Mi smo okean tuge, mrtav i nepomičan, pa kome će jedno vrijeme ploviti sakati gusari da bi nas do kosti ogoljene, kao teritorijalni pojam, predali drugima. Do tada će naša mrtva usta pjevati u slavu vlastite smrti…
Živjeli smo poput crva u slijepom crijevu bajatog pokojnika. I još gore, jer se o našem životu ništa nije moglo reći ni naredne sekunde. Život i smrt klackali su se na vagi sudbine. I još gore, jer su ti jedva vidljivi znaci života bili u vlasništvu države.
Mi nismo postojali, jer je naša smrt zlovolja četnika, a život – državni resurs. I tvor je bolje stajao na ljestvici građanskog dostojanstva, jer njegov uhčuhli bitak ne treba nikome. Bez naših smrti i naših života bilo je nemoguće izvesti ovu tragediju u više od hiljadu činova.
Za naše nepostojanje, biološko s jedne strane, i građansko s druge, živo su bili zainteresirani sukobljeni scenaristi. U prvom redu srpski nacisti, u drugom državotvorni elementi koji su islamskom ideologizacijom “branili” referendumsku BiH, u trećem diplomatski kupleraji kojima su tragedije najunosniji klijenti. Moneta potkusurivanja bila je – čovjek.
Iako je lepi Bošnjak srbijanskog porekla jednom rekao da “mi još uvek nismo upotrebili sve resurse”, misleći na ljudske glave – ipak banka nije bankrotirala. Trošilo se nemilice, ali su monete kojima je bog dao nagon za samoodržanjem, uspijevale izmigoljiti iz gore pomenutih sefova.
Danas drhte poput izgubljene novčanice na ulici koju hladan vjetar tarlaha kao jesenje lišće. Bilo da se nalaze ovdje, ili da su kao kokoš bez glave napravili nekoliko grčevitih koraka, do Evrope, misleći da će tamo pronaći mir, i Bosnu. To su raspolućena bića čiju pukotinu u duši ne može sastaviti ni mehlem tvrdoće armiranog betona. Oni danas podsjećaju na grotesknu sliku odmrznute i operutane kokoške koja bezglavo trčkara oko vrelog šporeta.
Mir će biti gori, smatra komentator beogradskog “Vremena”. Materijalna i duhovna operutanost već su realnost. Kako tvrde državotvorni, u Bosni je ostalo ono najbolje. Bosna je očišćena od škarta! Ostali su svjesni i osviješćeni koji su pri punoj svijesti, svojedobno, zabranili povratak škartu, dakle, Bosni. Valja živjeti sa teretom istorijske pobjede i slaviti realnost. Valja se diviti mudrosti koja nas je dovela do ovakvog prosperiteta, valja pisati pjesme, aplaudirati, klanjati se. Valja biti ništa da bi se opstalo kao ništa. Jedino ostvarivo pravo je pravo slavljenja velikana našeg posljednjeg modnog krika istorije.
U tim okvirima, poput zatočenika sa lancima, moći će se kretati bivši bosanski ljudi od kojih su danas ostale sjene koje trepere poput lutaka u teatru sjenki.
Rat je bio bolji, zapisao je na naslovu svog romana jedan tročetnik. I izgleda da je svaki rat bolji od njegovog kraja u kome se sumiraju računi, iskazani u mrtvima, u suzama, popaljenim kućama, bolima koje se ne daju izliječiti. U ratu je još uvijek moguće žrtvu ne nazvati uzaludnom. I kad gubimo kažemo da je to cijena pobjede, koja će doći. Ni jedan rat niko nije okončao pobjedom. Mogu biti samo više i manje poražen. Gnusno je kad nad vlastitim porazom neko trijumfuje. A obično trijumfuju svi. Bez obzira koliko bili poraženi.
Slavlje je počelo. Niko kao politika od govana ne može napraviti pitu. Niko kao kurva ne može odglumiti djevičanstvo. Vrijeme je za pisanje istorije od koje ćemo saznati da je rođena kad i naša veličanstvena pobjeda. A ko smo mi? Danas.
Preko 200.000 pobijenih. 50.000 silovanih. Ko zna koliko osakaćenih. Preko milion rase-ljenih. Ova šačica sačuvanih tek je olupina, krhka i onemoćala, čiji je put neizvjestan u okeanu budućnosti. Mi smo okean suza koji više nikud ne može isploviti. Mi smo okean tuge, mrtav i nepomičan, po kome će jedno vrijeme ploviti sakati gusari da bi nas do kosti ogoljene, kao teritorijalni pojam, predali drugima. Do tada će naša mrtva usta pjevati u slavu vlastite smrti, bez prava na podsjećanje da smo mogli biti živi, i te kako živi, i neuništivi kao vječnost.
Danas, a pogotovo sutra, niko neće moći reći da nije moglo biti bolje od ovoga kako jeste. Niko neće moći reći da su “oni” krivi za sve, i da smo mi, jadni i nemoćni, morali pristati na sve što nam je ponuđeno. Teza “pokušali smo sve, ali nije išlo” ortodoksna je laž kojom se prikriva istinska namjera trećeg egzekutora bosanske državnosti. Srpska nacistička agresija je poslužila kao dobar paravan za izjednačavanje namjera tripartitne koalicije naspram komadanja BiH. To što smo se “zalagali” za referendumsku BiH ne znači amabaš ništa, kad je na terenu rađeno suprotno od onoga što je proklamirano.
Jedina legalna i legitimna stvar u poplavi svakoraznih ideoloških splačina je Referendum građana RBiH o suverenitetu iz 1992. Sve pojave koje negiraju volju građana BiH, jedinih vlasnika ove zemlje, ne samo da su antidržavne i antinarodne, već duboko nemoralne i pogane. Bosna kakvu su htjeli njeni građani, a kakva je priznata od međunarodne zajednice – mogla se braniti i odbraniti.
Ali, samo na jedan način. S obzirom na rezultat, očigledno je između riječi i djela bio podmetnut klip. Državotvorna politika je autentičnu etničku integrativnu supstancu poistovijetila sa separatistima “kojima se može” jer imaju rezervnu domovinu. Izuzev ukoliko nije u komadiću Bosne ugledala rezervnu domovinu “onih kojima se ne može”.
Tripartitna koalicija je u mnogo čemu bivala jedinstvena. Naročit sklad je izražen u pogledu zajedništva, bez kojeg nema Bosne. Zajedništvo je postalo državnim neprijateljem. No. 1, gledano kroz sva tri oka u bosanskoj glavi.
Dakle, ne bi trebalo više ništa da bude nejasno. Djela pokazuju sve. Jedino će još nekada biti rečeno kako su Bosnu ubijali i oni kojima je značila život. Ali to već neće govoriti oni, neće moći od vlastite smrti, jer su ubijanjem Bosne ubili sebe.
O tom samoubistvu će govoriti i pisati drugi.
Možda i neki od uglednih učesnika nedavno održane Generalne skupštine H.C.A. u Tuzli koji su ovamo došli kako bi dali svoju podršku demokratskoj i humanističkoj BiH. Da ne bi otišli u uvjerenju da je takva BiH moguća, državotvorni su organizirali svečanu gardu koja ih je ispratila sa povicima “Allahuekber” i “Ima li ovdje Srba da hin koljemo!?”
I zbog toga nemamo kuda odmaći, kao ni crvi u slijepom crijevu bajatog pokojnika.
Tuzla-list, 15. novembar 1995.