Oslobođenje

Tekbir za Dejton

Dva medijska momenta ovih dana su narušila sliku o “Dejtonskom sporazumu kao prvom koraku reintegracije BiH”.

Prvi je kada Predsjednik države 3. korpus bosanske Armije pozdravlja muslimanskim pozdravom; drugi je kada kolona mladih, na ulicama Sarajeva, nakon mitinga pod geslom “istinom protiv laži”, uzvikuje: “Tekbir! Allahuekber!”.

Slučaj prvi: Ako je Armija RBiH legalna oružana sila bosanske države, onda ona ne pripada samo jednom narodu u kome, razumljivo, ima i ateista. Ako je predsjednik Izetbegović predsjednik države, onda on službeno zastupa sve njene narode i građane. Dakle, “eselamu alejkum” i “alejkumu selam” morali bi biti domen privatnog, a ne službenog, što po strojevom pravilu Armije i jesu.

Slučaj drugi: Poziv Srbima u “srpskom Sarajevu” da ostanu živjeti u ujedinjenom u najmanju ruku je smiješan ako glasi: Allahuekber! Više se ne radi o “nekontroliranom ispadu pojedinaca”, već o indoktrinaciji koja dobija svoje prve plodove. Zapravo, ako Predsjednik zastupa vjerski dio samo jednog naroda, uz medijsku legalizaciju stila, logično je očekivati ovakav produkt.

I jedan i drugi slučaj imali su zapaženo mjesto u programima svjetskih tv stanica. Reporteri nisu morali razbacivati energiju kako bi izrovili dlaku u jajetu – dobili su je serviranu. Ako su je pronalazili u vremenima bosanske ostavljenosti od svijeta, to se i da nekako pravdati. Kako jednom reče Salman Ruždi, svijet se ne smije čuditi kada jednog dana saburli bošnjački muslimani, zbog nanešene nepravde, postanu zagovorivači tvrdokornog islama; tim prije što su do posljednjeg atoma snage željeli odbranu onih principa koje proklamira zapadna demokratija.
Ako se na terenu i pojavljivalo te islamske tvrdokornosti i ekstremizma, što hibridnog, što istinskog, on je danas sasvim sigurno u rapidnom splašnjavanju.

Za preko milion prognanih Dejton znači nadu da Bosne može biti, da će se vratiti u svoje domove… Projekcija takve budućnosti negira svaku nacionalističku ili vjersku isključivost. Napaćene bosanske građane više ne interesiraju politička i ideološka predavanja. Prognanici žele kućama, Mostarci u onaj dio Mostara, Tuzlaci izlaz na Savu i dobojski željeznički čvor… Narod želi Bosnu i ukoliko je bosanstvo, kao zbirnik sloboda za sve, put da dođu do svog cilja – onda će ići njime. Tripartitne ideologizacije naroda postale su domen privatne a ne narodne volje.
Međunarodna zajednica po prvi i posljednji put ulaže u cjelovitost Bosne. Impuls njene reintegracije, sasvim razumljivo, pripada nama.
Želimo li isto?
Fatmir Alispahić
Oslobođenje, 13. decembar 1995.
Savjetu Foruma građana Tuzle

Kalendar

Decembar 1995
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Arhiva

Kategorije