Nacionalni suvereniteti i sintetički banana-identiteti nemaju blage veze sa ovom zemljom
Ova je zemlja sišla s ringišpila. Kad mati mahne mašinovođi, voz krene nizbrdo. Kad opereš noge da na ćilim staneš, ćilim odleti. Kad kažeš: ja sin sam tvoj, probudiš se u sirotištu. Ispratiš avione za Srbiju, a oni slete u Bosnu… Penji se na ringišpil, Mehemede, i s njega pogledaj svijet! Nit je Bosna đe je nekad bila, nit je đegod drugo, već đe je i bila. “Čista dijalektika!” – uskliknu Mehemed, cika ga stoji od razonode.
Rijetko se gdje može nabasati na zemlju koja perivoj svog nacionalnog ponosa porađa na povijesnim groteskama, jer bježi sama od sebe. U toj stupici, kako god da se bekne o Bosni, uzvišeno ili profano – ispada šepavo. Pjevati u slavu slavne prošlosti teško je iz paraplegne sadašnjosti. Tražiti vitalnost ovovremenog u travestiji povijesti isto je što i zakazati meč između Tajsona i Kleja. Činiti to sa 20-tak odsto suvereniteta, dok se tamte i vamte letećim tanjirima vozaju Nemanja i Jelačić Ban – isto je kao na Mundijal izvesti kajak dvosjed. To jeste uzvišeno, ali život hoda zemljom, a smrt nebom. Sadašnjost Bosne odveć je određena onim što jeste, a ne onim što bi mi ili vanzemaljci željeli da jeste.
Forme, poput ZAVNOBiH-a i Referenduma o suverenitetu, vazda su nas poput sintetičkog mamca navlačile da sebe vidimo u ogledalu drugih. Kao da ovo prvo nije povijesno utemeljena dosjetka Titovih interesa, i kao da ovo drugo nije bilo poturanje građanske demokratije u specifikum gdje se preglasavaju narodi a ne stranke (da je SDA koalirala sa građanskim strankama, suverenitet bi u tranziciji sa radničke klase prešao na građane, a ne na narode; odatle proizilazi razlika između agresije i “građanskog rata”).
Te groteskarije, da se pjeva o kruni a sjedi na tuti, što važi za sve tri strane bh. svijeta, proizvele su čitavu zavrzlamu u identitetu javnosti, što se od mahalskog do državnog plana manifestira kao total nepovjerenja u sve što jeste i što nije. Nema referendumske BiH, ni velike Srbije, ni Hrvatske do Zemuna; ima skrpljena zemlja što liči na Grunfovu šklopociju kojom se zglajzani Sir Oliver voza po „Alan Fordu“. Kako svima objasniti da im se u groznici pričinilo, da su po povijesnim izuzecima bauljali na štulama, a da im je prava mjera određena time što jesu, kakvi jesu, i koliko objektivno imaju snage da pljunu udalj? Teškoto, jer je i previše života svukud izgubljeno da bi se tek tako kazalo da su ciljevi bili nerealni, i uzaludni; mudrija politika je mogla ovaj ili pravedniji mir učiniti bližim. Ko zna dokle bi se naprđivalo na čardaku, i dokle ginulo pod čardakom…
Očekivalo se da će Ured visokog predstavnika, svojim pipcima i skraćenicama, utjerat u suru lumperajke, približiti antipode umišljenog i realnog, i što je najbitnije – stvoriti pretpostavke ideološke kohezije razbucanog bosanskohercegovačkog bića. Ovo posljednje je nepostojeća stavka u strategiji međunarodne zajednice, koja, jelba, pledira za opstojnost i prosperitet BiH.
Samo formalistička površnost je mogla kuću započeti od dimnjaka. Naloži se vatra, pa izdaleka liči da ognjište dopire do Boga. Dadnu se milioni maraka na kojekakve filozofijade o demokratiji, a filozofi marnu pare pa kud koji: ima pojeftino janjetine u „Dolini zaporaka“. Smijeni se Peti, naruži se Deseti, a ringišpil se i dalje vrti k’o krava kad je ujede stršljen. Dugoročna alternativa nisu banana-registracije na kolima, jer nam je cilj da se diljem Bosne vozamo sa svojim imenom, a ne sa šifrom k’o vipra Džems Bondovi. To dosad su samo bajpasi, što ih ima i Boris Jeljcin. Časna sintetička zastava, koja je toliko multi da bi i Kinta Kunte mogao pod nju, kao da je paradigma tvornice u kojoj se tkaju pelene za Bosnu. Nije nezgodacija u tome što Bosna ima oca i mater, već što se ljudi ne mogu sašivat k’o zastave.
Strategija OHR-a ne dotiče povijesne i kulturološke magnetizme među bh. narodima, što bi u kvalitetnom pristupu problemu moglo biti primarno izvorište energije za srastanje i cjelivanje raspuklina. Bilt ili Vestendorp ne moraju znati da je ova zemlja, prije havarije, posjedovala izražene momente zajedničkog ponosa. To bi im morao šanuti savjetnik, naš Čabrija, ali se on prozvao Džo, pa nije odAvde. Strast za ponosom je energija koja se ne da ščepat klještima fobije. Džambo-palakt “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” učinio bi više nego desetine neuporedivo skupljih medijskih bezličnosti i kreativnih sterilnosti. Ova zemlja ima politički nekvarljiv arsenal svojih zaštitnih kultnih znakova koji podjednako zvone identitetom u većini njenih građana.
Budućnost Bosne može biti građena ponajprije na ideološkoj koheziji koja se temelji na pozitivnom predznaku zajedničkog naslijeđa. Alternativa tome su nacionalni suvereniteti i sintetički banana-identiteti – koji nemaju blage veze sa ovom zemljom. To su povijesni izuzeci koji bi, ako se Bosna ne umoči u bosansko, mogli postati – pravilo.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana 3. VIII 1999.