To što mi mislimo o sebi, i to što drugi misle o nama – potpuno su različite vizije. Ali to nije samo stvar Bosne, Sarajeva, Tuzle, već svakog čovjeka, svakog grada ili zemlje. Možemo dakle govoriti o razdaljini između ova dva svijeta. Što su bliži ovi pojmovi – pojava je zdravija. Sve što živi svjesno, kao individua ili kolektivitet, sklono je da preuveličava svoju ulogu u zajednici. Čitav svijet je u neku ruku pomalo iščašen u smijeru slabijeg ili snažnijeg preuveličavanja svoga značaja. No taj narcisoidni iluzionizam uglavnom je vezan za sadašnjost. On se uvijek događa u sadašnjosti. Kada sadašnjost otputuje u prošlost, tada sve što je bilo dobija svoju pravu dimenziju.
Dakle, mogao je Mladen Oljača, sa romanom “Kozara”, prije 20 godina biti najveći pisac na planeti, gledano očima tadašnjeg režima, ali danas je to malčice drukčije. Mogao je 1967. Vuk Krnjević napisati za Selimovićev “Derviš i smrt” da je katastrofalan roman, ali danas pamtimo Mešu, a ne ovog nadobudnog kritikusa. Sve pojave, u kontekstu protoka vremena, imaju drukčije značenje. Ono što se danas čini vječnim, epohalnim, nepromjenjljivim, za koji mjesec može biti na smetljištu pamćenja. To važi i u obratnom smijeru.
U društvima čiji identitet je nedovršen ili poljuljan ovi procjepi se pretvaraju u provalije. Lako je jednom Londonu imati zdrav odnos prema nekoj novoj pozorišnoj predstavi, jer je njihovoj kritici nemoguće prodati rog za svijeću. Osim toga, London je toliko veliki da niko ni od kog ne zavisi. Kod nas je to malo drugačije.
Bosna se u predstavi o sebi groteskno udaljila od svojih realnih potencijala. Uglavnom mislimo da jesmo nešto što nismo. Ali isto tako, i mislimo da nismo nešto što jesmo, a čime se možemo ponositi. U oba slučaja problem je nastao onda kad je poljuljan sistem vrijednosti, ali i ono što se moglo s punim pravom nazvati bosanskohercegovačkim identitetom. Umjesto onoga što smo bili, dobili smo šansu da izmišljamo sebe. Na Palama su izmislili ekavski, u Mostaru ili Živinicama su izmislili tisuću, a ni nama, u ovom dijelu bosanske Bosne – nije mahane. Ljudi su bukvalno shvatili ono pjevanje ilahija i kasida pa se sad podobnost dokazuje pričanjem kroz nos i treperenjem glasa. Posljednja decenija je u Bosni porodila razne gluposti, kojima je zajedničko da emituju i da žive u toj iskrivljenoj slici o nama.
Narodnjačku revoluciju iz 1990. pratila je mržnja prema prošlosti, dakle prema identitetu. Sve je sunovraćeno u komunizam, i Bijelo dugme, i Olimpijada, i penzije su čak postale komunističke… Dok je silom prilika cvjetala ruralizacija gradova, slušali smo priče o duhovnom preporodu. S jedne strane “Dođi najdraži”, a s druge procvat narkomanije, prostitucije, kriminala, s jedne strane “Baščaršijske noći”, a s druge – noću ne smiješ proći kroz neke dijelove Sarajeva, Zenice ili Tuzle. Šta nam se to dešava? Da li se pojava može svesti pod onu narodnu: Došli divlji istjerali pitome. Ali mi smo ti – i pitomi i divlji. S razlikom što se društvena slika stvara manirima iz folk magazina. Ako se šta može zamjeriti političkom pluralizmu, to je da može u operu dovesti vašarske narodnjake.
Mi nismo ono što smo bili, jer je kvantum naših intelektualnih potencijala prepolovljen. Bosanska pamet je raseljena, a ono što je ostalo, odavno već nije u igri. U ovim režimima cijeni se ideološka podobnost, dakle – glupost. Kako dalje?
Tek kad se Bosna vrati svojoj kući, u Bosnu, može početi proces približavanja između iluzije i stvarnosti.
Radio-Sarajevo, 6. Februar 1999. Dežurni mikrofon