDP-u je stalna potreba da se tarlaha elitizmom, u folu: ne trebate vi nama, već mi vama.
Ova dva, po intelektualnom habitusu posve različita SDP-ova krila nadopunjuju se na interesnoj razini. IMT gang je vodonoša vladajućim elitoidima, kojima se od tog zanošenja megabajta u krivini pričinjava svašta. Hosho-megay-poltrony – rekli bi Mađari.
Treći faktor ignoriranja izjave dr. Durakovića bi se mogao nazvati: Hare-Krišna-Hare-Mašala. To je kolektivna hipi halucinacija da je socijaldemokratska budućnost BiH svršena stvar. Treba sjesti i čekati da se završe formalnosti oko petog primjerka, pa da država legne na račun. Ovo mišljenje utemeljeno je u činjenici da Zapadnom Evropom vladaju socijaldemokrati, pa će ih, jel, metnuti i ovdje. Pošto je SDP gruntovao socijaldemokratiju, kao SDA bošnjaštvo – alternativa ne postoji. Zasad.
Četvrti faktor narkoze “najjače opozicione stranke” je konformizam koji ide za linijom nezamijeranja vladajućoj oligarhiji. Interesi su raznorodni. Neko je u biznisu sa Hamdibegom, neko sa Edhembegom, pa i da nije tako, Mexbeg bi mogao isključiti struju pa ti sad filozofiraj u mraku. Što li je drug Tito čuhnuo po zatvorima? Mora da je u Lepoglavi imao talove za prodaju asfalta, računara ili parfema Yves Rocher.
Faktor konformizma je izraslina decenijske suradnje sa SDA, čemu ratno puhanje u unitarnu tikvu daje dimenziju kumstva. Političke povijesti jednih i drugih isprepletene su više nego što to iko želi priznati. I to na interesnoj razini. Sadašnjost je underground. Sličan je čak i moralni reljef funkcioniranja unutarnjeg života ovih stranaka. Rang lista je lobistička, i ne formira se po zaslugama. Samo tako je moguće objasniti luksuz SDP-a da zbriše istaknute članove, ideologe građanske citadele, iza čijih konkretnih doprinosa stoje još konkretniji ožiljci. Kad se strah od pismenih ljudi i individualnog mišljenja dešava u vlasti na samrti i stranci na infuziji, ni po jada. Ali kad glavna politička alternativa pokazuje znakove starenja, okoštalosti, nespremnosti da upotrijebi vlastiti kreativni potencijal, a prvotno ljude koji su u nevakat ideju održali u životu – onda je pitanje da li bi promjene bile samo formalne prirode.
Društvo poput osinjaka vri od potrebe da se govori u ime potlačenog i poniženog naroda, u ime obespravljenih i prevarenih, i čini se da nigdje na svijetu politička alternativa nema toliko posla kao ovdje. Nije riječ o mlaćenju prazne slame, već o nužnosti da se kontinuirano, a ne samo pred izbore, reagira na socijalne probleme i kršenja ljudskih prava. Život za skupštinskom govornicom i bavljenje globalnim glabanjem teško će uvjeriti birače da je alternativa bila tu kad je trebalo. Uz to, valjda je jasno da se u BiH, kao i kod naših susjeda, nije dogodio krah boljševizma, već jeftini blef pakovanja istog u drugu ambalažu. Mi samo deset godina kasnimo za rušenjem Berlinskog zida.
Priča se ipak svodi na entuzijazam, kao spiritus movens svih promjena u povijesti civilizacije. Razlika u aktivitetu “velikih” i “malih” opozicionih stranaka već dugo je očita. To što će jedni trčati, a drugi prečicom stići na cilj i pokupiti kajmak – nije ništa novo.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 5. IX 1999.