Nije po našem adetu da čekić pravi insana, jerbo je čekić za hajvana
Ako nemamo klikera da pamtimo ljude čija djela čine naš identitet, onda je Bosna jedno golemo sirotište. Svako se može pojaviti i sebe proglasiti roditeljem. Za pet godina se neće znati da je ovdje živio pjesnik Vladimir Srebrov, čovjek čija časna bosanska smrtografija podsjeća na mitove savremenog svijeta, kao što je onaj o češkom studentu Janu Palachu. Umjesto filma, knjige, spomenika, što bi drugdje bilo normalno, o Srebrovu će, tek ponegdje, ostati njegove knjige i novinski isječci da je bio, umro i sahranjen. Možebit da neko sačuva i onaj in memoriam povratnika M.S. koji je u povodu pjesnikove smrti ustvrdio kako je pokojnik, i za života, bio promašen slučaj. …To bi mogao reći i za onog drogeraša Che Guevaru, koji je, nuto ćalovine, napustio ministarski minderluk kod Castra i otišao da se igra ganje sa smrću. Džabe je, teško sve to razumiju ljudi koji su gledajući Markale ili Kapiju na tv-u pomislili kako su napravili namudriji životni potez – kidnuvši iz Bosne. Njihovo je da se vrate, a naše da branimo pamćenje.
Srebrov je samo jedan od mnogih koji zaslužuju više od ništa. Ne treba slava onima koji su svoje dlanove otisnuli u neprolaznost. Ta veličina potrebna je nama, koji se k’o sakat skakavac propinjemo da preskočimo sebe iz prošlosti. Mogu se kadaif-filozofi do mile volje drogirati poviješću, ali bi makar morali zazirati od pretpovijesnih oblika života. Žohari bi mogli izblanuti da su se ovdje događale istinske nacionalne renesanse u doba kad su demokratske promjene plivale po hapsani.
Teško da se igdje kao u Bosni toliko nespornih stvari načinilo spornim. Prošlost, koja svako malo preskoči sadašnjost, pa grabi ispred – istrehala je narod, izgazila, raspametila. Jučer ti dođe sutra, a sutra jučer. Najednom je Muradbegović, k’o preponu, preskočio Hasana Kikića, a možda će Haske, kad nam opet dođe demokratija, isto tako prepržiti Ahmu. Uzinad! Nek se zna da ničija nije do zore čadila! Nafiksanih navijača je pun hipodrom. Prikazuju im se svakakvi lampiri, pa nije ni čudo što im pisci dođu ko lipicaneri; ko bi im u transu mogao objasniti da su književna djela nedodirna k’o Mjesec, i k’o zvijezda, i da to majmuni trče hipodromom?
Količina zvanične gluposti, što se poput žabokrečine razvlači našom javnošću, do te mjere je fascinantna, nevjerovatna, orwellovski maštovita – da pisci još zadugo neće imati u šta umočiti pero. O kakvim ivicama pisati kad stvarnost živi u bezgraničnoj razvlačivosti kriterija, uključujući i relevantnost sihra, džina i raznih parapsiholoških baja?! Propituje se neupitno. Sa nekrofilskom strašću rovari se po pokoju i rahmetu, po duhovnim vakufima, kao da je moguće poslati na remont prošlost i ono što je već zapisano. Šizofreno je, makar i ispotiha, politički materijalizirati ideje poput one o rušenju starog Dubrovnika i izgradnji starijeg. Biće da su te česte pretumbacije vremenskih planova ovdje usadile vijugu koja nagoni na misao da su mrtvaci opasni građani, peti element, da je sa živima lakše, jer mrtvi nit’ jedu, nit’ piju, nit’ im je do karijere, pa im nikako duh ne možeš u red ućerat. Zato se nećemo sjetiti da se ove godine navršilo 15 godina od smrti Branka Ćopića, o kome su zapadni mediji govorili kao o bosanskom piscu, i prvom jugoslovenskom disidentu. Krkanografija “Osme ofanzive” ispisivana je ovih godina i u Banja Luci, Brčkom, Trebinju; no, ovdje nema suptilnosti za takve paralele.
A kako Bosna nije ničija ćaćevina, razumiš ti mene, ni babovina, ondar je brate si dragi naj ti bolje da sve krene ispočetka: poravnjamo zemlju da je nejma, ako je bilo kak’ih spomenika pisaca zamandalimo ih u podrum, jerbo su to sihirbazi pa mogu iz kamena progovorit i naš fini narod naćerat na razne pogani; ako neko osjeti patriotsku potrebu, slobodno nek macolom ušutka akrepa; i ono najbitnije, nije po našem adetu da čekić pravi insana, jerbo je čekić za hajvana.
Pokojni Vladimir Srebrov prvi je pokrenuo inicijativu da se izbave pisci što su nekad živili u sarajevskim parkovima, smatrajući da je njihovo zatočeništvo paradigma ćelije u kojoj se bosansko društvo vrti k’o siv soko u kafezu. Razvlačenje zvaničnika da učine jednu posve normalnu stvar odveć podsjeća na nesigurnost i paranoju. Tako, pričao je Srebrov, zatočenici zaziru od dnevne svjetlosti.
Čiča miča i gotova priča: Ko je koga zatočio?
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 1010. VIII 1999.