Oslobođenje

Šindler na čekanju

Dokle god se bude vjerovalo da je kvalitet bosanske budućnosti određen stepenom zaborava, teško da će sunce zasjati kako treba.

Pjesnik Dijan Kalač koncipirao je nekrološki leksikon o sarajevskoj djeci ubijenoj u toku rata. Namjera mu je da po abecednom redu, sa fotosima, donese nekrološke zapise o ubijenim djetinjstvima. U metodologiji sakupljanja građe koristio bi se upitnicima koje bi dostavio porodicama, a gdje se, pored osnovnih podataka, traga i za onim karakternim osobinama mališana što tragos izbavljaju iz sterilne statistike. Pred licem vremena oživjela bi daleka imena ubijene sarajevske djece, a kroz njihov individualni svijet mašte, čednosti, snova, nevinosti – ukazala bi se strahobnost tog i takvog sudbinskog ishodišta.
Kalač je spreman ovu knjigu ispisati svojom potrebom da se individualne i porodične boli izdignu na razinu kolektivne svijesti o pretrpljenom užasu. Za ovu ideju zna nekoliko Kalačevih prijatelja i poznanika, ali oni su uglavnom hudi pjesnici, nemoćni da stvar pokrenu s mrtve tačke. Tako, ostajemo bez spoznaje o istinskoj dimenziji zločina nad sarajevskim djetinjstvima. Već sutra niko, osim njihovih bližnjih, neće znati da se to dogodilo. Već prekosutra…
Nakon desetine hiljada ubijenih civila, ni nakon četiri godine, kod nas ne postoji sistemski, strateški, programski, ni javni ni tajni nijet da se uspomena na žrtve bosanskog holokausta institucionalizira. Urađeno je nešto projekata u literaturi i publicistici, ali njihova realizacija nije plod društveno-političkih interesa. Za razliku od onog vakta, kada su svi putevi skretali ka Jasenovcu, Tjentištu, i inim pamtilištima, kad se nadgradnja memorije smatrala svetom obavezom – aktuelno nam je društvo nudistički komotno. Ne samo da nema tog arsenala moralnih i materijalnih podsticaja izgradnji memorije, već je većina autora prisiljena da po kojekakvim tajkunhanama kamče sredstva za projekte od općeg značaja.
Tržište javnosti okupirano je lakšim, estradnim temama, možda i zbog zaziranja od otvaranja odgovornosti za proklamirane i konačne ciljeve u odnosu na žrtve projekta iz 1992. godine.
Prije ili poslije valjat će rasklopiti seharu tema među kojima je i ona: koliko je bošnjačko rukovodstvo, svojim insistiranjem na islamizaciji građanskog društva, učinilo na legitimiranju agresorskih ciljeva i produžetku genocidne agonije? Šta je Izetbegović mislio pod onim da se “narod koji spava može probuditi samo udarcima” apsolutno nema nikakve veze sa žrtvama. To su obični smrtnici koji svoje životne ambicije ni u ružnom snu nisu vidjeli u umiranju za uzvišene ciljeve. Da li su te ogromne smrti trebale u nekom vaktu poslužiti kao sredstvo ubjeđivanja– nebitno je za civilizacijsku obavezu da se ljudska nesreća pamti, i da opominje. To su dvije različite stvari: jedna politička i efemerna, druga moralna i trajna. Ali: o drugoj odlučuje prva.
Opozicija je još zatvorenija. Oni moraju uvjeriti narod da su alternativa, pa im se ne rentira pominjati da je u Bosni neko nekoga ubijao. U kontekstu reafirmacije multietničnosti, nad kojom izigravaju monopol kao SDA nad bošnjaštvom – pogotovo je štetno isticati da je jedan narod bio predat na istrebljenje. Kad ne može biti da su po ključu za tri brave ginuli svi, onda nije ginuo niko! A i ne ide da se u čorbu od noblesa, računara i gela udrobi taj seljakluk.
Treći bager koji navlači paučinu na pamćenje je međunarodna zajednica. O Jah Suši Jah Kiši dovoljno je rečenog. Uz časnu podršku ekshumacijama i hapšenju ratnih zločinaca – dugoročna strategija se bazira na Titinom receptu zaborava. Ko biva, kad se zadovolji pravda neće više biti razloga da se prisjećamo radioaktivne prošlosti.
Bosanska tragedija, a poglavito stradanje Bošnjaka, zaslužuju naučni, memorijalni i umjetnički tretman kao i stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Mitologizacija bosanske tragedije nije, kao što se vjeruje, u suprotnosti sa političkim interesima dejtonske BiH. Bilo bi korisno da Srbi dožive Srebrenicu kao što Nijemac doživljava “Šindlerovu listu”. To je nemoguće bez povijesnih i umjetničkih poruka koje nadrastaju ovozemaljske kalkulacije. Dokle god se bude vjerovalo da je kvalitet bosanske budućnosti određen stepenom zaborava i izjednačavanja krivice – teško da će sunce zasijati kako treba. Zasad se mogućnosti državnog institucionaliziranja projekata o bosanskoj tragediji mogu uzimati kao jeftina seljačka fantastika.
Kao i ideja nekakvog tam pjesnika da pravi nekakvu tam knjigu o nekakvim tam smrtima u nekakvom tam Sarajevu. Ma jel, matere ti?!

„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 17. VIII 1999.

Na današnji dan

Kalendar

August 1999
P U S Č P S N
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031  

Arhiva

Kategorije